Sjedio sam na bečkom aerodromu. Još jedno presjedanje između Brisela i Sarajeva. Do leta je ostalo čitavih sat vremena. Sunce je pržilo kroz veliki prozor s pogledom na pistu. Jedan avion Lufthanse upravo se spremao uzletjeti.
Jeo sam sendvič i sapirao ga vodom. Mamuran, prvi put nakon tri mjeseca, htio sam što brže pregrmjeti let. Putnici, većinom naši ljudi, sve glasnije su drobili. Slušalice sam zaboravio i bio prisiljen trpiti tuđe historije bolesti, planove za godišnji odmor, politikantstvo. Dajte sad malo nostalgije, rekao sam razdraženo u sebi i ispratio uzlet aviona.
Na gejt 30A ušlo je četvero mišićavih i preplanulih putnika u Red Bull majicama. Najavilo ih je klepetanje japanki o tabane. Dugokosi momak i dvije djevojke utonuli su na klupu pored mene. Drugi kratke kose sjeo je na pod, naslonio se na zid kraj utičnice i uštekao punjač za mobitel. Krenuo je užurbano tipkati dok su ovo troje nastavili opušteno razgovarati na engleskom. Povezao sam odmah. Skakači sa litica, na putu za Mostar. Radilo se o akrobatskim skokovima s mosta. Adrenalinski događaj već četvrtu godinu bacao je fokus na regiju. U dva dana grad je postajao mravinjak, užegli kupelj za turiste rasute po bespravnoj gradnji koja je polako gutala staru jezgru. Desetine popratnih događaja sabijenih u dvije noći pojačalo bi privid prosperiteta, a onda bi se odlaskom austrijske korporacije sve poravnalo u mrtvilo rutine.
Svako ljeto zadnjih desetak godina bilo je isto. Repriza loše serije. Zagrijavao bih se pod mostom pa bančio u jednom od pabova Staroga grada. Osjećao sam se izgubljen u sparnim noćima, bez ikakvog zajedništva sa dragim ljudima. Nešto je uvijek nedostajalo. Sad sam letio na četiri sedmice odmora. Dovoljno kratko da se u Belgiju pokušam vratiti neokrhnut.
Skakač na podu činio mi se poznatim. Vidio sam prije to zaobljeno lice. Ispremetao sam ladice u glavi i odnekud izvukao uspomenu na njegov lik. Shane Partridge. Malo stariji i gušće brade, s kojim kilom gore. Sjećao sam ga se sa Olimpijade u Pekingu 2008. kad su Kinezi izdominirali desetmetarsku platformu. On i njegov mlađi partner nisu imali nikakve šanse. Završili su bez medalje, osmi ili deveti. Poslije više nisam čuo za njega. Olimpijade su se nizale, on se nije pojavljivao. Djelovao je uznemireno. Zubima je gužvao usne i brisao znoj sa čela, odvojen od ostatka svijeta. Lice mu je nosilo trag nesređenog života i jedan ožiljak iznad desne obrve. Na pitanja dugokosog skakača samo je klimao glavom, i dalje posvećen mobitelu.
Gospođa do mene je ustala i oslobodila mjesto. Pridigao se s izrazitim naporom. Istegao je leđa uz pucanje pršljenova i sjeo na njeno mjesto, dovoljno blizu da sam mu mogao namirisati dah. U njemu je bilo zaostatka vodke, smrdio je gore od mog. Na srednjaku je imao istetovirane olimpijske krugove, amblem prošlog života. Opet se predao mobitelu i košmarnom radu prstiju. Zavirio sam kratko u ekran. Redala su se srca i sorry, so sorry. Po nekoj haotičnoj logici, kao da je pokušavao da uspostavi kontrolu nad svojim životom, ili barem jednim njegovim dijelom. Prepoznao sam sebe do prije godinu unazad. Izgubljen, umoran, nesposoban donijeti bilo kakvu odluku i ispuniti neko obećanje. Barem sam tako slobodno tumačio njegovu izmučenu priliku.
Postojala je neka tragičnost koju sam vezao za skakače, potrebu da osjećaju blizinu smrti. Turisti koje sam kao vodič godinama vukao po gradu često su me pitali jesam li imao muda skočiti sa čuvenog luka. Lagao sam da jesam da im pojačam sirovi doživljaj lokalnog. Mit o zamomčenju skokom duboko sam prezirao. Sve vezano za tradiciju išlo mi je na živce. Kao što su mi svi putnici leta iz Beča za Sarajevo uvijek išli na živce.
Ispio sam ostatak vode iz boce. Sačekao sam da odmori mobitel i tiho upitao:
– Shane Partridge?
Okrenuo se iznenađeno.
– Da… jesam – pročistio je grlo.
– Peking?
– Jeste. Gledao si?
– Naravno. Kinezi vas nisu štedjeli.
Nasmijao se.
– Nisu. Bilo je to drugo vrijeme.
– Opet si u igri?
– Nazovimo to tako.
– Sretno onda.
– Hvala. Trebat će mi.
Raspričali smo se. Bilo mu je drago što sam ga prepoznao. Djelić stare slave među svijetom za kojeg je bio samo neko u Red Bull majici, već sutra egzotična životinja koja će zabavljati hiljade duša na usijanom platou pod mostom. Iako se nije kvalifikovao za finale, dobio je wildcard kao zamjena skakaču koji se povrijedio. Kad su ga nazvali sjedio je u pabu u Southamptonu i ispijao pivo na rođendanu prijatelja. Mada van forme, odmah je prihvatio poziv i sjeo na avion. Zaradit će kintu i maknuti se s kišnog juga Engleske. Šta još čovjeku treba, pomislio sam. Oduvijek sam sanjao o istom. Putovati i zarađivati. Je li se moglo pristojno živjeti od skokova u vodu, neumjesno je bilo pitati. Rekao je samo da i nakon uspješnog uleta sljedećeg dana moraš osjećati bol. Tačnije, smiješno veliku količinu boli. Džaba ti onda sve pare.
Karizmom je odbijao status istrošene robe. Sav njegov prtljag bio je žurno strpan u plavi ruksak pod nogama. Pritiskom dugmeta zatomljivao je vibraciju mobitela kao da je tim potezom istetoviranog prsta gurao repove nesređenih računa nazad u kutiju koja se spremala otvoriti. Taj prizor me uznemiravao. Plašio sam se upaliti svoj stari telefonski broj. Kući me čekala gomila ljudi kojima sam nešto obećao. Od kafa, pijanki do boca najboljeg belgijskog piva. Ništa od toga u sebi, a ni sa sobom nisam imao. Moja baterija za ljude bila je prazna, uspostavljanje jedinstva davno upucano u koljeno. Htio sam biti sâm, negdje u šumi ili na otoku na kojem živi samo jedan čovjek, prodavač vina. Vjerovao sam da smo bili na istoj talasnoj duljini. Okrenuo sam na šalu da sklonim strah od sutrašnjice. Rekao da jedini Shane kojeg poznajem je onaj iz The Poguesa.
– Vjerovao ili ne, po njemu sam dobio ime.
– Ozbiljno?
– Zajebajem se. Djed mi ga je dao.
– Nije pogriješio.
– Nije. Bio je pijan jednako kao MacGowan.
– Dirty Old Town će onda savršeno pristajati mjestu u koje ideš.
Promatrajući ostalo troje skakača, ispričao mi je da je jedna od djevojaka višestruka i prošlogodišnja šampionka. I da mu se dopada. Pitao sam se odakle dolazi motivacija nakon velikih sportskih podviga. Poslije osvojenih pet Grand Slamova ili tri olimpijskih zlata do dvadesete i neke, moraš udariti u zid. Ja sam odustao od tenisa nakon samo jednog lokalnog turnira gdje sam diskvalificiran zbog prijetnji sudiji. Bilo mi je svega četrnaest godina. Osjetio sam ogromno olakšanje kad sam rekao majci da sam umoran od svega i više neću uzimati reket. Tek sam bio počeo s promašajima, ali odsutnost volje natjerala me je da pribjegnem agresiji kao utjesi. Bezumnom bijesu kojeg će poslije samo alkohol moći obuzdati. On je ostao bez ičega, nakon dvanaest godina treninga u bazenu, a uzdizan je i patiniran zlatom još mnogo prije odlaska na Olimpijadu. Skupljanjem šake u pesnicu dao je do znanja da s tom gorkom uspomenom još nije, niti može biti gotovo.
– Poslije Pekinga se sve raspalo. Prijetili su mi i smrću. Morao sam se brzo organizovati, shvatiti šta želim od karijere i života, pa sam se prebacio na litice. Najbolja odluka koju sam donio. Išlo je dobro, onda nekoliko povreda… prije toga hapšenja. Jebi ga. Cuga je zajebana stvar – protrljao je prstom ožiljak iznad obrve. – Ali tu sam. Stanka nekada dobro dođe. Ovo mi je na kraju posao.
– Sasvim solidan posao.
– Jeste, sve dok se ne dočekaš na… – lupio se po prsima.
– Ili… – pokazao sam na međunožje.
– Posebno to – nasmijao se.
Zraknuo sam na sat. Vrijeme je brzo curilo. Gejt se popunjavao. Mali logor napaćenog i rastrganog svijeta koji će protutnjati nebom i odmoriti par sedmica u domovini ili negdje na primorju. Kao i ja, kao i osamdeset posto putnika u srcu jula. Do jučer sam bio sezonac, sada čovjek koji putuje na godišnji odmor. Skoro sam se nasmijao toj pomisli. Shane je pohlepno gutao vitaminsku vodu. Podatak o hapšenju savršeno je pristajao njegovoj energiji. Na momente je izgledao bezbrižno vedar, okrijepljen i potpuno spokojan, na druge da će jedna vibracija mobitela iščarati čudovišta iz tmine ljudske duše.
Šutjeli smo jednu od pauza koja uvijek dođe naglo među tek upoznatim ljudima. Nisam znao šta još da ga pitam. Sve u njegovom životu već odavno bilo je javno i razvučeno u tabloidima. Trebao sam samo upaliti Wi-fi i izguglati mu ime. Poruga nacije, prebijanje, hapšenje. Falila je afera s nekim iz kraljevske porodice. Duboko je uzdahnuo. U tom grudnom rezervoaru ostalo je malo etanolskog goriva, možda i volje da pokuša doći do trijumfa i potvrditi da doba sportskih hazardera nije minulo sa Georgeom Bestom. Okrenuo se i ponudio me žvakom. Prihvatio sam je poput otpusta oporavljenog bolesnika, trebala mi je svježina pred let. Na njegov upit gdje putujem, rekao sam idem u Mostar posjetiti majku i sestru. Kratka pauza između studija i popravnih rokova u avgustu kada ću se vjerovatno prepustiti dangubljenju i popadati četiri ispita koja sam dugovao. Nakon tih misli postalo mi je neizdrživo vruće. Osjećao sam razornu moć aerodroma. Kobni tranzit između danas i sutra. Shane je pulsirao kao smjernica stramputice kojom ću poći čim zagazim na domaće tlo. Tražio je da mu preporučim kafane i barove gdje izlaze zgodne djevojke. Poznavao sam dobro taj treš. Rekao sam da će se organizatori sigurno pobrinuti za njega. U njemu je bilo onog istog ushita kojeg sam osjećao pred svako pijanstvo. Jedino sam time uspijevao odjaviti se sa zemaljske adrese. Odmaknuti od dosade. Tako će biti i ovaj put. Bezgranični nagon za uživanjem. Prešutio je jedno pitanje. Doslovno mu je zapelo među zubima. Obojica smo znali koje. Da, biće i toga, ne brini, potvrdio sam i namignuo. Bilo je jasno da je sve ovo zabava, dobar provod u adrenalinom napumpanoj dolini gdje ću se probuditi pijan i ponovno shvatiti prolaznost svega. Skakači će nestati u pravcu novih gradova, ja s prvim mrakom. Šta će biti Shaneom, ne znam. Nadao sam se da će ga neko čuvati.
Djevojka na pasoškoj kontroli preko razglasa je pozvala putnike da se polako pripreme za ukrcavanje. Ustao sam i pridigao kofer, on svoj omaleni ruksak. Pružili smo ruku jedan drugom i stali u red. Brzo smo prošli kontrolu i ukrcali se. Sjeo sam do prozora u sami rep aviona, među dvije starije pokrivene žene, on sa ostatkom ekipe malo ispred, u sjedište do prolaza. Vidio sam ga kako pod glavu namješta okovratni jastuk. Ekran mobitela u ruci nastavio je svijetliti dok se signal nije izgubio. Gledao sam kroz prozor kako se Beč sužava u magličastu tačku i polako izranjaju planine. Pogađao sam na koliko smo metara visine. Petsto, hiljadu, dvije. Kao da je sada jedino to bilo bitno. Život je litica, pomislio sam i navukao zaslon na prozoru. Žene do mene izvadile su tespihe i krenule se tiho moliti.
