sestri Maji
Avion se spuštao. Izašao je iz sunca nad oblacima uplovivši u novu vremensku zonu. Kroz ram prozora ukazao se reljef grada i dugačka pješčana obala koju umiva Atlantik. Skvasio sam noge tu prije tri godine, gledao surfere u tunelima velikih valova. Sada sam jasno vidio i park gdje sam se šetao po stejdževima Nos Primavera Sound festivala. Tri dana na šumovitim brežuljcima, hiljade znojnih tijela koje plavičast suton isprati u noć. Muzika, ljubav i miris hašiša prožet slanim vjetrom okeana. Nisam imao mnogo vremena za lutanje Portom. Festival zahtijeva energiju i brz oporavak od mamurluka. Do centra na klopu, kratka sijesta i nazad u park. Zapamtio sam srdačne i opuštene ljude, restorane i keramičke fasade. Obećao sam se vratiti na rub Iberije. U grad koji i dalje odbija grubu modernizaciju.
Gustavo nas je sačekao na dogovorenom mjestu. Brzo smo se ispeli liftom u studio. Objasnio nam je kućna pravila, gdje šta stoji, kome da ostavimo ključ pri odlasku. Bio je iskusan turistički radnik. Potrajalo je svega pet minuta.
Otišli smo ručati u jedan radnički bife nedaleko od biblioteke gdje će moja djevojka pohađati seminar. Sjeli smo za jedini stol napolju i poručili bakalar i vino. Već poslužene masline i riblja pašteta poslužit će kao predjelo. Ovdje sam zahvaljujući njoj. Povela me sa sobom na budžet fakulteta, da lutam i dangubim dok ona privodi doktorat kraju. Biću sam od devet do pet naredna četiri dana. Imam foto-aparat kojim ću da lovim promjenjivo lice grada.
Hodam poznatim ulicama. Ne žurim. Blizu sam strmih padina kuda se lijeno uspinju tramvaji. Clérigos barokna crkva račva cestu na dva dijela, toranj nalik kamenom žezlu joj osmatra grad. Odatle sam mamuran kotrljao ka osvježenju, ujedno i željezničkoj stanici gdje su obitavali dileri hašiša. Prepoznavao sam ih po bijelim balonima u rukama, oni mene po narukvici festivala. Hash? Yes. How much? Two. Par sekundi posla. Sada ostajem malo duže u stanici. Razgledam plavo-bijelu keramiku, prikaz historijske bitke razvučen na tri zida. Godi mi propuh koji kao da dolazi iz šupljina umrežene pećine. Vozovi ponekad zazvižde zrakom iz kočnica, preplaše golubove u natkrivenoj hali. Čekam da popale svoje crvene oči i odvuku se prema izlaznoj tački dana, suženju na kraju tunela.
Spuštam se još dublje, strmije prema rijeci Douro. Tjesnac među uskim zgradama, praćen suvenirnicama, uličnim umjetnicima i mikro-restoranima živih fasada. Tvrda hladovina koju ponegdje zasijeca zraka sunca prati me do rive sa terasama. Pijem vino pod suncobranima i gledam na most Luisa Prvog, oslonjen metalnim lukom na dvije kamenite obale obrasle mahovinastim liticama. Okolo gospodare galebovi. Konobar mi govori da je to najveći luk na svijetu. Statika kovanog željeza nosi šetače, auta i vozove. Povremeno leđima mosta prođe gradski metro, napoji putnike svoja dva vagona panoramskim pogledom. Brušenom kožom rijeke mimoilazile se brodice otvorenih kabina, prave valove koji njišu usamljene plutače, tvrdoglave u nastojanju da se ne prevrnu i ostanu kratkim odmorištem galebova.
Iako je početak novembra, izuzetno je toplo i vlažno. Šorc i košulja zavrnutih rukava, oči štite sunčane naočale. Jedan je sat popodne. Na vratima radnji i restorana pretežno visi PAUSA. Ni Portugalci nikuda ne žure. Ručak im se često otegne. Privikavam se na težinu ovješenog foto-aparata kojeg svako malo usmjerim prema pepeljastim zgradama. Detalji izranjaju iz vremenom zacrnjenih fasada. Stisnuti ukrasi, kipovi, godine nastanka. Mnogo je starih zanata u podnožju zgrada, interijera iz kojih curi prošlost. Satovi metronomski titraju mehanizmima, savijaju okoštalo vrijeme urarske radnje. Brijačnice sa stolicama kožnih naslonjača gdje sijedi majstori klize britvom po vratu. Desetak metara ispod ručno se oslikava i prodaje keramika. Miriše na plavu boju. Pločice su razlomljene u nakit, savijene u zdjele i šolje. Poskupo je. U izlogu jedne antikvarnice vidim tomove Fernanda Pessoae. Ima ih dvadesetak. Poredani su na baršunastu plahtu. Najveći portugalski sin umro je od alkohola. Prije nego mu se ugasila jetra uspio je opisati bit postojanja: Ja sam razlika između onoga što bih volio da budem i onoga što su drugi napravili od mene.
Penjem se drugom stranom tramvajske rute. Opazio sam staru crkvu optočenu keramikom. Padina se čini strmijom. Zabavljam se posmatranjem balkona na stoljetnim kućama. Usidrene su žilavim temeljom na tom nagibu, s fasadama neskladnim od raznih graditelja. Podižem objektiv, nišanim olinjale ograde, štrikove s vešom, baštice. Džungle iznikle iz saksija. Ponegdje promoli žensko lice, osmijehne se ili lijeno rastjera golubove. Kad se osvrnem, ispod mene bljesne čvorište ceste. Tramvaj ga upravo siječe, pravi novi rez po starom šavu asfalta. Sudar ljudi u betonskom kanjonu, erozija koja nastavlja dubiti korito grada. Ne mogu se zasititi ugla, oštrine pogleda. Ubrzo sam na vrhu. Crkva je mala i jednostavna, sazidana od sivog kamena, sa dva vidljiva zvona u niskim tornjevima i središnjem udubljenjem u kojem stoji neki svetac, zaštitnik crkve. Unutra se upravo služi misa. Ne zadržavam se. Tišina mi danas ne treba. Samo fotografija.
Na platou Batalha trga mladi skejteri vrte dasku kroz zrak. Nekad sam skejtao, znao par trikova. Sada me strah i stati na dasku. U prstenu fontane bez vode, odmara nešto turista okrenutih prema zgradi São João nacionalnog teatra. O njoj im priča vodič, vatri koja je nekad davno progutala unutrašnjost. Poslije je izgrađena nova, modernija zgrada. Uz lijevi bok teatra pričvršćena je skela. Radnici snažnim pritiskom mlaza skidaju ostatke naslagane patine, tintu godišnjih doba. Osjeti se kako zgrada blješti i skuplja svjetlost dana, odudarajući od ostatka zagasitih građevina. Radovi su pri kraju i repertoar redovno igra. Sa limenih slova visi veliki pano. Na konju juriša Macbeth, pohlepni kralj Škotske. Preko vodiča pada sjena kipa Pedra Petog. Završava turu i naplaćuje uslugu.
Osjećam kao da guram postavljenu granicu Porta. Pojedine kuće poslije trga su ruševne. Stoje u neposluhu s vremenom, odbijajući izdati svoje vlasnike. Vlaga im je opteretila crijepove, ulegnuti krovovi služe mačkama za izležavanje. Konstantu razbije pokoje urbanije i zaobljeno zdanje, ali opet arhitektonski čudno i nepripadajuće bilo kojem stilu koji poznajem. Na jednom zidu jašu Don Kihot i Sančo Pansa, odlaze u sumrak koji gasi posljednje zrake na vitezovom oklopu. Želio bih im se priključiti, ostati svijetu vječno okrenut leđima. Mural je poprilično star i nagrižen vlažnim zrakom, ako ga uskoro ne obnove, junaci će nestati s prvim mrakom.
U sićušnoj prodavnici s kobasicama u izlogu za pultom stoji omaleni starac zaglađene kose. Košulju kratkih rukava oživljava mu ventilator sa plafona. Ima poveću dioptriju kojom prodire do moje figure. Izgleda kao penzionisani sudija. Na metalnoj gredi iznad kase ovješeni su pršuti i vijenci suncem isušenog paradajza. Poslagane boce vina talože tanin na policama. Engleski naravno ne govori, pa se sporazumijevamo rukama. Pokažem mu jednu kobasicu iz izloga, on se dogega, gurne klizno staklo u stranu i klimne glavom. Računa cijenu na komadiću papira i naplaćuje neki sitniš, svega dva eura. Odlučim kupiti još jednu tamnijeg mesa. Plaćam pet eura i čekam da mi ih spakuje. Uzima dasku ispod pulta i stane rezati kobasice. Pravilno, pod posebnim uglom što izdužuje kolutove. Jednim potezom zgloba. Onda vadi načetu bocu i toči nam svilenkasto vino u dvije kratke čaše. Ne kucamo se, to možda ovdje nije običaj. Prinosimo ustima dimljene krugove s masnim pjegama i sapiremo ih vinom. Šutimo. Jedino košulje razgovaraju jezikom ventilatora.
Za koji sat moram se naći sa djevojkom. Seminar se održava u Kristalnoj palači, ogranku općinske biblioteke Almeida Garrett. Poprilično sam daleko od njene kupole i botaničkih bašta. Bio sam kratko tu prošle godine. Travnjaci i obrasle fontane s lopočima, skulpture okupane suncem i carstvo raznog cvijeća u kojem dominira magnolija. Mozaik malih vrtova proteže se na pozamašnoj površini. Otvaraju se jedan po jedan, stepenuju u više nivoa. Najniži vrt s litice gleda ravno na riječni kanal opšiven obalnim betonskim zidovima. Htio sam tada posjetiti palaču, ali bila je zatvorena. Završio sam ispijajući koktele u baru pod krošnjama čempresa. Po bašti su se šetkali paunovi i širili repove, piljili u mene stotinama očiju pernate lepeze. Iza njihove revije, ostalo je nešto perja. Htio sam ponijeti kući jedno, ali me čuvar parka upozorio da je zlo oko simbol nesreće.
Nailazim na naselje u fazi rekonstrukcije. Podsjeća na napredniju, ali odumrlu favelu. Dizalice i bageri trgaju zidove koji se stropoštavaju u prašinu. Šaka inžinjera sa bijelim šljemovima dežura nad pokretima gladnih mašina. Nema fachadisma – prakse graditelja nekretnina da ostave fasade povijesnih zgrada netaknutim. Tu se vjerovatno podiže novi dio Porta s pogledom na budućnost i brodove što uplovljavaju u luku. Sa zidovima nestaje i raslinje koje ih je osvojilo, potopilo zelenim pramenjem i tepisima. Mahovina, puzavci trgaju se i rastaju od spleta krvotoka, držeći se žilicama još kratko prije nego ih kašika bagera jednim zalogajem odvoji od pulsa.
Po bifeima i kafanama koje prolazim sjede pretežno muškarci sa šeširima. Tamne i smežurane kože, cugaju pivo ili vino, slažu domine, kartaju. Oni su poetski dokumenti starog vremena koji odbijaju prepustiti se plamenu ovog stoljeća. Davno su zaslužili dangubljenje. Možda su upravo oni izgradili luku, rukama podizali i razvijali grad, a možda su oduvijek tu, na istim mjestima, gledaju kolanje ljudi koji im zavide na boemskom dokoličarenju. Smrt kao da sjedi s njima, odigra partiju domina i odvuče se poražena. Vidim joj lice u jednom skoro prozirnom starcu, kao skrojenom od svjetla. U kafani Duas Rosas svira fado. Pet boema rado pozira. Među krezubim desnima sjevne pokoji zlatan zub. Pozivaju me na piće, ali nemam vremena. Pomislim kako to glupo zvuči.
U ulici Santa Catarina šuškaju kese. Komercijalna arterija Porta razblažena je muzikom uličnih muzičara. Raštrkani orkestar diktira ritam šetnje. Bliske zgrade pritišću te zvukove, pa se čini da muzika u tom slivniku duša ostaje zarobljena i kad instrumenti utihnu. Balon sapunice kojeg hula-hopom razvlači klaun, nakon kratkog leta buši oštra nota i rasprskava dugu po pločniku. Otmjenost pojedinih zgrada odgovara skupim brendovima u prizemnim prodavnicama. Iako je standard osrednji, ljudi žive i rade. Priušte sebi nešto skromnije. Pažnju mi odvuče čudan par koji izroni ispred mene u gužvi. On je star i zdepast, Evropljanin rozkaste kože. Možda Britanac, Holanđanin. Rukom oko pasa čvrsto drži dečka od jedva dvadesetak godina. Sudeći po kosi i puti, dečko mora biti odavde. U ruci mu visi papirna kesa sa žigom Zare. Zaključan je pohotnim stiskom, i po držanju tijela, vidim da mu nije ugodno, da trpi tu poremećenu paradu. Čekam da se oslobodi te kandže, otrgne se, pobjegne. Udaljavaju se. Na trenutak ih sakrije tramvaj. Zamaknu za jednom od padina.
Miris otapala izlazi kroz rastvorena krila metalnih vrata. Slikar u francuzici upravo stvara lice petom apostolu za Posljednjom večerom. Odobri mi ulazak migom. Stanem sa strane i kadriram to punokrvno lice. Jarki pigment leži mu u prosijedoj bradi. Sa zidova zrači mnogo sakralnih motiva, skica i ugljenih krokija. Pokaže mi kistom da se slobodno prošetam okolo. Pazim da ne zakačim štafelaje, oborim nešto u tom neredu koji se svakim metrom nagomilava poput umorne lavine. U bronzu izlivena skulptura ogrnuta je zastavom fudbalskog kluba Porto. Možda ikona kluba, bog terena. Ima i ponešto žicom izvezenih figura, nikad dovršenih projekata. U repu ateljea izlaz je na terasu. Dajem sebi dodatnu slobodu da i tamo zavirim. Stopala dočekuju modre pločice s motivom suncokreta. Pod se zanjiše od procvata keramičkog polja. Lijevo, uz grm oleandera, ogrnuta šlafrukom leži starija gospođa. Pokraj ležaljke dežura boca s kisikom. Tanke cjevčice vire joj iz nosa i gube se u bijeloj kosi iza ušiju. Zbog nepomičnosti i sunčanih naočala pomislim da spava. Onda zašilji zborane usne u osmijeh i nježnim glasom kaže: A morte é jovem. U odsjaju njenih naočala jasno vidim svoj odraz. Si senhora, izustim i dohvatim foto-aparat. Pod terasom je more krovova preko kojih kroz objektiv puštam posljednji zoom za danas, u žezlo tornja crkve Clérigos. Granitnu baklju Porta. Na vratima terase čeka slikar. Smije se, ali mislim da ne odobrava moju invaziju. Pri odlasku mi u košulju palcem utisne svježi akril i isprati me.
Trava je puna svježine. Gasim se u njoj. Zelena kupola palače izgleda poput letećeg tanjira koji je aterirao nekad davno, ali putnici još nisu sigurni u atmosferu novog planeta. Promaljaju napolje kroz stotine okruglih prozora urešenih na kupoli. U tom prizoru zavaljen sam u travu, u hladu palme suncobrana. Opušteni vanzemaljac. Izađite, kažem glasno i spustim ruke na prsa. Oko mene se iskupljaju paunovi. Plavetnilo. Tek sam prvi dan u Portu. Nešto se još mora desiti.
