Niti jedan pisac u mojoj čitalačkoj hemisferi ne zauzima toliko pažnje i čuđenja kao Nedžad Ibrišimović. Možda zbog svog neukrotivog talenta i literarne samouvjerenosti, a možda zbog sposobnosti da spoji duhovnost s univerzalnim ljudskim iskustvom, Ibrišimović je za mene ostao sinonimom haotično-anarhične poetike, oluje riječi koja u svakom trenutku prijeti da se izlije iz korita obične priče i odmetne u nešto neuhvatljivo.
U jednom periodu svoje mladosti krenut ću pomnije da istražujem autorovo djelo. Zaredat će se hronološka bibliografija u kojoj ću se postepeno primicati presudnim devedesetim godinama, portalu kroz koji je Ibrišimović prošao ne samo kao pisac, već i kao čovjek. Njegova ranija proza, bogata stilskim eksperimentima i razigranim jezičkim bravurama, polako je ustupala mjesto narativu koji je sve više služio kao ispovijedni manifest; medij za prenošenje duhovnih i političkih poruka, ali i obračune s neistomišljenicima. Možda je to bio izbor, a možda neminovnost; transformacija kroz koju pisac prolazi kada spozna dublju svrhu, uđe u tragičnu poziciju čovjeka na misiji (spašavanja svog naroda), ili kad izbliza opipa svoju smrtnost.
Ibrišimovićeva samouvjerenost nije bila arogantna, već je proizilazila iz temeljitog poznavanja književnih klasika i tradicije, te vještine da tu tradiciju reinterpretira na način koji je bio i ličan i univerzalan. U godinama njegovog kreativnog uzleta, dakle, drugoj polovici šezdesetih godina, s velikim narativnim dometima „Ugursuzom“ (1968.) i „Karabegom“ (1971.), Ibrišimović postavlja estetsku viziju forme koja se nastoji osloboditi okvira tradicionalnog realizma, uvodeći inovacije u strukturi i stilu. Takav postupak može se dovesti u vezu s poetikom magijskog realizma kakvu nalazimo kod Gabriela Garcíje Márqueza, ali i s načinom na koji William Faulkner prostor američkog Juga pretvara u mitski krajolik. Oba romana prikazivali su Bosnu kao bajku u kojoj pršte čudesne sudbine i slike. Grandiozni prikazi ideja koje se sudaraju u vihoru historije i mita, odlikovat će i kasniji autorov opus („Zmaj od Bosne“ 1980. i „Braća i veziri“ 1989.), ali i otkriti njegovu sve dublju potrebu za oslanjanjem na čvrstoću vlastitih ideoloških uvjerenja, često nauštrb širih perspektiva.
Nakon uspjeha Ugursuza, Ibrišimovićev nagon za eksperimentom nastavio se u (anti)memoarskim zapisima „Bog si ove hefte“ (Svjetlost, Sarajevo, 1980.). S tim djelom susreo sam se negdje sredinom svojih dvadesetih godina na buvljačkom placu. Svega stotinjak stranica osnaženih autorovim crtežima sugerisalo je komercijalno podstreknutu i žurno, skoro u afektu ispisanu pripovijest. Jednu od onih knjiga koje teže da budu skrajnute vremenskom erozijom ili samom voljom autora. Već kroz prvih nekoliko poglavlja, jasan je balans između svjesne dekonstrukcije i neobuzdane improvizacije, nalik solističkoj džez sekvenci. Oslonjen na fragmentirani narativ, Ibrišimović stvara svijet u kojem se komešaju svakodnevno i metafizičko. Iako je uveliko intimije, introspektivnije i obimom manje djelo, “Bog si ove hefte” nosi sličnu avangardnu energiju „Ugursuza“. Ono bi se moglo opisati kao minijature oslikane sitnim potezima, ali s jednakom snagom izraza koji briše žanrovske granice.
Dok su “Ugursuz” i “Karabeg” istraživali šire društvene i historijske pejzaže kroz prizmu bosanskog kulturnog imaginarija, ovo djelo uvlači čitatelja u prostor osobnog preispitivanja vjere, identiteta i postojanja u tadašnjem Sarajevu. Neodvojiv od stilske likovnosti, autor kroz osobni, gotovo dnevnički ton ispisuje dokumentarističku sliku grada, s fokusom na mikrohistorije običnih ljudi, dok istovremeno propituje dubinu vlastitih emocionalnih provalija, sagorijevajući humor i ironiju; mehanizme preživljavanja u apsurdnosti svakodnevnice.
Upravo takav mozaik odgovara složenom labirintu ljudske svijesti i umjetničko-boemskom pogledu na svijet, stavljajući djelo u ključ filozofske potrage za smislom. Insistirajući na svedenom i sirovom izrazu, Ibrišimović nudi više dimenzija i perspektiva, posebice egzistencijalnu samoću u kojoj su likovi često uklinjeni između stvarnosti koju ne mogu kontrolisati i unutrašnje borbe. U tom sudaru svakodnevnog i transcendentalnog, autorov jezik je poput slikarske skice; neuredan, nesavršen, ali prožet poetikom vizije. Sveprisutni sarajevski žargon i povremena opscenost će u kasnijem autorom opusu iščeznuti, ali ovdje će ostaviti žig autentičnosti i težnje da oslikaju krezubost jedne, nimalo komforne zbilje.
Autor od starta pokušava da kaže da je običan grad jednako buran, izazovan i uzbudljiv kao rijeka koja ne miruje. Spektar imena iz umjetničko-književnog miljea presudan je za ritam poglavlja. Autor ih ne koristi samo kao identitete, već i kao nositelje specifičnih značenja koja se nadmašuju njihove doslovne funkcije. Kroz ta imena, koja mogu biti prepoznatljiva ili apstraktna, stvara se složen dijalog između prošlosti i sadašnjosti, uspjeha i poraza, integriteta i šarlatanstva. Mi književnici smo jako filozofski neobrazovani. Mislim kod nas, autoironična je refleksija na stanje samog stvaralaštva. Ovdje nije samo riječ o prepoznavanju vlastite faličnosti, već i o nesigurnosti intelektualnog kruga u kojem se umjetnost i književnost, umjesto da propituju dublje, često zadržavaju na površinskim i trivijalnim pitanjima. Otuda proizilazi osjećaj zamagljenosti u vlastitom putu, koji se manifestira kroz linearnu nepovezanost i povremenu besmislenost vlastitih stvaralačkih impulsa. Naratorova književna i likovna karijera djeluje kao niz diskontinuiranih pokušaja, tačnije prekida i povrataka. Udaranje u zid sumnje tjera ga na radikalne zaokrete poput povremenih ulazaka u religiju kao prostora privremenog smisla i samodiscipline, odricanja od poroka i povlačenja iz umjetnosti, ali i neminovne povratke stvaralaštvu pri shvatanju da se ništa od toga nije „isplatilo“, te da je umjetnički izraz produžetak njegovog bića.
Tadašnje Sarajevo doimalo se mjestom gdje je bilo presudno proizvoditi umjetnost, ili joj barem biti blizu. Autodestruktivni porivi motivisani su gomilanjem kreativne, ali i egzistencijalne tjeskobe. Okupljanja u kafanama, razgovori o književnosti i filozofiji pod etanolskom maglom, prikazuju umjetnike u trci s vremenom i svjesne svoje prolaznosti. Prostor ateljea likovne akademije za naratora je neki vid čistilišta, mjesto gdje svaki trenutak može donijeti i uzdizanje i pad. Ono je sklonište od ovozemaljskog reda i zakona s kojim se narator često sukobljava, javnih i režimskih poslova, te balansira između nužnosti opstanka i potrebe za apsolutnom slobodom. Luzerski, pasji život talentovanih pojedinaca poput Ibrišimovića doseže sudbinu u kojoj se „dar“ ne prepoznaje kao privilegija, nego kao teret, a umjetnički poziv kao trajno stanje oskudice, samosabotaže i društvene marginalnosti. Povremeni uspjesi poput izložbi, konkursa, dramskih ekranizacija, te izljeva avansa i honorara u ruke naviknute na besparicu, samo pojačavaju osjećaj da sistem umjetniku dopušta tek epizodnu vidljivost, nikako trajno uporište.
Uzimajući u obzir obimnu produkciju književnih djela posvećenih kako opsadnom, tako i mirnodopskom Sarajevu, uočljivo je da se veliki dio te literature zadržava u registru dokumentarističkog svjedočenja, usmjerenog prije svega na rekonstrukciju događaja i faktografsku preciznost. U tom kontekstu, Ibrišimovićevo nasljeđe ostaje osobito važno upravo zato što se opire redukciji književnosti na pitanje „šta se tačno desilo“, insistirajući umjesto toga na unutarnjim i metafizičkim posljedicama historijskog iskustva. Daleko izvan suhih datuma i činjenica, izuzetak je možda roman o okupiranoj Grbavici „Kad sam bio hodža“ (Buybook, 2016.) Damira Ovčine koji jezikom i stilom podsjeća na poglavlje 17. i Džemilov „dnevnik“ gdje se kratkim, izravnim rečenicama otkrivaju nevidljivi slojevi života. Ibrišimović tako piše: Tramvajem sam otišao na Fakultet. Imao sam kutiju rahat-lokuma. U tramvaju sam vidio Jasminku. Popio sam kafu i čaj s rumom. Oko jedanaest vidio sam Slobodanku. Popio sam čaj s rumom. Bila je neka njena drugarica. Dao sam Slobodanki banane. Pismo sam pocijepao. Ne znam ko mi piše. Ovčina ispisuje slijedeće redove: Čokolada marka. Hoću tri krašove. Izvadim pedeset maraka. Čovjek me pogleda pa veli, sačekaj da razmijenim. Prva si mi mušterija od jutros. Srednjovječan s bradom prodaje zimsku maskirnu jaknu. Traži trideset maraka. Onaj mi pruža kusur pa dio dajem za jaknu s kapuljačom. Taman mi. Dvije čokolade ubacim u bočne džepove. Neko me dirne za rame. Tim postupkom čitalac je približen tekstu kao ogledalu, on ga može doživjeti kao vlastito sjećanje, ne kao tuđu priču. Ulaskom u ritam svakodnevice, lišene velikih riječi i prenaglašenih emocija, Ovčina namjerno odbacuje patetiku i svaku potrebu za „uzvišenim“ tumačenjem patnje. U tom prostoru historija više nije slijed događaja nego stanje svijesti, pomjeranje fokusa, treperenje značenja. Ibrišimović se kao i pomenuti Ovčina ne trudi da objasni grad (Ovčina u ovom slučaju rat), nego da se on ponovo proživi kroz sitne, ali značajne geste.
Djelo odlikuje i lajtmotiv lutanja, kraćih putopisnih izleta na kojima autor nailazi na jednake otpore u kontekstu društvenih barijera. Od Hercegovine do Jadrana, pa sve do Pariza i nazad u Sarajevo, narator Džemil u potrazi je za alhemijskim procesom koji bi ga oslobodio tereta identiteta, granica i predrasuda. Taj motiv je danas sveprisutan u autofikcijskim romanima, posebno u post-ratnoj književnosti s područja bivše Jugoslavije. U tom smislu, tekst preispituje granice individualne autonomije naspram kolektivnih očekivanja, dok su prostori koje narator posjećuje metafore različitih aspekata njegove ličnosti. Pariz, kao centar intelektualnog i kulturnog života, simbolizuje idealizaciju slobode, dok Hercegovina i Jadran predstavljaju vezu s prošlošću i nepokolebljivost lokalnih običaja.
Ibrišimović djelo završava pasusom gdje proročki gleda u budućnost, nižući moguće scenarije i događaje. Svi oni djeluju kao refleksija vlastitih strahova i nadanja. Ovi scenariji nisu predstavljeni kao jednostavne predikcije, već kao složeni simboli ljudske odgovornosti i posljedica kolektivnih odluka. A to je bila piščeva opsesija; slutnja, iščekivanje kijameta. Ako je život vjetrometina, onda su šanse za opstanak onih koji ne slušaju opomene minulih vremena nalik iskri koja treperi na udaru bure. Ona ne simbolizira neizbježnu propast, nego stanje trajne izloženosti historijskom žrvnju, pogotovo onom balkanskom gdje je potlačenost gotovo naslijeđena. Bosna je u Ibrišimovićevim knjigama nestalan, pritisnut i uvijek iznova iskušavan ambijent u kojem se egzistencija odvija pod stalnom prijetnjom ponavljanja istih lomova. Takva je ujedno bila i njegova likovna disciplina. Sjene koje je vajao bile su odraz svijeta koji se neprestano mijenja, ali u kojem čovjek ostaje isti, rastrgan između onoga što želi i onoga što mu je suđeno.
Vraćajući se na svoj prvi susret s ovom knjigom, na buvljaku među iznošenim cipelama, zahrđalim escajgom i ratnim odličjima, sjećam se kako je ležala na ceradi kao relikt jedne završene potrage. Bog je (za mene) već odavno bio odsutan, sedmica potrošena, vjera iscrpljena. Naslov, otrgnut iz konteksta, više nije zazivao ironiju. Prije nego što će Ibrišimović riječ „bog“ zamijeniti „carem“, knjiga je već svjedočila vremenu u kojem su se naglo redefinisali simboli i titule. Iz te kaljuže će izgmizati mitomani, demagozi i patriote, nerijetko pisci i pjesnici. Historijske groteske će poslužiti kao scenariji za revizije prošlosti, završavajući masovnim grobnicama. U tom smislu, moj susret s knjigom bio je manje književni, a više arheološki čin. Kad sam je pročitao, autor je bio već koju godinu mrtav, fizički, ali i simbolički odsutan iz jednog novog poretka čitanja. Raspoređen u ladicu identiteta i pripadnosti gdje se tekstovi više ne čitaju nego provjeravaju. Danas se njime, poput Alekse Šantića, Maka Dizdara i Petra Kočića bave pretežno nacionalisti koje sama književnost uopšte ne zanima, pa se čitanje njegovog djela sve češće pretvara u čin ideološke identifikacije. Ponajbolje ga je možda opisao Mirnes Sokolović u svom satiričnom eseju „Tragični junak bošnjačke misli“ koji nudi dublji uvid u godine Ibrišimovića kada se iza hrapavog glasa nazirao pisac umoran od hrvanja s kolosom vlastite prošlosti i turneja po bošnjačkim akademskim krugovima gdje je „radio mnogo na obesmišljenju svoga djela.“ U tom kasnom, gotovo parodijskom samorazaranju autorstva, ponestalo je vremena da se vlastita literatura spasi od programa kojem ju je sam uporno podvrgavao, gurajući je u kontekst koji je bio tijesan za njenu unutarnju raznolikost.
Na vrijeme kada sam opsesivno čitao Ibrišimovića, shvatajući da je posrijedi književnost čije će slike trajno ostati uz mene, gledam kao na „rejv“ u kojem fantazma treperi pred očima. Zato je povratak ovom tekstu danas manje pokušaj rehabilitacije autora među savremenim čitalačkim praksama, a više nastojanje da se izvan nametnutih okvira identiteta i pripadnosti ponovo uspostavi elementarni odnos s tekstom koji se opire jednostavnim prisvajanjima.
