LJUDI S JEDNODNEVNIH IZLETA
Izađemo na stanici i raspršimo se. Poslije se srećemo u gradu. Zalazimo u iste restorane, muzeje i galerije. Ima neke nelagode u toj blizini. Osjećaja da se sudbine neizbježno sudaraju. Da su domaloprije dijelile sjedište u prostoru vagona. Krišom promatrale oči, ruke, grudi i tetovaže. Pritisak voajerske prisnosti kvasa poput hljeba u toplini sobe. Grad se najednom čini toliko malen da brojimo susrete. Poslije opet stojimo na stanici i čekamo da nas voz zakotrlja kućama. Ulazimo oborena pogleda, sjedamo na različita mjesta. Sada neko drugi diše pred nama. Intimnost dana topi se pod zvukovima šina. Krajolici odlažu gašenje dok ih ne proguta stanična kupola.
LJUDI IZ SUPERMARKETA
Čovjek s licem Dovlatova napolju prodaje tabloide. Stojimo kraj reciklažne mašine i čekamo red. Poslije se gužvamo pred frižiderima izdužujući nervozne ruke prema plastici. Povremeno jedni drugima zraknemo u korpe ili kolica. Koliko se alkohola, masti i šećera troši. Kakvi su to stanovi i kuće. Raduju li se nečemu ili odumiru u tišini. U oblacima između rafova zagrmi glas sa zvučnika. Podsjeti na beskonačnost manualnog rada. Na kasi smo ponizni pred rešetkama bar kodova. Odvojeni malim plastičnim pregradama. Sve prolazi brzo, kao pčelinji život. Zvuk skenera naša je bolnica.
LJUDI IZ KAFANE
Proljeće izgara i ne želimo biti unutra. Vrebamo količinu piva u čašama, naznake skorog napuštanja stolova. Stojimo i čekamo izloženi nadmoći onih koji sjede. Konobari donose nove ture poništavajući nadu da ćemo uskoro postati dio kafanskog pejzaža. Negdje se mjesto oslobađa, ali ubrzo nestaje s tugaljivošću komete. Tražimo dalje. Po drugim kafanama i manje zapjenjenim terasama. Kompromis je tramvaj koji klizi niz ulicu.
LJUDI IZ OUTLETA
Prodavači s bežičnim mikrofonima nadziru naš protok među tekstilnom deponijom. Osjećamo teret fabrika Bangladeša u vidljivom zraku znoja i ambicija. Kabine nas razdvajaju ali čujemo zvukove. Svlačenja pantalona niz bedra, udarca kaiša o pod i kratke vožnje rajfešluza. Neon u ogledalu ističe sve nevoljeno na tijelu. Neko zaplače od prizora, neko je svjestan optičke varke. Redovi za kasu opremljeni su šećernim kockama dok čekamo zeleni signal. Izlazimo na svjetlost dana s čokoladicom među zubima, uvijek malo ljepši i sretniji što se vraćamo sebi.
LJUDI IZ SKVOTOVA
Zajednica pod muralima u bivšim industrijskim postrojenjima. Cigla i hrđom osvojeno željezo. Autsajderi u čizmama i njihovi psi. Gledamo ih kako izdišu otpor pred olujom gentrifikacije. Utopija iščezava i mi je ispraćamo himnom.
LJUDI IZ TRAMVAJA
Plovimo u tek rasanjenom tramvaju. Zvuk škripavih kočnica tuče u tjeme. Pogledi su tupi, beživotni. Iščekuju svoju stanicu. Mnogi nervozno drže filter među usnama. Prsti valjaju duhan iz kesica. Na svakom stajanju uđe nešto novih pušača. Nikotinskim zadahom oboji zrak među rukohvatima. Broj putnika se osipa progresom prema Hbf-u. Za nama ostaju planute cigarete i trenje kremena na upaljaču.
