Iz kluba sam izašao među posljednjima. Kiša je nadjevala briselsko nebo. Znao sam da ću se narednih par dana osjećati usrano. Ružičasta bombona s glavom Putina odapela me u vasionu. Snažne, kaleidoskopske halucinacije. Povratak plemenskim korijenima.
Otežale noge pratile su grupu djevojaka s kojima sam se zbližio. Plesali smo, grlili se. Hvatali jedni druge za dupe. Najveselija od njih, Rita, pozvala me na after u njen stan. Pridružit će nam se i Ali, simpatični dečko kojem sam cijelu noć dodavao vodu. Bilo mu je možda devetnaest godina. Prvi rejv ikad. I cijeli ekstazi u jednom cugu. Odgovorio sam ga od ideje da ide kući i odvukao na nekoliko pauza u sobu za pušenje. Trebala mu je mrva pozitive da isfura do kraja. Hvala ti što si mi spasio život, zagrlio me kad smo uzimali jakne pred garderoberom.
Ispratio sam Ritu i družinu do ulice Rue Des Alexiens. Složile su tužne grimase kad sam rekao da ne mogu na after i poslale mi poljupce. Ali se lako odvukao za njima. Ostao sam sâm na kiši i krenuo putem centralne željezničke stanice. Osjećao sam širinu zjenica u napetim beonjačama. Nagon da konačno ispišam elektrolite i dopamine. Oblici zgrada djelovali su okrutno. Ubrizgavali očaj. Izvadio sam telefon i poslao poruku radnom kolegi da me zamijeni na smjeni. Već treći mjesec sam šljakao u italijanskom restoranu. Bilo mi je dosta debelog šefa, njegove žene koja mi se otvoreno nabacivala. Trpio sam ih jer nisam imao kuda. Mislim, imao sam, ali nigdje u gradu hrana nije imala takav okus. Da ne kažem koliko sam puta iz podruma maznuo bocu vina.
Buljio sam u golemi ekran s voznim redom. Sve se crvenilo. Vozovi neće prije sutra. Štrajk je željezničara, morat ću na autobus. Sat i po truckanja. Do Gare du Nord stanice treba pola sata pješke. Mnogo sam puta prehodao od Norda do Midia. Visio po pabovima blizu kanala. Ili šetao uz ogradu kad bi me zaveo suton posmatrajući kako rijetke zvijezde pariraju svjetlosnom zagađenju. Sad mi je pomisao o pješačenju strugala dušu. Trebao sam se popeti s Ritom i drugaricama, zavaliti se u kauč i pušiti travu dok se svi ne prizemljimo. Zaspemo na umornoj hrpi, s osmjesima na licu.
Cesta je usisavala vlagu. Prodavnice prema Bruxelles-Nordu bile su otvorene. Miris hljeba iz marokanskih pekara jezdio je zrakom. Nisam bio gladan. Želudac je vodio odvojeni život. Odmetnuta jama u koju sam salijevao šta sam stigao. Zadnji obrok pao je jučer u podne. Osrednji souvlaki zasićen uljem. Sve drugo bilo je krstarenje pivskim kartama i upoznavanje stranaca za šankom prije upada u klub. Anonimnost me hrabrila da se otvorim, istresem i najdublju intimu pred ljude. Takvi razgovori mogli su se voditi samo sa strancima. Zauzvrat sam krao dijelove njihovih života i ugrađivao ih u priče. Jednom me je iskusna šankerica provalila. Za mene ti treba roman, dragi. Priče neće biti dovoljne, rekla je i nastavila glancati pivske čaše.
Ulicom su prozujala dva policijska kombija s teškim zvukom sirene, himnom Brisela. Grad se budio, uspostavljao ritam. Ostaci razbijenih jata golubova guguktali su u nadstrešnicama. Podsjećali na daljinu toplog stana. Bio sam tek na pola puta. Boljeli su me zglobovi od plesanja. Život je postao isprazan, njegovi uzbudljivi dijelovi zamagljeni. Nisam vidio dalje od sutra. Dolazak u Belgiju ostavio me zatrpanog neizvjesnošću. Razvlačio sam studij marketinga, treći po redu. Povratak kući nije bio opcija. Dole sam želio samo jedno. Lokati s prijateljima. Sve češće sam gledao stare slike, zanesen svjetlom sagorenog vremena. Učenjem i obavezama nakratko bih odmaknuo od takvih misli, ali tuga se uvijek vraćala kući. Zraknuo sam telefon. 8:23. Izoštrenost čula i dalje je bila prisutna. Mogao sam osjetiti svaku kap koja pada na kožu kabanice, oluk, parkirano auto. Želio sam da ti melanholični zvukovi konačno prestanu svirati. I hladan vjetar me naježi do smrti.
Usta su se sušila. Svratio sam u kebabaru jedva otvorivši vrata. Zapljusnula me toplina vertikalnih grilova za doner. Gospodin za pultom prenuo se iz labirinta križaljke. Uzeo sam vitaminsku vodu iz frižidera. Pitao mogu li malo sjesti. Klimnuo je glavom i pokazao na stol do prozora. Stakla su bila natopljena parom. Zalijepljena slova isijavala plavičasti obrub. Spuštanje je tek trebalo krenuti. Prošli rejv doživio sam divljački pad. Nakon trodnevne nesanice, ležanja u kadi i bezumnih maratona reality sadržaja, otišao sam u lokalnu crkvu. Nisam tražio pomoć od boga, samo tišinu. Svijeće su titrale na stepenastom stoliću. Jedna se odlomila, pala na pod. Rasplakao sam se. Brana je popustila. Iz mene su izašli potresni zvukovi. Ecstasy blues zvonio je praznom crkvom. Ulazio u cijevi orgulja. Simfonija od deset minuta za svece na vitražima. Obrisao sam lice. Podigao svijeću i ponovo je zapalio.
U kebabaru su ušla dva tamnoputa momka. S pulta ih je dočekalo: Merhaba, Faouzi. Sjeli su za stol do mene i izvadili telefone. Kratko su tipkali prije nego što su opleli na arapskom. Razgovor se pretvorio u olujnu svađu. Lupanje dlanovima o stol. Gazda se nije osvrtao. I dalje je mirno rezbario križaljku. Spustio sam malo glavu da ne gledaju u moje napete oči. Bilo kakvo nasilje sada bi mi polomilo nutrinu. Htio sam popiti vodu na miru i odraditi ostatak šetnje do stanice. Dvije skromne želje.
Ustao sam da platim i krenem. U prolazu me krupniji od njih uhvatio za ruku. Upitao nešto na francuskom.
– I don’t speak French – rekao sam.
– Okay, brother. English, tako reci. Sjedi.
– Žurim na bus.
– Kuda?
– Leven.
– Sjedi pet minuta.
– Žao mi je, nemam vremena.
– Svega pet minuta, brate.
Drugi je gledao nabrijano i molećivo u isto vrijeme. Spustio sam se na stolicu očekujući da će tražiti novac kojeg nemam. Viđao sam ovakve tipove. Pernati prsluci, pederuše oko pojasa. Prvo bi pitali na finjaka, razrađenu priču, onda malo zaoštravali glas. Za takve sam uvijek imao lijepu riječ i žvaku za ponuditi. Poslije toga je već ružno izbosti nekoga.
– Radi se o životu ili smrti.
– Ko umire? – upitao sam ironično.
– Za sada niko.
– Onda? Mogu ići?
– Trebaš nam nakratko. Tu je blizu.
– Gdje?
– Objasnit ćemo usput.
Sjedio sam na zadnjem sjedištu Fiata koji je zaudarao na hašiš. Bilo mi je svejedno gdje me vode. Prošao sam tačku gdje sam izvan boli, razmišljanja o zaustavljanju. Obećanje da će me odvesti na stanicu kad sve obavimo djelovalo je iskreno. Promicali su podvožnjaci, metro stanice. Vidio sam da izlazimo iz prstena Ixellesa. Da se redaju ulice koje prije nisam upoznao. Braća Faouzi su šutjeli. Odisali tvrdom, životinjskom muškošću koja je sada bila stavljena na test. Krupniji brat je vješto krstario kroz saobraćaj. Ponavljao: Almost there, brother. Podnožje svijeta kojem su pripadali tek se spremalo pojaviti. Trebao sam stajati kraj njih i pretvarati se da sam njihov bijeli prijatelj iz Antwerpa. Ništa više od toga. Znao sam nešto holandskog, za dvije godine skupio sam skroman vokabular. Uživljavao sam se u ulogu mumljajući moguće scenarije. Bili su brzi, bezbolni. Nagnuo sam vodu iz boce. Pogon u orbiti polako je slabio. Trezvenost se spremala proći kroz slojeve atmosfere i završiti u okeanu ništavila.
Braća su spomenula spice. Sjetio sam se vijesti o pandemiji sintetičkog kanabisa koji je rastao na evropskom tržištu. Jakim psihotičnim epizodama i kolapsima. Ljudima-zombijima. Melange iz Herbertove Dine bio je lavanda za ovu hemiju. Korisnici su bili pretežno beskućnici. Za malo novca mogli su raznijeti mozak, odletjeti nakratko s planete. U vjetrometini poraća vidio sam svašta. Mlade, omamljene duše. Plave smrtovnice s vijencima. Ispraćaje. Kad odrasteš među tim prizorima, postaneš ravnodušan prema svakoj mračnoj ambiciji.
Zaustavili smo se u jednom od skrajnutih naselja Brisela. Uske ulice i manjak zelenih površina. Ružni stambeni blokovi s lošom izolacijom. Šipražje satelitskih antena. Ova mjesta bila su laboratoriji policijskog nasilja nakon terorističkih napada 2015. Pored osumnječenih, ostali ljudi nisu imali ništa s tim. Mediji su odrađivali svoj dio posla pretvarajući ovakva mjesta u crne rupe. No-go zone. Tihi rat je i dalje bio prisutan. Mržnja s jedne, ogorčenost s druge strane. I jedno i drugo bilo je tragično.
Čekali smo u autu. Braća su i dalje šutjela. Nije mi smetalo, niti sam imao namjeru produbiti priču. Bilo gdje ovo bi se smatralo otmicom. Doduše, kulturnom. Nisu me prisili, mehanički sam krenuo za njima prožet bolikurcem i željom da bude život, a ne smrt. I da me odbace na stanicu. Šta me je na kraju moglo snaći, a da već nije? Drugovao sam s dilerima, potucao se po raznim mrakovima da završim što mi treba. Jednom pričuvao ciglu dok se racije u gradu nisu stišale. Shvatio sam da sam to još uvijek ja, samo mnogo sjevernije. Pogledao sam kroz prozor. U oskudno opremljenom parkiću klackalo se dvoje djece. Njihove pokrivene majke sjedile su na klupi i razgovarale. Sve oko njih djelovalo je ubogo i teško za zavoljeti.
Stariji brat Faouzi bezuspješno je pozivao nekoga izdišući strpljenje. Način na koji je stiskao volan me uznemiravao. Izbrazdana koža na zglobovima šaka isijavala je ubojitošću. Htio sam upitati koliko dugo ćemo još čekati. Kapsula Fiata nepovoljno je djelovala na mene. Srce je pojačavalo ritam, trebalo mi je zraka. Spustio sam prst na ručicu za otvaranje prozora. Faouzi je snažno odvalio po komandnoj tabli. Opsovao na arapskom. Shvatio sam da je najbolje ne uznemiravati čovjeka stjeranog u ćošak. Udisati još malo klaustrofobičnost.
Na uglu zgrade se parkirala policijska patrola. Iz auta je ispala mlađa policajka i zamakla iza ćoška. Silueta s narandžastim pancirom na vozačevom sjedištu ostala je nepomična. Mlađi Faouzi se okrenuo i rekao da ne brinem. I nisam. Sve sam mogao objasniti. Osim svega. Pojma nisam imao zašto sam tu, koga čekamo i šta leži u gepeku. Znao sam jedino da mi se nije ležalo u zatvoru. Imao sam druga koji je samo bio vozač. Dobio je dvije godine i bio osuđen da zbog presude lomi kičmu na crno. Kazneni sistem nema moć rehabilitacije. Zazidan čovjek biva zatučen moralnom odmazdom. Električna stolica boli mnogo manje. Policajka se vratila noseći sendvič i kafu. Vrata su se zalupila i kola odvezla nekud dalje.
Uskoro se pojavio mršav bijelac s sivom mačkom u naramku. Sijeda kosa požutjela od duhana, piramidalni brkovi i pokućna trenerka. Izgledao je poput holivudskog grubijana Reda Westa. Get out, now, rekao je stariji Faouzi. Izašli smo. Naslonio sam se na auto još uvijek mokro od kiše. Upratio kako su se braća napela i stavila ruke u džepove jakni. Bijelac je odmah otvorio ventil. Redalo se merde, connards, imbéciles. Skoro je pljuvao po njima, sa sigurne udaljenosti od tri metra. Mačka je začuđujuće mirovala. Onda je prebacio fokus na mene. U njemu je stanovala arogancija silnika koji je možda nekoć puštao štakore u haustore zgrada, iseljavajući migrante iz budućih trendy naselja, samo da bi na kraju sâm završio među njima. Imao je notu gubitnika još spremnog da smrtno ujede.
Ne znam šta je želio od Faouzi dvojca. Bili su nervozni i u podređenom položaju. Mlađi je stalno naprezao nešto u jakni. Gajio sam osjećaj da bi ipak moglo doći do krvi. U oknima zgrada su se polako pojavljivala radoznala lica. Neko je držao i mobitel. Htio sam odigrati ulogu i što prije nestati s pozornice. Bijelac mi je prišao oprezno. Braća su se izmaknula nekoliko koraka. Mislio sam da će ga zveknuti s leđa u potiljak. Šta god se trebalo desiti, bio sam spreman. Škrgutao sam zubima i čekao da progovori. Pljunuo je u stranu. Iz džepa izvadio i pružio mi plastičnu kutijicu. Otvorio sam je, istresao sadržaj na vlažni dlan. Crvene niti nalik osušenim koraljima pustile su jantarnu boju. Intenzivan miris probio nosnice. Zbunjeno sam gledao kako se kroz prste cijedi zlatni sok, unosi eksploziju ljepote u natmureni svijet nedjelje.
– I? Šta kažeš? – upitao je na holandskom.
Braća su klimala glavom.
– Može – odgovorio sam.
– Nego šta! – dreknuo je. – Sedam dana!
– Sedam dana – ponovio sam.
– Polazi! – dobacio je braći.
Mlađi Fouzi se izgubio nekuda s njim. Obrisao sam dlan o kabanicu. Stariji je zapalio cigaru. Rekao sam ti, brate. Nikakva droga, samo začin. Halal. Objasnio je da šafran dolazi preko Španije iz Maroka. Završava u restoranima širom Belgije. U paeljama, pastama, kurcu-palcu. Postoji cijela mreža duboke ilegale. Oni su šnjura za Antwerp. Slušao sam ga već pomalo otriježnjen i gledao ostatke crvenih tučaka u lokvi. Kiša je opet rasla u obimu. U meni su povremeno nadirali zvukovi kluba. Prizmatične aure reflektora. Trans. Mlađi Faouzi se uskoro pojavio sa sportskom torbom preko ramena. Sjeli smo u auto i odvezli se s praga nekog drugog svijeta.
Raspoloženje među braćom se podiglo. Predložili su da me odvedu na doručak. Odbio sam i zamolio da voze na Gare du Nord. No problem, brother. Poznate konture distrikta polako su ispunjavale vidik. Iz daljine se nazirao stub satne kule i moderne zgrade u poslovnoj četvrti oko stanice. Uredi s pogledom na horizont Brisela. Prugu što će danas mirovati.
Ostavili su me na peronu. Kupio sam kartu preko aplikacije i aterirao na sjedište autobusa. Ekstazi je hlapio. Boca vitaminske vode bila skoro prazna. Shvatio sam da nemam slušalice. Čovjek bez slušalica u javnom prijevozu je najusamljenije biće, pomislio sam. Gledao sam utrku kapljica na prozoru i na ulici tražio jednako usamljene.
