jednočinka
ne odveć kasno na uglu Skadarlije i Bajlonijeve pijace jednočinka s pljuvanjem na kraju. Dok sjene blijede, njih dvoje u ratnom stavu, na nogama i ispruženih šaka. On viče: — Šamaraj svoju decu! Šamaraj svoju ulicu! Šamaraj svoju porodicu! Šamaraj svoju zemlju! Na te riječi ona ga pljune pa posrne. Kran nad njima gleda ih s dosadom. Kestena je puna staza i vjetar ih gura nizbrdo
vrijeme promjena
kran budnom kukom nadgleda gradilište. Na njega ne slijeću ptice. Jutro je milo, Sunce njeguje stare zgrade pune dekubitusa. S malo pamuka namočenog u Dunav vida ožiljak otkinutog zida. Ptice sa stidom, otvorenih kljunova, gledaju prema rijeci i čekaju. Svi su već stari za promjene. I privezane plinske boce i ogoljeni zidovi i užasnute karijatide nad krošnjama koje se iznova zlate
sjaj i bijeda velegrada
u hotelima sjajnih imena Mažestik, Moskva, Slavija konobari nude kolače od voća i tustih krema. Teških poput štukatura i štofova na foteljama iz Kraljevine kojima se ovdje toliko ponose. Pojedem pola pa sričem punih ustiju: — Ne mogu više, ne mogu više! Krema od maslaca izlazi mi na nos. Želim na marginu kao moji drugovi što noću piju vinjak po skvotovima gdje blistaju noževi, gdje grad postaje gazela, čigra i pospan labud, gdje nas voze taksisti, gdje suze dolaze kad je posao već obavljen. Dok se cementiram kremom od brokata, kran u mraku kao sova koluta kukom
armirani osjećaji
u ovom se gradu armiramo zajedno. Kupci i prekupci, šverceri i djeca što prose. Vinčevi i sajle, ljudi što gledaju s prozora. Dani prolaze na nogama, grad je predugo na rubu plača. Na šetalištima, prilazima i u parkovima čuje se nježno zavijanje kostiju i laži. Tuga na uglovima rasteže harmoniku, pjeva »Besame mucho«. Konobari umekšavaju prozu, trolejbusi nisu romantični. Partizanska prošlost naših djedova je jedno, ali ovo? Prolazim ulicom gdje mi je rođen otac, malo se smijem, malo plačem kao da sam kisele krastavce nagurala u nosnice. Jedro usred Tihog oceana
turbo bajka
ujutro vidim trolejbus, zagrcnem se, sa zida pored univerziteta gledam ljude starije od sebe kako kupuju novine i piju kavu pa mi dođe da na koljenima obilazim u krug Knez Mihajlovu poput uzete babe iz ranih romana Dostojevskog. Kad mi netko priđe, kesim zube i pušem kao hijena. Jezikom knutom odbrojavam sekunde. Takav je to grad. I on kleči na kukuruzu. Svako stablo podsjeća na brezicu s groba Pepeljugine majke. Dani su u fazonu bajke općenito i to onog specifičnog trenutka kada umire majka, otac odlazi u lov i vraća se s drugom ženom. Djetetu u srce upada komadić leda
nismo mogli puno postići
nisam mogla puno postići te noći. Gledala sam te kako pričaš i to mi je bilo dovoljno. Netko je pričao mađarski pred kafanom Proleće, drugi je vikao na sav glas kako cigani u katakombama Kalemegdana miješaju kosti careva, treći je nježno dlanom oslikao u sfumatu Zemun i šume prema Srijemu. Nismo mogli puno postići iako smo bili zajedno i stisnuti za stolom. Jesen je polako sjela u kestene i izgrebanim dahom grebala fasade. Dan je prešao u večer, kao pletivo što se oduzme za rukav pa u taj moher svi zajedno uvlačimo ruke. Na jednom potpuno drugom mjestu, gdje vlak svako malo protutnji za susjednim stolom, Tea kaže New York, Vlada ga spremi u džep na košulji da imamo za poslije kad sve prođe, pa i rijeka. Ona teče općeći s našim nosnicama i koracima koji pokušavaju ući u ritam, ali DJ je loš, zaista jest, i svjetla su s mosta zamrljana. Kran se baš te noći pripitomio. Ujutro mi kucka na prozor željeznim kljunom i traži mrvice, osmjehuje se, ja mu pružam kace u kojima je bio kajmak da ih poliže. On me tada odnese nad rijeku tamo sve do Zemuna. Magla je. Brodovi i miris ugljena. Kran i ja puštamo da nam vjetar svira kroz nosnice. Konobar nas sigurnom rukom podigne na tacnu i odfrizbira s nama u lupu jedan match na kojemu bi mu zavidjeli svi oni bivši ljudi koji su otišli i napustili nas. I ne možemo postići da nam se vrate.
sumnjivo jutro
posljednje jutro uranilo s kapuljačom preko glave, s jastukom pod pazuhom, naćumureno svo i polizano s oblacima u košarama; prekupcima sa splavova pružilo daske sa skele da na muljavu doskoče obalu rijeke. Haron pljune prema Adi i ode u maglu, a ovdje, u gradu na rubu plača, cigančice rastaču harmonike u guste suze, moja štitnjača popustila, niz bradu mi curi sumnja. — A što ako nije sve tako bilo?
što govoriš, sve si ti
Moskva, Mažestik, lasta zove goluba, loši snovi od dosadnih pisaca, kesteni u kupolama peluda, moram do rijeke, mislim u škripcu, jedva čekam da vidim svoj kran, cijele me noći kukom vukao s torbama švercera robom iz Crvenog krsta, puteva s istoka; ljudi govore samo i uvijek i isključivo sebe, samo što su ogledala oksidirala i rađaju mala prašnjava mutna džepna ogledalca; sve što govoriš si, ti sebe pričaš uvijek i vazda sebe pričaš; mili Beogradiću, dobro jutro; Moskva, Mažestik, lasta zove goluba u zidinama tu sa šina: — Gdje si? Pod prozorom hotela Moskva trešti muzika od 6 ujutro, sprema se početak trke, maraton koji se trči i u Zadru, svira »Voli me onako kako nikad nisi volela« dok se grad budi i trlja ironiju iz očiju; zvecka mesing zlato bronca srebro, cvile karniše kvake šine vikleri u fijokama obnevidjelih baba; neću trčati tu trku, bacat ću cvijeće pobjednicima kroz prozor, zamotana u zastavu, moj tata grad miriše na friške neotvorene novine i zelenu englesku travu; prvo sunce preko zgrade vlade ili tako nešto drma kao rakijica natašte, brzo hodam dok knjižare listaju prste i konobarice nose kavu u sobu beogradskih svetskih gostiju; pod Lenjinovim portretom u hotelu Mažestik isplest ću sonetni vijenac češnjakovih stihova za mog tatu grad da ga cigani rastežu po vrućem asfaltu