Kapetan koji je promijenio smjer
Srkala sam grejp skidajući pulpu i sok zubima i usnama sjedeći sama za kuhinjskim stolom punim mrvica od sinoćnje večere. Na stolu su se nalazile i dvije čaše s ostacima vina, nekoliko šalica s namočenim vrećicama čaja, prljavi tanjur, proklijala pšenica, soljenka, svijećnjak s dogorjelim svijećama. Jela sam ga ne razmišljajući, topila na jeziku sitne jastučiće voćne pulpe glatke kao kavijar prelazeći jezikom po voću a zubima guleći koru. Kroz prozor sam vidjela maglu nad morem. Moja djeca su spavala. Sin na kauču, kći u mom krevetu, bivši muž u dječjoj sobi. Pas na kauču podigao je glavu i nastavio spavati. Mačka se jutros nije pojavila da je nahranim iako se ona ujutro zajedno sa mnom budi rano i uvijek me gleda dok pripremam čaj ili doručak. Od kore grejpa usne i jezik potpuno su mi utrnuli. Trpjela sam bolno žarenje u predjelu usne šupljine, a kada bih se obliznula osjećala sam gorčinu od kiseline iz kore agruma koja se razlila po usnama i oko usta. Cijeli taj dio lica mi je pulsirao i kao da se malo povećao. Nesmotreno sam to učinila, pomislila sam. Uzela sam mobitel i napisala ljubavniku poruku.
„Pojela sam grejp ali nisam mu ogulila koru nego sam jela guleći ga ustima i sada su mi usne spaljene“
„Kakav je bio grejp?“ otpisao je.
„Žut“
„A je li bio sladak ili kiseo?“
„Bio je gorak“napisala sam „kao život“.
Nakon poruke osjetila sam da je taj trenutak ona žarišna točka iz koje može poteći priča. Ako ja, recimo, ustanem od stola na kojemu sam sinoć servirala večeru, odjenem se u tišini, uzmem nekoliko stvari i stavim u torbu, nanesem ruž na utrnute usnice i izađem iz stana. Zatvorim za sobom vrata svjesna da to nije obično svakodnevno zatvaranje za sobom vrata nego ono jedno posebno zatvaranje vrata, siđem niz stepenište, kročim na pustu ulicu u božićno tiho svečano jutro. Vani u magli čuju se sirene brodova iz luke, zvone božićna zvona. Pitam se bi li povela psa u svojoj fikciji. Ostavila poruku na stolu? To su ona pitanja koja dođu poslije kad smo već sve što je trebalo učiniti, učinili. Pitamo se poslije.
Majka u meni htjeti će još jednom poljubiti usnulu djecu. Pomirisati njihove tople obraze. Domaćica u meni pomislit će na prljavo suđe i znati će da će bivši muž uvidjevši da sam iščezla iz tlocrta braka prvo pomisliti „Mogla je barem suđe oprati“. Riječ barem uistinu je odbojna riječ. Mogla sam u svojoj fikciji barem suđe oprati. Ali nisam. Ili ću se ipak nagnuti nad sudoper. Čovjek često stoji iznad žarišne točke i ne donosi odluku o smjeru priče, pušta je da se sama lijeno odvija s njim u glavnoj ulozi koji u vlastitoj priči statira. Promisliti o tom mjestu bilo bi kao da brod u luci jednoga dana ukrca putnike i automobile koji svakoga dana putuju na kratkoj relaciji preko morskoga kanala do otoka, dakle ukrca ih a onda kapetanovom neočekivanom odlukom jednostavno promijeni smjer. Ljudi bi sjedili u brodskom salonu čitajući novine, pijući pivo ili kavu, čavrljajući sa susjedima a onaj tko bi gledao kroz okrugli brodski prozor možda bi nakon nekog vremena primijetio da se u vidokrugu nešto promijenilo. Možda ne bi prošli pored uvale koju vide vozeći se uobičajenom rutom. Ili bi prošli uz nazubljene hridi koju inače ne vide. U slici mora ne bi mogli ništa ni primijetiti naivni putnici ukrcani u utrobu motornog broda koji je kapetanovom neobičnom odlukom promijenio smjer. Ipak onaj putnik koji bi posumnjao u okrugli detalj izdvojen iz arhipelaga osvrnuo bi se zbunjeno oko sebe, primaknuo prozoru možda i izašao na palubu provjeriti kamo vozi ovaj brod. Možda bi na radiju svirao stari hit Kud plovi ovaj brod. Ili bi to ipak bio suvišan detalj u fikciji koja je sklona sinkronicitetima. Prepustimo to slučaju koji je moguć i u potpuno izmišljenim pričama. Kapetan za to vrijeme drži kormilo u odlučnim rukama i plovi naprijed u svoj ludi naum. Na kapetanskom mostu mrtav hladan kapetan u odori, kapetan koji je promijenio smjer. Ljudi općenito imaju povjerenje u kapetane i ne razmišljajući ulaze u brodove. Zapovjednici brodova odgovorni su pojedinci, prekaljeni pomorci dorasli odgovornoj poziciji i poslu kojega obavljaju. Kapetani možda niti ne pomišljaju takvo što, a ako i da onda su svjesni da bi takva nesmotrena i luda promjena smjera bila opasna i svakako bi imala neugodne posljedice čak i da sve prođe u redu. U svakom slučaju putnici bi se neugodno iznenadili shvativši da su njihovi životi ukrcani na brod koji vozi zagonetni kapetan.
„Ovo je nečuveno“ rekao bi netko. „Što se zapravo događa?“ „To bismo i mi htjeli znati“ . Ljudi bi se uskomešali, posada broda zabrinuto bi potrčala prema komandnom mostu. Konobar bi se naginjao preko metalnog šanka u salonu, netko bi možda trgnuo neko žestoko piće da se smiri. Ako bi iznenađenu posadu netko nešto pitao sigurno bi odgovorili: „Ne znamo što se događa, bez panike, molim vas, vratite se u salon!“
Lako je zamisliti situaciju na otetom brodu jer to je od tog trenutka ipak oteti brod, kapetan koji je promijenio smjer je otmičar, a putnici su taoci dakle situacija je krizna. Japanski ideogram za krizu sastoji se od dva znaka: opasnost i prilika. To je žarišna točka svake priče. Opasnost i prilika.
Za to vrijeme brod odlučno siječe valove i kao što situacija postaje jasna tako postaje jasno da se i ona mora nekako završiti jer svaka priča ima kraj i u svakoj priči važan je kraj no još ne znamo je li riječ o komediji ili tragediji, u svakom slučaju na brodu koji napušta kanal i nije pristao u luci događa se drama. Atmosfera postaje napeta i nesigurna, zrak je postao gust kao da ga dišu ne samo putnici nego i neki drugi koji su se ukrcali nevidljivi na ovaj brod kojemu je kapetan promijenio smjer. Ako se udaljimo možemo ugledati i dupine i galebove i izdaleka ne bismo primijetili ništa neobično. Priča ne bi trebala ostati visjeti u zraku i taj brod ne može zauvijek ploviti pučinom pun zbunjenih putnika jer tada bi oni postali taoci besmisla. Mora postojati razlog koji bi opravdao zagonetnu odluku, do toga putovanja uvijek, pouzdanog kapetana da je jednoga dana brodu bez najave jednostavno promijeni smjer. Svakako nakon dosta prevaljenih nautičkih milja časnici bi odvojili blesavog kapetana od kormila i ne bi ih zanimali razlozi njegove lude ideje jer ipak oni su odgovorni za sigurnost putnika a brod, pobogu, nije njegovo vlasništvo, on je službena osoba i tako dalje i tako dalje. Službena dužnost bi fikciju brzo okončala i dovela u sigurnu luku. Kapetanova namjera možda ne bi nikada izašla na vidjelo i mi ne bismo saznali što ga je navelo na takav čin da krene u nepoznate vode, da donese takvu odluku i jednom trenutku skrene s uobičajene rute. A možda bi se putnici i uljuljali u talačkoj krizi i brzo se privikli na situaciju da ih se vozi u nepoznato. Možda bi netko pomislio da ih kapetan vodi u Afriku, da je Evropa odlučila jedan dio stanovništva preseliti u Afriku. Ljudi se zapanjujućom brzinom privikavaju na razne scenarije. „Ovo ne bi mogli ni zamisliti“ komentirali bi. Ipak vjerujem da bi kapetan sam u jednom trenutku ponovo promijenio smjer i vratio putnike s malim zakašnjenjem u predviđenu luku. Recimo da bi to moglo biti pristanište na otoku Ugljanu ili nekom drugom našem otoku. Možda Braču. Zamišljam ljude kako trče na spasonosno kopno, u sigurnu luku, u sigurnost kao takvu, a kapetan ih gleda s komandnog mosta s morem iza leđa. I dalje ne znamo što misli.
Eto takvo bi moglo biti promišljanje o tom trenutku, toj žarišnoj točki skretanja u fikciju ili bi se naprosto mogla vratiti u krevet ležati još neko vrijeme pitajući se gdje je nestala ta mačka jutros.
