Sjedila je sklupčana na klupi ispred Burger Kinga, nezvaničnom odmaralištu za dostavljače hrane biciklom. Jedina žena među desetak muškaraca. Pušila je. Pauza od narudžbi. Za par brojeva veća narančasta jakna poput oklopa na njoj. Kosa ljubičasto-crna. Jedva sam je poznao. Nisam joj se mogao javiti. Bio sam u zagrljaju djevojke. Prošao sam skrivajući pogled, osjećajući fantomske promrzline na prstima.
Prošla je i godina otkako smo se vidjeli. Nazvala me jedne srijede i rekla da je opet u Levenu, na par dana. Zbog boravišne dozvole. Popili smo kafu, poslije prešli na pivo. Pričali o njenom Erasmusu u Irskoj. Kako je sve skupo i da slabo izlazi. Onda je procijedila da joj je mama bolesna. Rak dojke. Kemoterapije. Ali da živi. Putuje u pedesetoj. Izašla je iz Rusije nakon deceniju. Nisam spomenuo bolest svoje majke. Znala je da sam propustio čitav prošli semestar. Nestao iz Levena na pet mjeseci. Ni na jednu poruku joj nisam odgovorio. Njih okruglo dvadeset. Prešutjeli smo. Dugo se grlili na rastanku. Bilo je suvišno poljubiti se. Narednog jutra otputovala je nazad u Dublin. Krenuo sam piti životom.
Ruslanu sam upoznao u studentskoj menzi. Došetala se iz gužve i spustila tacnu na stol. Odvažno sjela preko puta.
– A ты говоришь по русски?
– Ne govorim ruski. Iz Bosne sam.
– Šteta. Izgledaš kao ruski brigadir – aludirala je na moje brkove i pozvala me na party u njenoj studentskoj rezidenciji. Pojasnila da je dres kod obavezan. Košulja, sako. Može i ful odijelo.
– Neki ozbiljan skup – zajebavao sam se.
– Samo probrano društvo. Osjećaj se privilegovanim – nije se šalila.
Kanio sam reći da sam umoran od studenata i partyja, da mi je dvadeset i osam. A ovo treći studij. Potisnuo sam frustracije i tražio da se ucrta na karti Rusije.
– Novosibirsk. Čuo si?
– Naravno. Negdje na jugu Sibira, na Obu tačnije. Znam za tajge. I gulage. Čitao sam.
– Nisam čitala. Djed mi je pričao iz prve ruke. Šest godina zbog političkog djelovanja.
– Disident?
– Farmer. Pustili su ga s osam prstiju. Dobar je bio Michail. Stalno pripit. Ali dobar.
– Pričat ćeš mi još o njemu. Sada moram na predavanje.
– Удачи, бригадный генерал!
Narednih dana sretali smo se po hodnicima između časova. Nabacivali jedno drugom peticu. Uskoro se počeli grliti. Uvlačila je svoje sitno tijelo u moja njedra. Svaki put sve dublje. Godile su mi ruke na leđima. Lelujavi flert od samog početka. Sterilna zgrada kampusa je postala prijatno, toplo mjesto.
Čekala me je na autobusnom stajalištu. Zahtijevala da uzmemo autobus četvorku koji vozi kružno, dužom linijom, od direktne za centralnu stanicu. Htjela mi je pokazati stare art nouveau zgrade. Zabačene parkove koje još nisam otkrio sjedajući na bus 630. Bio sam tek pola, a ona već drugu godinu u Levenu. Poznavala je mnogo toga. Vikendom išla u briselske klubove. Ili do Antwerpa na silent disco. Trudio sam se pratiti njenu srčanost. Krv i snagu. Činilo se da je vazduh oko nje rjeđi. Da ću se ugušiti ako predugo ostanem blizu.
Nedaleko od kampusa, kraj belgijske vojne baze, prostiralo se razvučeno polje s brezovom šumom u pozadini. Rekla je da je prizor podsjeća na kuću. Grije srce. Mene je podsjetilo na Ivanovo djetinjstvo. Lako sam nas mogao zamisliti kao Kholina i Mashu. Šuma, poljubac. Blizina baze i fiktivnog rata između Flandrije i Valonije. Stavio sam joj slušalice. Pustio Bonnie Prince Billya. That’s The Way Love Goes. Bio sam razoružan njenom potrebom da stalno nasmijano govori. Ruga se muzici koja mi je značila. Dosadno, dalje. Pred posljednjom stanicom umirila se. Naslonila krhkom težinom na moje rame. Skoro zaspala. Djelovala je umorno. Približio sam se. Oči su joj bljesnule i osmijeh opet raširio lice. Iznenadni dodir nosevima. Za početak. Čekali smo da se autobus isprazni, šofer ugasi limenu harmoniku. I potjera nas napolje.
Ponekad je ne bih zatekao na stanici. Djevojka s njene klase rekla bi mi da se nije pojavila na predavanju. Ili da je već otišla. Odlazio bih s par kolega na pivo. Mišićavim Južnoafrikancem koji je trenirao ženski ragbi tim, i žgoljavim dečkom iz Pakistana. Zaljubljenikom u MDMA, drago kamenje i spiritualnost koja sjedinjuje ta dva svijeta. U pabu na Oude Marktu, staroj pijaci pretvorenoj u kafanu, ispijali smo litre piva na studentski popust. Bacili koju partiju pikada. Odgovarala mi je popodnevna varijanta pijanstva. Pomagala da razrijedim osjećaje. Razmislim o podrhtavanju koje je uzrokovala Ruslana. Bilo je nemoguće izbjeći epicentar. Od početka je bilo jasno da ne želimo biti drugovi. Već uveliko napukla zemlja poda mnom prijetila je da me uvuče u usijano grotlo. Trebalo je ostati hladan. Poput sibirske tajge. Reći joj da sam u vezi i ne želim je zavlačiti. Slutio sam da je osjetljiva i pored odvažnog nastupa. Stvari neće ići glatko.
Dogovorili smo se otići u provincijski park gdje sam sve češće provodio vikende. Šetao pokraj jezera istačkanog pticama i lopočima. Pušio džointe na drvenom molu pazeći na besposlene rendžere koji su na biciklima kružili šetnicom. Kraj mene su prolazili trkači, penzioneri. Parovi s djecom i psima. Svijet programiran na slobodno vrijeme kojeg sam pored predavanja imao na pretek. Prepuštao se lutanjima, čitao po klupama. I naginjao bocu. Htio sam sad ja njoj pokazati nedavno osvojeni djelić tuđine. Odvesti je do dijela s praznim bazenima koji su podsjećali na napuštene vodene parkove američkog Srednjeg zapada. Ili prekinuti lanac na zaključanim pedalinama. Zaploviti jezerom. I onda negdje na sredini reći joj da je najbolje prestati s viđanjima. Zatomiti osjećaje. Pucati u srce ako treba.
Nije imala biciklo, pa sam je posjeo na guverner. Put je bio vijugav. Omeđen nizovima niskih ciglenih trospratnica koje su vodile dublje u predgrađe Kessel-Lo. Planski osmišljen pejzaž, s lažnim dojmom ruralnog. Nije bilo sirove divljine kao u Bosni i Rusiji. Mogućnosti susreta s jelenom ili drugim šumskim bićem. Mislio sam o tome dok mi je njena platinasta kosa upadala u usta i oči. Govorila je: Brže, brže. U parku smo podijelili džoint. Bacali patkama komadiće hljeba. Oči su joj se zarozile. Smijala se sve glasnije mojim naporima da uozbiljim priču. Pravila grimase. Na kraju je zavitljala hljeb u jezero i unezvijerila jato. Ne budi dijete, rekao sam. Ja i jesam dijete, starče!, odskočila je s klupe i nestala u pravcu dječijeg igrališta. U lavirint tobogana, stepenica i užadi. Mogla se sakriti bilo gdje u tom kompleksu. Dozivao sam je prelazeći preko mostića povijenog mojom težinom. Provjerio sve otvore i tunele. Ni glasa. Sjeo sam pred grlo spiralnog tobogana. Razmišljao da se spustim i odem, umoran od igre skrivača. Ne znajući što mi sve ovo treba. Ne idi, rekla je negdje za leđima i stisnula mi grudnu krošnju. Danas neću, odgovorio sam. Disali smo ujednačeno. Dvije životinje van svog prirodnog staništa. U nepreglednoj ravnici. Položio sam joj glavu u krilo. Ležala je prepuštenošću mladunčeta na žrtvenom odru. Čekala da je konačno dohvatim usnama. Zabodem zube u zagrijani vrat. Stomaci su nam proizvodili zvuk gladi. Režali jedan na drugog. Pomireni s nagonom, spojili smo se u klupko. Ostali tako dok pepeo sumraka nije pretvorio tijela u siluete.
Bio sam progutan osjećajem krivice. Čovjekova samosvijest najveći je zatvor. Ja sam iza tih rešetaka proveo predugo. Ulazio i izlazio s hodnika smrtne presude. Godinama. Oslobađao sam se nakratko okova dugačkim alkoholnim sesijama. Ispirao krivnju sve dok ne bih opet proklizao. Ruslana je hranila tog crva pričama o djedu Michailu. Kako je mlad, s dvadeset i kojom otišao vozom za Kamenlag. Logor u blizini Novisibirska. Pokupili su ga jednog januarskog jutra s još desetoricom komšija, usprotivljenicima prisilne kolektivizacije njihove zemlje. Tih se godina u gulag moglo otići zbog bilo čega. Kašnjenja na posao, javnog pijanstva. Pa i preljube, naglasila je pogledavši me otrovno i liznula mi ušnu resicu. Onda se vratila na Michaila. Kako je šest zima sniježnog vjetra išaralo njegovo lice kraterima. Na fotografijama gdje mu je trideset izgledao je kao starac. I pored posvećenosti alkoholu, doživio je devet banki. Ne znam da li je lagala. Ako jeste, išlo joj je dobro. Kao i ljubljenje. Vjerovao sam joj. Ujedno se pokušavao otrgnuti iz njenog pohotnog stiska svaki put kad bi se sreli na hodniku ili u kafeteriji. Izbjeći ogovaranja ljudi koji mi nisu značili apsolutno ništa. Fakultet je bilo mali. Krcat Instagram djevojkama. Sviđa ti se plavušica?, upitao me Južnoafrikanac za ručkom. Ona je samo dijete, odgovorio sam cinično. Duhovno degradiran. Obezglavljen. Poput Rusije devedesetih.
I opet, ponovo smo se osamljivali. U parkovima, skrajnutim barovima punih kronera. Tornjevima-vidikovcima što su pucali na oronulu zgradu gradske pivare. Grad je bio povijen jesenjom vlagom. Sunce se osjećalo, ali ne i vidjelo. Grijao sam je krilima kaputa. Smjenjivali su se momenti zaljubljenosti i beznađa. Govorio sam joj da prestane ponavljati da me voli. Da tek treba gurnuti srce u slalom. Zabavljati se s vršnjacima. Ja ću svakako otići, na račun muške privilegije. Znam, rekla je glasom zlovoljnog djeteta i izvukla se iz utočišta mog kaputa. Dugo gledala u razigrano jato ptica nad pivarom. Poslije smo otišli na burgere i pomfrit. Šutjeli glasno mljackajući. Neonski znak u izlogu kupao je naša lica crvenom bojom, neoborivim dokazom ljubavi i patnje. Noge su nam se dodirivale pod stolom. Ruke iščekivale da se opet dohvate. Zamolio sam je da pojede ostatak burgera. Našalio se da bi u gulagu ubili za komad sintetičkog mesa. Ne naređuj mi, rekla je i pogodila me štapićem pomfrita u nos. Ako bi ikad ostali zajedno, postali bismo par ogorčen razlikom u godinama. Ljudi osuđeni da se mrcvare teškim riječima. Grebu do krvi. Seks bi privremeno gasio te požare. Sve bi utihnulo na sedmicu, dvije. Do nove uvrede. Unutrašnjih raspada.
Prve jače kiše razvodnile su zanos. Pauze za ručak provodio sam u podrumu, prostoru namjenjenom za univerzitetsko bratstvo Kelten. Gledao šmokljave brucoše koji su se spremali biti poniženi samo da bi ih klan bogate flamanske djece prihvatio u svoje redove. Radit će sklekove u govnima, ispijati ogromne količine ribljeg ulja. Potapati jaja u ključalu vodu. Njihov starješina, plav kao Arijevac, prišao mi je i objasnio da su odaje isključivo za članove bratstva, pa ako želim… Probušio sam ga pogledom. Rekao da sam takve poput njega na prošlom studiju jebao u guzicu i slao gole na cjelonoćni dril u blatnjavu šumu kraj grada. Da izabere jedno od to dvoje. Sledio se količinom mržnje u mom glasu. Progutao knedlu i ostavio me na miru. Ruslana je pisala poruke da će me čekati na stanici. Ignorisao sam ih. Bježao u učionicu kad bih je ugledao među masom. Par puta se zaderala: Brigadiru! Nazad dobila samo klepet vrata.
Nije odustajala. U autobusu bi se provukla dovoljno blizu da mi diše za vratom. Izaziva duge erekcije. Kad bih se rasporio alkoholom, pisao sam joj patetične ispovijesti. Kako ima kosu kao potok podno Altajske planine. Lice za kojim sam oduvijek žudio. Da ova romansa može stati samo u roman ili film. A ona malo odrasti da shvati razmjere svega. Ljigave riječi lijepile su se za nju, oživljavajući pobude. Želio sam je u tim trenucima. Bio na granici da sjednem na biciklo i odvezem se u njen studio. Ujutru bih se stidio, brisao poruke.
Dođi barem na party. Da se pozdravimo. Zakašnjela prijava za Erasmus u Corku ipak je prošla. Ići će u Irsku. Vidjeti Atlantik sa sedimentnih litica. Valove koji se beskrajno kidaju o njih. Bio sam istodobno obuzet gorčinom i olakšanjem što će njenim odlaskom donekle prestati vjetrovi u utrobi. Anksioznost je polako preuzimala kormilo. Prijetila da me baci nazad u samicu ništavila. Potvrdio sam SMS-om i svratio do paba. Popio sam par piva i odigrao partiju pikada s nekim usamljenikom priljepljenim na šank. Oči su mu bile srušene bolom. Slabašno je odapinjao strelice. Pogađao pretežno siću. Rekao da mu je sve u životu tako otkako ga je napustila žena. Otišla sa šefom koji ju je godinama namirivao. Znao je, ali pravio se lud. Misleći da će joj dosaditi, a ona opet zagrijati bračnu postelju. Ostavila mi je mačku, dodao je i stisnuo vrh strelice palcem koji je prokrvario. Nisam mu imao šta reći. Pabovi su bili ispovjedaonice, a ja čovjek s aurom svećenika koji nije imao kome predati bijeli ovratnik.
Na party sam dopedalao pripit. Ušao sam za glasnom grupicom muškadije. Rezidencija se popunjavala. Vidjelo se da je prostor istrpio stotine partyja. Zidovi su svjedočili tome. Shvatio sam da jedini nosim sako i kravatu. Bankar koji je zalutao na dječiji rođendan. Otišao sam u ćošak kraj prozora koji je gledao na onu istu, iznemoglu, zgradu pivare. Istaknutu jakom mjesečinom. U prizoru je bilo nečeg jezivog. Zadrhtao sam od samrtne mirnoće betonskih silosa. Poželio da se uruše i prašina proguta ulicu. Smotao sam i zapalio cigaru. Potražio pogledom Ruslanu u masi. Nisam nikoga poznavao. Možda par upečatljivih lica koje sam viđao na kampusu. Pojavila se nakon par minuta u kratkoj posrebrenoj haljini. Zaslijepila me. Podignuta kosa izoštrila joj je našminkano lice. U njoj se nazirala žena. Odlučna u namjeri da se rastane dostojanstveno. Poravna stvari.
– Izgledaš nevjerovatno – rekao sam.
– Nisi ni ti loš – podsmjehnula se i povukla me za kravatu.
– Preozbiljno sam shvatio zajebanciju.
– Hoćeš pivo? Vodku?
– Došao sam samo da se pozdravimo.
– Razumijem. Pa… ostaj dobro – rekla je hladno.
– I ti. Čuvaj se.
Pružio sam posustale ruke prema njoj. Odmahnula je glavom. Odšetala sporim koracima unazad. Brzo je zavladala dijelom predviđenim za plesni podij. Pretvorila se u srebreni plamen. Oko nje je poigravao Arijevac iz podruma. Mislim da mi se čak osmjehnuo dok je spuštao ruke na njene bokove. Ušao sam u kuhinju i drpio nečiji six-pack iz frižidera. Na šanku je stajao laptop s kojeg su puštali pjesme na razglas. Pičila je Lady Gaga. Sjetio sam se Noći u Sibiru, balade poznatog srbijanskog folk lica skrivenog iza tamnih naočala. Uklapala se u melodramatičan klimaks romanse s Ruslanom. Taj sladunjavi spot gdje mladog ruskog vojnika njegova ljubav čeka da se vrati s fronta. Pustio sam je zbunivši rasplesanu masu. Kiselih lica tražili su grešku u plejlisti. Izašao sam prije nego je opet uspostavljen red. Napolju je zapuhao oštar vjetar. Najavio ledenu pustoš. Koračao sam ulicom i naginjao pivo.
