Nije moj otac bio kockar. Na kraju krajeva, on nikad u životu nije ušao u kockarnicu. Naprosto, išla ga je karta i mislio je, valjda, da bi bilo šteta to ne iskoristiti do kraja. U Jugoslaviji sedamdesetih godina ljudi su se okupljali po kućama uz karte, kartali se dok se dan polako pretapao u noć, a noć se povlačila pred idućim danom, dok na kraju jedna osoba ne bi otišla s finim dobitkom. Tata je stalno tražio nove izazove, pa kad mi je jednog zimskog raspusta rečeno da ćemo ići na nekoliko dana kod njegove sestre i njenog muža, ja sam naslutio stvarni razlog posjete.
Dok smo se vozili na sjever, tata mi je održao govor. Rekao je da će to biti nešto posebno za nas, otac i sin idu na put. Rekao je da se tetak Petar voli pokartati, i da će igrati samo “onako.” Rekao je i da će me pustiti da gledam koliko god hoću. Godinama sam ga gnjavio da me pusti da gledam dok karta.
Međutim, u tom trenutku me je živo boljela guzica za posebne trenutke sa ocem ili gledanje partije karata. Jedino o čemu sam razmišljao bila je djevojčica koja je živjela na sedamnaestom spratu naše zgrade, s kojom sam se viđao zadnjih mjesec dana. Bila je cijelu godinu starija od mene, navršila petnaest, jako popularna, i ja nisam mogao vjerovati kakva me je sreća snašla kad je prihvatila moj poziv u kino. Išli smo gledati Ratove zvijezda, što je bio moj izbor, a njoj je bilo tako očito dosadno da sam odlučio uzeti je za ruku iz čistog straha da će ustati, reći mi da sam levat, i izići iz kina. Čekalo me je iznenađenje. Ne samo da nije povukla ruku, nego je stisnula moj oznojeni dlan i zadovoljno se nasmiješila.
Doduše, tražila je puno pažnje. U školi bih je pitao da se nađemo poslije nastave, a ona ne bi ništa odgovorila. Nakon povratka kući, ona bi me nazvala i pitala šta čekam, zašto ne dolazim kod nje, a ja bih onda pojurio uz stepenice onih deset spratova, ne čekajući lift. Pustila bi me da ostanem kod nje petnaest minuta, pa me poslala kući uz izgovor da mora pisati zadaću. Ja sam znao da se poigrava sa mnom, ali me je puštala da se ljubim s njom, a meni je samo to bilo važno.
Ja nipošto nisam bio iskusan ljubilac. Zapravo, ona je bila prva s kojom sam se ljubio, izuzmemo li nespretni i gotovo slučajni poljubac sa kćerkom naših kućnih prijatelja za Novu godinu kad sam bio šesti razred. Djevojčicu sa sedamnaestog sam primijetio godinu dana prije toga, prvo u našoj zgradi, a onda i u školi. Bila je najprivlačnija djevojčica koju sam ikad dotad vidio. Godinu dana mi je trebalo da postignem da ona primijeti mene, i za sve to vrijeme nisam nijednu drugu niti pogledao. Kad smo se prvi put poljubili, bio sam toliko sretan da nisam ni opazio koliko je taj poljubac bio mehanički. Ona je malo mrdala usnama, ali one su bile hladne i nezainteresirane. No, ja sam kasnije analizirao i morao sam zaključiti da je poljubac bio prva liga. Kako i ne bi bio, kad je ona toliko lijepa?
Pobjesnila je kad je čula da odlazim s tatom i da me neće biti gotovo sedmicu dana. Rekla je da mene očito nije briga za nju, inače bih našao način da izbjegnem putovanje. Pokušao sam se pretvarati da sam bolestan, kašljao sam i kihao, ali otac je rekao da kašljem zbog zloglasnog sarajevskog smoga, i da bi mi malo svježeg seoskog zraka dobro došlo. Nije me htjela ni poljubiti na rastanku, iako sam joj obećao da ću pisati svaki dan. I tako, dok smo se u ruskoj ladi s pokvarenim grijanjem vozili kroz snijegom prekrivene planine, ja sam u glavi već sastavljao pismo: “Samo što sam krenuo, a već mi nedostaješ …”
Tetka Lidija i tetak Petar živjeli su u jednom gradiću u sjevernoj Bosni, rodnom mjestu mog oca. Parkirali smo se ispred dvospratnice sa prostranim dvorištem u ulici obrubljenoj kockastim kućama, od kojih su mnoge bile bez fasade, i samo je crvena cigla dijelila stanare od vremenskih nepogoda.Za razliku od njih, kuća tetke Lidije imala je skupu fasadu od bijelog kamena. Tetak Petar, visok, krupan čovjek, otvorio je kapiju od kovanog željeza i poželio nam dobrodošlicu. Čvrsto se rukovao sa mnom i potapšao me po ramenu tako da sam umalo poletio nosom u snijeg. “Matej, a jesi porastao! Prava momčina! Haj’te, uđite!”
Tetka Lidija, sitna plavokosa žena s naočalama, stajala je na vratima. Pored svog muža izgledala je kao dijete. Poljubila me u oba obraza i također izrazila zadivljenost mojom visinom. Tad sam prvi put shvatio da sam u četrnaestoj godini života bio visok kao moj otac, ali sam također shvatio da u njegovoj porodici baš i nema visokih ljudi.
“Rodicama će ti biti jako žao što se niste vidjeli,” reče tetka Lidija. “Sad će im ispiti, pa nisu mogle doći ovaj vikend.” Tetka Lidija se udala odmah nakon srednje škole, i kćerke su joj već bile na fakultetu.
Mojim nenaviknutim očima njihova kuća je izgledala kao dvorac – jedva sam se sjećao naše zadnje posjete od prije nekoliko godina, pa sam zadivljen hodao kroz beskrajan niz prostorija: dnevnu sobu, trpezariju, veliku kuhinju u prizemlju, dva kupatila i četiri sobe na spratu. Većina mojih prijatelja živjela je u stanovima koji su, u najboljem slučaju, bili trosobni. Dok smo se te noći spremali za spavanje u gostinjskoj sobi, pitao sam tatu jesu li tetka i tetak bogati. On se zasmijuljio i pitao me otkud mi to. “Nikad nisam vidio ovoliku kuću, i još ovako lijepu,” rekao sam.
Tata zastade na trenutak. “Nisu oni bogati,” reče na kraju. “Ovdje je život drugačiji. Tvoja mama i ja smo državni službenici, pa smo dobili stan u Sarajevu, jer tu radimo, i tu su sva ministarstva, i pozorišta i festivali. Sad će i Olimpijada za par godina. Tvoj tetak ima vlastitu mehaničarsku radnju, pa je sebi izgradio kuću. Fin je to život, ali ovdje se nikad ništa zanimljivo ne događa. Kladim se da puno ljudi odavde misli da mi živimo bolje.”
Ta je tvrdnja postala upitna već idućeg dana, kad nas je tetak Petar odveo u garažu iza kuće i pokazao nam svog novog mercedesa. Bio je parkiran napolju dok su četiri druga mehaničara – dva odrasla muškarca i dvojica momaka par godina starijih od mene– radili na autima unutra. Druga dva auta bila su parkirana ispred, vjerovatno čekajući svoj red za popravak.
“Posao, izgleda, dobro ide,” reče tata, mahnuvši rukom prema garaži.
Tetak se nasmiješi. “Pa kad u gradu ima samo jedan mehaničar da valja.” Ušutio se i stao pored mercedesa, kao da čeka da tata obrati pažnju na auto. “Uzeo ga u Njemačkoj zadnji put kad sam išao po dijelove,” reče tetak milujući rukom haubu. Auto je bio boje trave nakon nekoliko sedmica ljetne suše. “Nije puno ni prešao.”
“Drago mi je zbog tebe,” odgovori tata, a u njegovom glasu je bilo nečeg što me je natjeralo da prestanem gledati nepoznato okruženje i okrenem se ka njemu. Tatine oči nemirno su lutale, a tetkove su bile fiksirane na tatino lice. Izgledalo je kao da ga tetak pokušava pročitati. E, pa, sretno, pomislio sam ja. Moj tata bio je vrlo vješt u skrivanju osjećaja. Valjda su ga tome naučile godine kartanja u novac.
“Morat ćeš me pustiti da ti sredim grijanje u onom autu,” reče tetak stavljajući tati ruku na rame. “Ne možeš nazad po ovoj hladnoći bez grijanja u kolima.”
Nastala je neugodna tišina dok tata nije odgovorio. “Može, naravno. Ako imaš vremena.”
“Razvedri se, bolan,” reče tetak. “Večeras kartamo. A sutra koljemo krmka.”
Dok sam očima prelazio po komšiluku, pogled mi je privukla djevojčica koja je sjedila na prozoru susjedne kuće i svirala gitaru. Tamnu kosu je svezala u rep, ali je jedan čuperak visio preko obrve. Prsti su joj graciozno prelazili po žicama.
“Ko je ono?” pitao sam.
“To je Amela. Upoznat ćeš je večeras,” reče tetak i okrenu se tati. “Njen otac Ibro će kartati sa nama.”
“Je li čemu?”
Tetkovo lice se razvuče u zadovoljan osmijeh. “Najbolji u gradu.”
Kuća se te noći napunila. Ne bih rekao da sam napeto iščekivao, ali desilo se da sam bio blizu vrata kad je Amela ušla sa svojim roditeljima. Jedva mi je bila do ramena, ali uskoro sam otkrio da je nedostatak visine nadoknađivala viškom nabusitosti.
“Znači, ti si onaj što je došao iz Sarajeva,” reče ona, ne pozdravivši se sa mnom. Odmjeri me jednim pogledom. “Čujem da cijelu zimu tamo ne možete disati od smoga.”
Nije mi se svidjelo što neko blati moj rodni grad, ali bio sam previše iznenađen da joj odgovorim. Šta ona misli ko je? Namrštio sam se i odlučio pokazati prezir tako što ću je ostaviti samu u dnevnoj sobi i otići u kuhinju, ali ona je samo krenula za mnom. Tetka Lidija je pripremala velike ovale meze, tanko narezanog pršuta, kulena i sira, s kiselim krastavcima i feferonima u sredini.
“Baš fino, vidim da ste se već upoznali.” Tetka Lidija mi pruži tanjir pun sendviča sa šunkom i sirom. “To je za vas dvoje, i evo vam po sok.”
“Hvala vam, ja nisam gladna,” reče Amela iza mene. Tetka Lidija je pogleda pa brzo udahnu.
“Dušo, tako mi je žao. Sad ću ja tebi napraviti samo sa sirom.” Amela reče da ne treba, ali tetka Lidija je već redala sir na nove šnite kruha. Idućeg trenutka ponovo smo se našli u dnevnoj sobi ruku punih hrane, a meni je mozak radio punom parom da poveže očigledno.
“Ti ne jedeš šunku?”
Amela slegnu ramenima. “Moj tata ne ide u džamiju. Ali svinjetinu ne jedemo.”
U dnevnoj sobi je bilo bučno. Desetak ljudi je sjedilo na dva kauča i nekoliko fotelja oko dugačkog stolića nakrcanog pićem i raznolikom mezom, smijući se i razgovarajući u isto vrijeme. Ugledao sam dvije tapecirane stolice u kutu i stolić između njih, te se zaputio tamo. Presvlake na stolicama bile su svijetlo bež boje s rumenim cvjetovima, a stolić od tamnog drveta je bio ukrašen izrezbarenim geometrijskim obrascima. Komplet je izgledao nov, ali sjećam se da sam pomislio kako je užasno staromodan. Amela je pokušavala započeti razgovor.
“Sviraš li neki instrument? Ja sviram. Pokušavam sastaviti žensku grupu. Mogli smo nekad zajedno svirati?”
“Ne sviram. Ali igram košarku,” rekao sam ja, i odmah se osjetio glupo.
“Naravno da igraš.” Osjećao sam se stjeranim u kut i manjkavim, umalo mi je ispao tanjir dok sam ga pokušavao spustiti na stolić, ali ona nije popuštala. “Skijaš li? Mi idemo na skijanje svake zime. U Sloveniju, ne u Sarajevo. U Sloveniji je puno bolje. Moj tata je radio tamo.”
“A, je li? Znači on je jedan od onih bauštelaca zbog kojih se Slovenci smiju Bosancima?” odgovorio sam, i odmah požalio. Bio sam je tek upoznao, a već me je tjerala da govorim uvredljive stvari nimalo nalik na mene. Ali ona se na to samo nasmijala, pa su joj se još više istakle rupice na obrazima.
“Nije, bleso, on je inženjer. A večeras će pobijediti tvog tatu na kartama.”
Opuštena samouvjerenost njene izjave ponukala me je da se zagledam u odrasle koji su sjedili za stolom. Oblačići duhanskog dima visili su u zraku, soba je odjekivala veseljem i smijehom. Tata je pričao sa nekom ženom koja je zabacivala glavu unatrag dok se smijala, pretpostavljam nečemu što je on rekao, pri čemu su joj se velike grudi žustro tresle. Tetak Petar se zapalio u licu, vjerovatno od rakije koju je pio. Pričao je sa Ibrom, koji se nije niti smijao, niti je pio rakiju. Dobacio nam je pogled, i ja sam na trenutak uhvatio njegove zelene oči – Ameline oči. Obuzela me neka neobjašnjiva strepnja.
“Ti si blesa,” rekoh Ameli, malo grublje nego što sam htio. “Niko nije bolji u kartama od mog oca, ni u Sarajevu, a kamoli u ovoj rupi.”
Amela nije ni trepnula. Zadigla je samo kut usana i rekla: “Vidjet ćemo.”
Obeshrabren, ostavio sam svoj dopola pojedeni sendvič i Amelu, te se primaknuo stolu da čujem razgovor. Tetak Petar je bio glavni zabavljač.
“Tomo je bio student u Sarajevu kad sam se ja počeo viđati s Lidijom. Njeni su se protivili, planirali su je poslati u Sarajevo na fakultet. Ona bila dobra u školi, a ja mehaničarev sin, razumijete? Pa smo se morali skrivati. Ali onda je Tomo došao kući jednog ljeta, pa smo se sprijateljili. I to neočekivano, je l’ da, Tomo?”
Slijedio sam tetkov pogled do očevog lica. Tata ga je pogledao u oči, ali nisam mu mogao pročitati izraz lica. “Potpuno neočekivano,” samo to je rekao. Pokušao sam zamisliti tatu i tetka kao mladiće, ali nisam mogao. Tetka Lidija je stajala na kuhinjskim vratima, prekriženih ruku.
Tetak je nastavio: “Tomo je već tada bio dobar kartaš. To mu je bio dodatni izvor prihoda u Sarajevu, pa je našao s kim će ovdje kartati čim je došao na raspust. To su, bogami, bili neki sumnjivi tipovi, i nisu voljeli gubiti. Ja sam se jedne noći zatekao u blizini kad su ga zaganjali.”
Tetak tu napravi dramatičnu stanku. Svi su pogledi bili zakovani za njega. Tata pogleda na sat. Zakleo bih se da se dosađivao. Ali meni nije bilo ni najmanje dosadno. Tu priču nisam prije čuo.
“I, šta bi?” Pitanje je na kraju stiglo od žene s velikim grudima. Tetak je slegnuo ramenima, lažno skroman.
“Pa, njih su bila trojica, ali ja sam i tada bio dosta krupan. Stao sam između njih i Tome, podijelio više batina nego što sam primio. Nisu ga više dirali. A on se počeo zauzimati za mene kod svojih.”
Sve oči se okrenuše prema mom ocu. On je stisnuo usne. Niko nije postavio pitanje koje se samo nametalo: šta je on radio za vrijeme tuče? Ja sam htio pitati, ali nisam se mogao natjerati da izustim ni glasa. Imao sam osjećaj da je zrak u sobi od stakla i da bi se razbio u hiljadu komadića ako progovorim. Zamišljao sam prizor u glavi – oca kako se krije iza tetka, dok ovaj, nadnaravno velik, začas prebija tri raspomamljena huligana.
“Hoćeš ti pričati cijelu noć, ili ćemo se malo kartati?” Tata je bio nonšalantan.
“Ah, pa je li to već vrijeme?” Tetak udari dlanom o dlan, protrlja ruka, i razbi čaroliju. “Pa, onda da postavimo stol!”
Svi se pokrenuše, kao po naređenju. Tetka Lidija baci ispeglan zeleni stolnjak preko okruglog stola, a tata, tetak, Ibro, i još jedan čovjek kojeg nisam znao zauzeše mjesta, dok su se ostali poredali okolo da gledaju. Svi su pušili, ali više nisu pili, bar ne alkohol. Tetak, čije se golemo tijelo obilato znojilo, tražio je s vremena na vrijeme šerbe. Tetka Lidija donosila je sve što su igrači tražili, i praznila im pepeljare. Nisu prošla ni dva sata, a već je postalo svima jasno da se prava bitka vodi između mog tate i Ibre. Druga dvojica bili su samo epizodisti.
Stajao sam kraj stola i gledao kako igraju, baš kao što mi je tata obećao. Razmišljao sam o prethodnim godinama, kad bi me roditelji poslali u krevet ili u moju sobu, jer su njemu došli ljudi na kartanje. Godinama sam ovo želio, i sad kad mi se želja ostvarila, nije mi bilo ništa posebno. Muškarci su stajali oko stola i gledali, a žene sjedile na drugom kraju sobe i pričale. Ali ne i Amela: ona je stajala do mene. Pokušavao sam ignorirati toplinu njenog prisustva i čvor u svom stomaku. Išla mi je na živce, ali me je i privlačila još od trenutka kad sam je prethodnog dana vidio na onom prozoru, i njena drskost, kolika god bila, nije to mogla promijeniti. Ako ništa, ta njena nadmenost pojačavala je moj interes za nju.
Amela se napokon utišala, usredotočila se na kartanje. Ja sam se silio da održim pažnju. Sa svog mjesta mogao sam dobro vidjeti Ibru, njenog oca. On bi pogledao svoje karte, pa ih prislonio na prsa i dalje poluzatvorenih očiju gledao u stol i ostale kartaše, stalno se ljuljajući na stolici. Tata je sjedio nasuprot njemu, pravih leđa, ali opušten. Ja sam sve vrijeme dobacivao poglede Ameli. Želio sam da nam neko kaže da se gubimo odatle. Padalo mi je na pamet milion mjesta na kojima bih radije bio – samo da je ona tu sa mnom, ona i niko drugi.
“Jesam ti rekla da će moj tata pobijediti,” prošapta mi na uho. Tata je u tom trenutku gubio, ali ne puno, a jednom mi je rekao da igrač može male gubitke okrenuti u vlastitu korist– protivnika obuzme neosnovani optimizam pa postane nepažljiv. “Vidjet ćemo,” odgovorio sam, uzvrativši joj njenim riječima od maloprije. Nisam mogao suspregnuti samodopadan osmijeh. Ali ona je dočekala moj pogled, i uzvratila osmijehom.
“Ako tvoj otac pobijedi, poljubit ću te,” reče ona. Mislio sam da se šali, ali sam odlučio prihvatiti šalu. “E, pa, onda se pripremi,” rekao sam. Ona je dodala: “A ako moj otac pobijedi, proći ćeš niz našu ulicu u donjem vešu.”
E, to je bila inventivna opklada. Nasmijao sam se i pretvarao se da pristajem. Jasno, nisam se mogao izvući. Međutim, morao sam dodati neke svoje uvjete. “Može. Ali ako moj otac pobijedi, poljubit ćeš me na ulici – ispred svoje kuće.”
Amela nije ni trepnula. “Neće tvoj otac pobijediti,” rekla je s pakosnom sigurnošću u glasu i pružila mi ruku. Ruka joj je bila mekana, ali stisak čvrst. Sav sam se naježio. Nisam htio pustiti.
Noć je utonula u duhanski dim i moje zbrčkane osjećaje. Prestao sam gledati kartanje, gledao sam Amelu. Nije bila lijepa kao ona djevojčica u Sarajevu, ali nekako je bila življa. Zračila je toplotom kakvu nikad prije nisam osjetio. S vremena na vrijeme bi i ona pogledala mene, a zelene su joj se oči žarile. Meni se stezala utroba.
Partija se otegla do sitnih sati. Većina žena se razišla, i svi su zaboravili na Amelu i mene. Umorili smo se i popadali po kauču, s glavama na suprotnim krajevima, dodirujući se stopalima. Prošli su me žmarci, ali nisam povukao noge, a nije ni ona. Uživao sam u tom novom osjećaju kojem nisam znao ime.
Naši očevi su iz ruke u ruku stizali i tijesno prestizali jedan drugog, i bilo je nemoguće predvidjeti ishod. Tatino čelo bilo je duboko naborano i poškropljeno znojem, dok je Ibro zabacivao glavu ustranu škiljeći u karte. Amela i ja borili smo se da ne zaspemo koliko god smo mogli, ali smo u nekom trenutku izgubili bitku. Bilo je jutro kad me je tata probudio. Amele nije bilo, niti ikog od ostalih.
“Ko je pobijedio?” pitao sam. Glas mi je bio promukao, i sjećam se da sam pomislio da je to sigurno od silnog dima koji sam udahnuo prethodne noći. Tata se nasmiješio.
“Pa, ja, naravno. Mada se Ibro borio kao lav do samog kraja. Ustaj i spremi se za doručak. Moram pomoći tetku oko svinje.”
Oteturao sam do kupatila i ispljuskao lice vodom. U glavi mi je zujalo i bolio me vrat, ali razmišljao sam samo o Ameli, i našem idućem susretu. Dok sam presvlačio odjeću u kojoj sam spavao, u džepu sam našao zaboravljeno pismo. Već sam bio poslao dva otkad sam stigao kod tetke, ali sad sam gledao to treće, i izgledalo mi je kao da ga je neko, nekad davno, počeo pisati, mada je bilo napisano prethodnog dana. Odjednom sam se osjetio loše. Otišao sam u kuhinju, gurnuo malo kajgane niz grlo, iskrao se iz kuće i uputio ka pošti.
Pošta je bila udaljena dvadeset minuta hoda, ali ja sam više puta pogrešno skrenuo, pa mi je trebala cijela vječnost da stignem. Nisam razmišljao o djevojčici kojoj sam trebao poslati pismo, razmišljao sam o Ameli i prethodnoj noći. Bilo mi je žao što nisam bio ljubazniji prema njoj. Zašto nisam predložio da navratim do nje danas da mi pokaže gitaru? Ili, još bolje, zašto je nisam pozvao u šetnju? Možda ovdje imaju kino. U jednom trenutku smo pričali i o filmovima. Rekla je da bi htjela pogledati Ratove zvijezda.
Dugo sam stajao u maloj pošti prije nego što sam poslao pismo. Bilo mi je u rukama, malo zgužvano, i strano. Činilo se da nije u redu poslati ga, sad kad se sve promijenilo. Ali obećao sam da ću pisati. Nisam mogao prekinuti s njom u pismu. Trebao bih ga poslati, mislio sam, pa riješiti stvar kad se vratim kući.
Polako sam odšetao do kuće. Slanje pisma mi je nekako pokvarilo radost razmišljanja o prethodnoj noći. Pokušao sam šetnjom istresti negativne osjećaje iz sebe, ali bilo je hladno a za asfalt se zalijepio sloj leda, pa je staza bila opasna.
Kad sam konačno došao kući, vidio sam ona dva momka što su radila kod tetka u garaži kako drže svinju u dvorištu. Bila je ogromna. Nisam imao pojma da mogu toliko narasti. Tata je spomenuo klanje, ali neće je valjda klati ispred kuće u kojoj žive? Nikad nisam vidio ubijanje živog stvora, pa sam opčinjeno gledao kako se tetak približava svinji noseći oštar, špicast nož. Vidio sam Ibru s druge strane ograde i čuo ga kako ljutito viče.
“Rekao si da to više nećeš raditi u avliji!”
“Ma nemoj? I ti si rekao da ćeš pobijediti Tomu, pa ništa od toga!” Tetak nije Ibru ni pogledao dok je ovo izgovarao, samo se nagnuo i lijevom rukom uhvatio svinju za uho. Životinja se dala u vrisku, mada je nož nije ni dotakao. Znala je šta joj se sprema. Pokušala se iskobeljati, ali oni momci su je prikucali za tlo svom težinom.
Tetkove oči za trenutak se okrenuše meni. “Gdje ti je otac, Matej? Previše je osjetljiv za ovo?” Praščevo skvičanje mi je probijalo bubnjiće kad ga je tetak ubo u vrat pa izvukao nož. Mlaz tamne krvi oboji snijeg, i životinja se zatetura. Tetak uze limeni lavor i podbaci ga svinji pod grlo. Lokva krvi nakupi se gotovo istog trena. Sitne svinjske oči bile su otvorene, a ja sam se bio spreman zakleti da su gledale mene.
“Matej!” viknuo je tata, koji se brzim koracima približavao s kapije. “Gdje si bio? Nije te bilo satima, niko nije znao gdje si! Tražio sam te!”
Uputio sam mu jedan jedini očajnički pogled, pa mu povratio po cipelama.
Činilo mi se da je svinja skvičala satima. Nije bilo mjesta u kući gdje se nije čula, a meni se činilo da je čujem još dugo nakon što je utihnula. Nisam htio ručati, pravio sam se da čitam u svojoj sobi. Poslijepodne je ušla tetka Lidija i rekla mi da je došla Amela, i traži mene. Bilo mi je muka.
Kad sam izišao, ona je stajala na ulici, pored kapije. Prišao sam joj s rukama u džepovima, tjerajući se da ne gledam poprište pokolja. Pozdravili smo se, pa dugo stajali u tišini. Sve ono što sam joj tako silno želio reći tog jutra iščililo mi je iz pameti.
“Došla sam da ispoštujem opkladu,” napokon reče. “Tvoj otac je pobijedio. Imaš poljubac.”
Ne znam šta sam očekivao, ali to sigurno nisam. Potpuno sam zaboravio sinoćnju opkladu. Zapravo, nisam nikad ni mislio da ona misli ozbiljno. Sigurno sam izgledao zaprepašteno, jer je ona zvučala iživcirano kad je ponovo progovorila.
“Neću da kod kuće pričaš da ljudi odavde nisu od riječi. Hajde sad!”
Stajali smo na ulici, svi su nas mogli vidjeti. Prije nego što sam se uspio spriječiti, pogledao sam oko sebe i ugledao tetka kako vadi utrobu svinje koja je visila okačena za stražnje noge pod nadstrešnicom uz kuću. Želudac mi se prevrnuo.
“Šta je, bojiš se da će nas neko vidjeti? Pa, zar to nije bila poenta? Haj’mo sad, da i to završimo.” Nagnula se prema meni, sijevajući očima. Ali ja je nisam vidio. Vidio sam samo kako svinjska drobina ispada iz trupla pod tetkovim vještim rukama. Ustuknuo sam.
“Ne mogu!” Kad sam konačno uspio prozboriti, proderao sam se. Osjetio sam žuč u grlu, i zavezao, bojeći se da ću povratiti po njoj.
Lice joj se iskrivilo od bijesa na tu uvredu. Bljuvala je riječi na mene. “Naravno da ne možeš. Ti si pizda. Kao da se ja želim ljubiti s pretencioznim svinjojedom poput tebe.”
Odjurila je, kao klupko koje za sobom ostavlja nit bijesa i povrijeđenosti. Ne znam koliko dugo sam stajao kraj kapije, niti kako sam se vratio u kuću. Ostali smo još dva dana kod tetka i tetke, a ja sam za to vrijeme rijetko izlazio. Nisam više pisao onoj djevojčici u Sarajevu, niti sam jeo meso. Amelu sam vidio još samo jednom – na prozoru, gdje sam je prvi put primijetio. Pogledala me je, zgađeno se namrštila i navukla zavjese.
Od tetka i tetke otišli smo s prtljažnikom punim svježe svinjetine i popravljenim grijanjem u autu. Tata je navaljivao da plati i jedno i drugo, ali tetak je pristao da uzme novac samo za dijelove koje je ugradio. “Taman posla, Tomo. Svoji smo, a svoj svome pomaže, je li tako?” Tata se morao složiti.
Na putu kući nismo puno pričali. On nije spominjao moje povraćanje na svinjokolju, a ja ništa nisam pitao o tetkovoj priči iz njihove mladosti. Pokušavao je pričati o košarci, da kako bih ja trebao nastaviti trenirati da se izborim za mjesto u prvom timu za koju godinu. “Ne znam baš hoću li ikad biti dovoljno visok,” rekao sam, ne promislivši. Koliko znam, to mi je bio prvi put u životu da sam bio sarkastičan u razgovoru s ocem. Pogledao me je iznenađeno, i malo tužno, ali nije ništa rekao. Kao da se između nas pojavio zid razočarenja, koji će se tu zadržati još mnogo godina.
Kad smo došli u zgradu, tata je iz našeg poštanskog sandučića izvukao tri pisma. Ona tri koja sam poslao djevojčici sa sedamnaestog sprata. Vratila mi je sva tri, neotvorena.
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Sanja Vrzić
Daniela Valenta piše prozu još od djetinjstva. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop i do sada je objavila dvije kratke priče pisane na engleskom jeziku: u časopisu EuropeNow u sklopu projekta Borders, književne razmjene izmedju pisaca i pjesnika iz Sarajeva i Atlante, kao i u sklopu projekta književne razmjene Narrative Witness, u organizaciji Međunarodnog spisateljskog programa (IWP) pri Univerzitetu u Iowi. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu a magistrirala je žurnalistiku na Ohio University, gdje je studirala kao dobitnik Ron Brown Fellowship, stipendije američkog State Departmenta. Radila je kao novinar i prevodilac.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Sanja Vrzić je arhitektica, fotografkinja i grafička dizajnerica. Rođena je u Sarajevu, gdje je 2010. diplomirala arhitekturu. Radi kao slobodna umjetnica u Sarajevu, Parizu i Nici. Bavi se pejzažnom, dokumentarnom i kulturalnom fotografijom.
