Grobničarke, Taina Tervonen, Buybook, Sarajevo, 2024.
I danas se sjećam pogleda Hasana Nuhanovića iza dioptrije “avijatorki”, dok s TV ekrana iscrpno pripovijeda o ulozi Holanđana u srebreničkom genocidu. Nuhanovićeve riječi prožete gorčinom, svjedočile su o izgubljenom povjerenju u međunarodnu zajednicu. Holandski bataljon, koji je trebao štititi enklavu pod zaštitom Ujedinjenih nacija, povukao se uslijed najezde snaga bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića, ostavljajući hiljade civila pred vratima klaonice koja će izroditi nove masovne grobnice. Poslije će se na Međunarodnom sudu u Haagu smjenjivati odgovorni za zločine, barem oni dostupni tužiteljstvu. Ta sterilna paleta sudnice, gdje su jedino blještali narandžasti reveri na togama sudija, gdje je simultani prijevod omogućavao da svi lijepo i uredno razumiju težinu svojih zlodjela, ostala je simbolom birokratske hladnoće i utjehe na papiru.
Upravo je Nuhanović prevodilac knjige “Grobničarke”, francusko-finske autorice Taine Tervonen koja obrađuje, kako je u blurbu navedeno, “fenomen” masovnih grobnica iz okoline Prijedora i Sanskog Mosta, prvenstveno Tomašice. Sekundarne i tercijarne grobnice nisu fenomen specifičan samo za Bosnu i Hercegovinu, ali ono što ih čini posebnima u ovom kontekstu jeste sistematska i masovna primjena ove metode prikrivanja zločina. Po prvi put, međunarodne institucije su na ovako detaljan način istražile i procesuirale ovu praksu, dokazujući namjernu strategiju skrivanja genocida i njegovih razmjera. Ova taktika organizovanog zataškavanja do danas dodatno otežava proces identifikacije i produžava agoniju porodica koje decenijama tragaju za posmrtnim ostacima svojih srodnika.
Senem, jedna od dvaju glavnih i stvarnih junakinja, forenzički je antropolog koji upravlja identifikacionim centrom u Krajini, tačnije (neuslovnom) mrtvačnicom u Širokači gdje dopremaju ekshumirane ostatke žrtava s Tomašice. Autorica od početka precizno gradi sliku zadaha smrti među zidovima bivše fabričke hale, ujedno nas uvodeći u problematiku pomenutog procesa identifikacije. Traženje matcha, poklapanja DNK uzorka s kostima iz goleme slagalice koja je ostala nakon masovnih ekshumacija, iscrpljujući je i mukotrpan posao. Slagalica je nepotpuna, neki komadi nikada neće biti pronađeni, neki su izmiješani u sekundarnim i tercijarnim grobnicama, neki previše oštećeni da bi se mogli povezati s bilo kim. Identifikacija je kao tačka koju porodice napokon stavljaju na kraj rečenice duge petnaest godina. Zato je, po mogućnosti, ne treba pretvarati u tri tačke. “Grobničarke” dobrim dijelom daju uvid u počinje greške tokom prvih poslijeratnih godina kada su tradicionalnom metodom prepoznavanja sahranjivane pogrešne osobe, dodatno produbljujući mrežu nestalih i neidentifikovanih lica.
Tim koji vodi Senem djeluje poput gerilske čete naspram moćnog državog mehanizma koji od početka otaljava podršku ICMP-u (International Commission on Missing Persons), prepuštajući odgovornost malom broju stručnjaka i volontera koji se, uprkos ograničenim resursima, bore za dostojanstvo mrtvih. Iz nužde, Senem će posegnuti za historijskim knjigama i primjeniti egipatsku metodu mumifikacije solju kako bi se spriječilo daljnje propadanje tijela u toplijim mjesecima godine. Forenzički procesi, pranje i slaganje numerisanih kostiju po natron-papiru, odvijaju se pod bijelim svjetlom neonskih sijalica, dok tišina prostorije biva isprekidana zvukovima Kärchera i pjevom ptica koje ulaze u halu. Ptice koje pjevaju među mrtvima – to je druga slika koju ću zapamtiti. Čovjek može pomisliti kako je jedino tišina prikladna toj slici, ali život se tvrdoglavo probija i tamo gdje mu, čini se, nije mjesto. Kako priroda ne priznaje ljudske granice, ratove i zločine, tako autorica opisuje svoj povratak na Tomašicu godinama kasnije kada u nekadašnjoj zjapećoj jami pronalazi jezerce sa svim pripadajućim oblicima flore i faune; insektima, punoglavcima, cvijećem. Tomašica koja je progutala tijela, sada nudi vodu novom životu, kao da nesvjesno pokušava zacijeliti ranu koju je čovjek ostavio.
Ono što je važno naglasiti je da Tervonen humanizira osobe u bijelim zaštitnim odjelima, koje su godinama za bosanskohercegovačku javnost bile svedene na tek poneko poznato lice poput Amora Mašovića, predsjedavajućeg iz Komisije za nestale osobe, jednog od svjedoka dolina smrti s preko hiljadu pronađenih grobnica. Imena, fizičke karakteristike, pa čak i sitni, naizgled neprimjetni gestovi, pretvaraju se u čvrst identitet zaduženih za rekonstruisanje složene mreže sudbina koja prestaje biti samo statistika. To nisu samo bezimeni profesionalci, nego kćeri, sinovi, majke i očevi. Granica između privatnog i poslovnog nerijetko prsne i pregažena mačka na putu dovoljan je okidač za Senem da parkira auto i isplače se. You just snap.
Nemogućnost porodica da stoje po strani, njihova potreba da svakodevno prisustvuju procesu ekshumacije i donose ručak ekipi na terenu, pokazatelj su ujedno zahvalnosti i očaja. Iako je autoričin pristup faktografski, ona opet smjelo vaga terminima poput sreće i nade, pazeći da ne sklizne u patetiku. Kroz te suptilne nijanse, Tervonen pokazuje da nada u ovom kontekstu nije euforija, već istrajnost; kičma što drži porodice uspravnim dok čekaju vijesti koje će ih istovremeno slomiti i osloboditi.
Tačno je da svaka pronađena grobnica nosi medijski publicitet i političke argumente. Prikaz državnih funkcionera u odijelima koji se kraj jame zadržavaju tek da se fotografišu, već godinama je konstanta u trgovini kostima od strane mitomana i dežurnih patriota. Njom se na poseban i beskompromisan način pozabavio Damir Avdić svojim drugim studijskim albumom “Mrtvi su mrtvi” (2008), neugodnim i važnim protestom protiv pozicije žrtve, jugonostalgije i ideala koji su se u bratoubilačkom ratu koristili kao gorivo za grobnice i logore. Senem, iako ogromnim dijelom zaslužna za identifikaciju tristodevedeset i pet osoba, odbija da prisustvuje kolektivnom ispraćaju i sahrani u Kozarcu upravo zbog učešća političke kreme. Ne, ne idem u nedjelju. Navratit ću ovdje da se oprostim od tijela kada kamioni dođu po njih.
Motiv sunca proteže se kroz poglavlja kao nemilosrdni neprijatelj. Visoke temperature ubrzavaju raspadanje tijela, usporavaju rad forenzičara i čine duži boravak uz otvorene grobnice gotovo nemogućim. Sunce, koje bi u nekoj drugoj stvarnosti simbolizovalo život, samo pojačava zadah smrti, donosi žeđ, umor i vrtoglavice onima koji se naginju nad uzavrelim iskopinama. Ljeto, koje drugdje znači odmor, ovdje je sezona agonije. Vrijeme kada posmrtni ostaci izlaze na svjetlost dana i sudaraju se s nasilnim julskim lumenom, na goletima bez hladovine, među ožalošćenim masama i tugaljivim melosom molitve. Sliv dijaspore i rasutih ljudi nakratko oživljava sela oko masovnih grobnica, gdje je centralni događaj, sahrana pod plamenom sunca, test snage i izdržljivosti.
Jedan od važnijih motiva “Grobničarki” su i mašine. Kamioni koji su prevozili tijela i bageri koji su izvrtali zemljane utrobe, mogu se posmatrati kao ekstenzija zla. Možda bi, kad je genocid u pitanju, prvo trebalo ispitati vozače kamiona i buseva, pa i mašinovođe. Oni znaju. Kada Tomašicu budu otkopavali, mašine će imati drugu, humaniju ulogu. Njihova čelična viljuška više nije oružje koje sakriva, nego alat koji oslobađa istinu. Kamioni s tabutima ironična su slika putovanja prema konačnom smiraju, ali i podsjetnik na to kako su tijela žrtava tretirana kao teret, nešto što treba premjestiti, zaboraviti i zauvijek zataškati. Od Bosne do hladnjača na Kosovu, instrumenti istrebljenja nisu bile samo mašine, već i cjelokupni sistem sile koji je učinio svakodnevnu brutalnost organizovanom, gotovo rutinskom operacijom.
Tervonen pokušava da razumije sve tri strane. Jasno je da su njeni prijatelji Bošnjaci, ona odsjeda u njihovim kućama, zadobila je njihovo povjerenje mnogo prije nego je izvadila kameru i krenula da snima svoj dokumentarac. Druga junakinja, Darija, njen je portal u porodice srpskih i hrvatskih žrtava koje jednako tragaju za nestalima. Zaposlena na odjelu prikupljanja krvi, obilazi kuće širom države, ispunjava formulare i razgovara sa najbližim srodnicima u pokušaji da rasvijetli N.N. slučajeve. Uzorak iz kažiprsta, kapi crvene tekućine koje padaju na papir, iskra su nade u sveopštem sužavanju fondova koji finansiraju rad ICMP-a. Slika koja pokazuje da je tragedija dio trenda, koji se poput šahovskih figura premješta u druge, svježe zaraćene zone na globalnoj ploči.
Ono što me lično veže za iskustvo Tervonen pa i Darije jeste period kada sam radio kao prevodilac/fixer britanskoj filmskoj produkciji na snimanju dokumentarca o utjecajima rata na djecu u Bosni i Hercegovini. Sedmicama smo češljali sjeverozapad zemlje u potrazi za likovima, pretežno tinejdžerima iz ruralnih i osiromašenih dijelova Krajine. Iako nisam direktno dolazio u kontakt sa porodicama žrtava, period proveden u Prijedoru, Ljubiji i Kozarcu bio je jednako intenzivan u nastojanju da se filmašima približi težina razaranja koje nije uvijek vidljivo na prvu. Pustoš se osjećala u staklenim pogledima mladosti koja je odrasla uz priče o nestalim sugrađanima. Bilo je teško ostati profesionalan, snimati, prevoditi, organizovati, a da se pri tom ne osjetiš dijelom kolektivne traume.
O privatnom životu autorice saznajemo iz kraćih fragmenata tokom njenih povrataka u Pariz. Tervonen koja je rođena u Finskoj, a odrasla u Senegalu, kontemplira svoju privilegovanu poziciju osobe koju su ratovi i jame zaobišli. Refleksije na slike Tomašice i pregledavanje snimljenog materijala, u autorici bude osjećaje nemira i odgovornosti prema likovima koji su joj dopustili da optikom kamere opipa njihove nutrine. Pojavljuje se sjeme sumnje u etičnost vlastitog rada. Unutrašnjim dijalogom dolazi do spozanje da likovi nisu samo subjekti priče, već i ogledala vlastitih dilema i nesigurnosti.
Pitanje koje se provlači među glavnim junakinjama, Senem i Darije, jeste ono o osnivanju porodice, generalno majčinstva. Obje su mlade i lijepe žene, kako ih opisuje Tervonen. Strahovi koji prožimaju ljudske instinkte; potreba za finansijskom sigurnošću, ali i za nastavkom života nakon što njihovi poslovi identifikacije jednom završe, u stalnom su sukobu s prošlošću i društvenim očekivanjima. Tu se otvara i prostor za širu rodnu borbu: kako graditi identitet žene u patrijahalnom i poslijeratnom društvu? Feministički aspekt priče nije direktno naglašen, ali klija iz svake rečenice „Grobničarki“, ne samo glavnih junakinja, nego i svih žena koje su ostale same nakon desetkovanja muške populacije. Njihova misija je da hrane ukućane, brinu o preživjeloj djeci, staraju se za muževe upropaštene ratom i nose se sa odsustvom nestalih, skraćena je i parafrazirana rečenica iz epiloga knjige koja savršeno sažima teret koji svaki rat prebacuje na leđa žena. Samim opstankom one postaju političke figure i učesnici u obnovi zajednice.
U svom esej-filmu „Exterminate All The Brutes” (2021), Raoul Peck hronološki naglašava sve metode genocida: masakar, sakaćenje, uništenje kulturnih simbola, zatvaranje, mučenje, deportaciju, izgladnjivanje, odvajanje porodica, silovanje. Iza svih njih stoje fanatizam, eksploatacija, ropstvo i osvajanje teritorije. Metodologija anihilacije koja je primijenjena u Srebrenici, Prijedoru, Foči i drugim mjestima, duboko je ukorijenjena u sistematičnom raspadu ljudskih zajednica i njihovih identiteta. Masovne grobnice su samo fizički tragovi tog uništenja. Peckov film podsjeća na to da genocid nije izolirani događaj, već dio šire historije globalnih nepravdi koje su oblikovale svijet kakav danas poznajemo.
Vješto pazeći na ton pripovijedanja, Tervonen se distancira od ratne pornografije koja je obilježila mirnodopsku dokumentarnu produkciju; navalu lešinarski nastrojenih filmaša i novinara u potrazi za “pričama”. Poštujući dostojanstvo žrtava, autorica istražuje sudbine onih koji su izgubili živote i onih koji su (pre)ostali da ih traže. Nit potrage se ponekad prekida, udara u prazninu pred sobom. N.N. osoba je najusamljeniji pojam. Istu usamljenost dijeli njen roditelj među zidovima zagrcanim tišinom. Postoje riječi za udovicu i siroče, ali za majku koja živi s odsustvom vlastitog sina nema nijedne, kao da jezik to ne može izraziti. Tervonen ovdje ne nudi spektakl, već stvarnost svakodnevnice ugaženih ljudi.
Potrebno je za kraj pohvaliti prevod Hasana Nuhanovića sa francuskog, njegovu preciznost zadržavanja jezika svojstvenog za lokalni govor. Ovo je iskrena knjiga o ženama i ženskoj snazi koja nije samo fizička. Toj istrajnosti da se gleda u lice užasu i nastavi dalje. Tervonen piše poetično, ako masovna grobnica može biti poetična, osvjetljavajući priče zatrpane pod slojevima zemlje. Forenzikom ona prestaje biti samo grobnica i postaje prostor istine.
