Dugo smo ulazili u grad. Nesreća u kojoj su smrtno stradale dvije osobe ukopala nas je u koloni. Gledao sam ljude u polju kako traktorima brazdaju zemlju. Činilo mi se da mi se smiju i gotovo sam osjetio kako im tijelom struji debela seljačka krv. Bio sam samo rastrojeno napušen.
Za volanom su bile sestre Scott, filmašice iz Londona. Opet sam koristio svoje znanje engleskog jezika, ovaj put za pedeset dolara po danu. Posao mi je pronašao drug Miki, uzvrativši tako jednu nedavnu uslugu. Nije baš da uvijek prihvatim posao prevodioca na terenu. Pun mi je bio kurac stranaca sa fotoaparatima i kamerama koji snime svoj ratni pornić i više se nikad ne vrate. Njih dvije snimale su dokumentarac o posljedicama rata na djecu. Procenat od prodaje filma ići će u humanitarne fondove. Koncept mi se činio angažovano i zdravo. Sada smo tražili djevojčicu u mjestu kraj Prijedora.
Radijacijska atmosfera mjesta gdje smo se zatekli sličila je Stalkerovoj Zoni. Olovni svod kao da je bio zakovan iznad glava čitavu godinu. Tu ni sunce nije imalo šta tražiti. Ulice su bile puste s pokojim pripitim policajcem spremnim da izmisli prekršaj i izbije koju marku za žesticu. Kop nekadašnjeg rudnika koji je izgradio pola Prijedora sedamdesetih davno je bio ugašen. Od njega je ostala samo korozirana mašinerija natopljena kolomašću. Odmah me prizvao svojim mrakom da siđem u okno. Bio je to poriv iz djetinjstva. Rijetko sam odolijevao ulaziti u atomska skloništa. Tražio sam duhove. Sestre Scott su mi obećale posjetu nakon zakazanog sastanka u omladinskom centru.
Pili smo čaj bez šećera i čekali da se pojave dva momka po imenu Zoran i Marko. Oni su držali dvadesetak štićenika podalje od univerzal ljepila i destilata. U kancelariju su ubrzo umarširala djeca. Te zaboravljene prilike imale su žive oči. Odsjaj u njima još je disao. Posmatrali su nas kao da smo s drugog planeta i da smo ih došli spasiti. Sestre Scott su doduše izgledale futuristički sa brendiranim jaknama i naočalama, mini kamerama i ostalim tehnološkim novitetima. Obuzela me nelagoda, pa sam posegnuo za rastopljenom čokoladicom u džepu pantalona. Odustao sam pomislivši kako bi me djeca zasigurno zamrzila kada je ne bih uspio razlomiti na jednake dijelove.
Dvojac nas je poveo u obilazak prostorija ruševnog šeltera. Bilo je kao da obilazimo davno napuštenu fabriku u kojoj su ostala samo dva radnika da volonterski održavaju mašine. Jedina funkcionalna prostorija pored kancelarije bila je učionica sa isluženom tablom. Hodnici su zaudarali na pisoare autobusnih stanica, a iz nabubrenih zidova sa smeđim akvarel mrljama izbijao je led od kojeg sam drhtao iako je bila polovina maja. Pogledao sam iza sebe. Djeca su nas u stopu pratila i došaptavala se. Pod navalom njihovih stopa bježao je žohar. Podsjetila su me na poslijeratne godine kada sam trčao za SFOR vojnicima tražeći keks ili sok. Sestre su mi dale do znanja da žele da se upoznam s njima i skeniram ono što traže.
Među njima je bilo jedno pjegavo lice. Nosila je za dva broja veći dres Barcelone i slabo napuhanu loptu pod rukom. Nije mogla imati više od petnaest godina. Pitao sam Zorana za nju. Rekao je da se zove Vesna i bila je jedina djevojčica u fudbalskom klubu koji je dobrovoljno pokrenuo neki Rajko, bivši rudar koji je izgubio dvoje djece. Njeni su izbjegli iz Sanskog Mosta, sada preživljavaju od okopavanja tuđe zemlje u okolini. Postoji i ženski klub u Novom Gradu, udaljen sat vožnje. Trening je tri puta sedmično, a kartu ne može priuštiti, rekao je Zoran. Bilo mi je jasno da su je sestre već fiksirale svojim dugmastim očima.
Nakon satak ohrabrivanja, Vesna je dopustila da je snimamo. Prethodno su nam dozvolu preko telefonskog razgovora dali njeni roditelji. Vješto je pepala loptu i dodavala se sa ostatkom ekipe. Sestre su bile zadovoljne. Našle su komad filma koji im je nedostajao. Meni je laknulo. Konačno smo mogli odmoriti od potrage koja je trajala već sedam dana. Ozvučili su je i otisnuli smo se prema šumici blizu rudnika.
Šetali smo zaraslim, jedva primjetnim stazama brijega ne bi li našli što bolje mjesto za intervju. Šuma je bila prepuna uobičajenih zvukova, a blato pod nogama crno – sačinjeno od izdrobljene materije, izgnječene točkovima ili kopitama. Ispod padine prorasle gljivama spavala je voda. U kop je prodrla rijeka i formirala malo sivo jezero bez pulsa. Vesna se oslobodila treme i odgovarala na pitanja koja sam bezvoljno prevodio svjestan da ću brzo kući. Ostao sam bez presvlaka i bio sam treći dan zaredom u istim gaćama i majici. Sparina mi je oznojila tijelo i odjeća se slijepila, otežala još više. Vesna je u nama vidjela novi dres, kopačke, loptu. Ja u njoj kartu za nazad.
Uspeli smo se i postavili opremu. Trebalo je otvoriti priču i uvesti novi lik u film. Govorila je o porodici, životu u alternativnom smještaju za izbjeglice, tačnije jednoj od neuslovnih, sklepanih baraka koje stalno prokišnjavaju. Majka joj je nekad konobarila i pjevala u kafani, otac razvozio hljeb. Danas provedu i po devet sati u polju dok ona čuva mlađu sestru. Često se na stolu nađu samo hljeb i krompir. Glas joj se grušao. Procijedila je nešto suza. Pošao sam prekinuti razgovor, no signalizirale su mi da nastavim. Bez patetike ne može, jebi ga. Tada sam se gadio sam sebi i prezirao svoj posao. U grlo bi mi utrčao bijes i zarežao bi poput psa. Sestre su znale moj limit, radili smo zajedno već mjesecima. Okrenuo sam na fudbal i uveo mučan intervju u finale, oglušivši se po ko zna koji put o njihovu naredbu.
Ostalo je da popratimo trening i prođemo ponovo kroz plan i raspored. Natovaren stalkom za kameru i ruksakom, zaostajao sam za njima. Sva ta šuma bila mi je odnekud poznata. Vidio sam prije divlje kupine i trouglasto drveće, samo u nekom drugom, jezivom tonu. Rasklimani željezni mostić kojim su nekoć išli vagoni vodio je u okno. Odložio sam stvari i zakoračio prema gluhom procijepu između dva svijeta. Skoro me opkolio mrak kad sam čuo Vesnin glas: Nemoj. Tu su ljude bacali. Trznuo sam se i brzim koracima unatrag udaljio od mračnog vakuuma. Onda sam se sjetio otkud poznajem ovaj krajolik. On je živio u izjavama smežuranih duša što su čudom izbjegli strijeljanja, sakrile se u šumu, izdržale velike traume i preživjele da ispričaju svoje upozoravajuće priče. Tjerali su nas na rad, izdvajajući po desetoricu kod škole. Vodili su nas na stadion i redali uza zid. U mraku mi se učinilo da sam prepoznao očev plavi džemper – tako je mogla počinjati jedna od njih. U to je naišao starac s konjima što su vukli duge balvane i rekao mi da tu nemam šta tražiti.
Trener Rajko bio je prijatan čovjek. Bio je ujedno i fizioterapeut, oružar i vozač kluba. Rado je pojasnio ono što Vesna nije mogla. Dear God, rekle su uglas sestre kad sam im rekao šta se desilo u rudniku i na podšišanoj travi stadiona. Postale su svjesne težine priče koja bi mogla da proguta ili uguši ostale likove u filmu. Nasamo su održale nervozan mini sastanak. Ostao sam dodavati loptu s Vesnom i zabavljati je. Ona se već se zanimala za snimke. Svidio joj se moj kačket pa sam joj ga poklonio. Valjalo se spremiti za pozdrav i obećanje da ćemo se vratiti.
Na izlazu zaustavio nas je onaj isti policajac. Htio je naplatiti dozvolu za snimanje. Prasnuo sam u smijeh dok su sestre Scott tražile odgovor u mojim očima. Give him ten marks, I don’t have time for scumbags, rekao sam. Ti su ljudi u ratu bili čuvari konclogora, danas su policija, objašnjavao sam revoltirano dok smo se vozili ka Sarajevu.
Narednog jutra uzeo sam kovertu s novcem i mahnuo im kroz prozor voza. One ostaju još par dana tražiti mecene za nastavak snimanja filma. Voz nastavlja juriti kroz moj život. Za razliku od auta on daje najbolji dojam krajolika. Kuće kraj željezničke stanice nisu ništa bolje od onih gdje smo bili. Vidiš samo raspadanje i bašte sa zakržljalim plodovima. Znam da za Vesnu nema mjesta u filmu. Premalo je snimanja za jedan dan, previše za dva. Do gledanja.
