Poput Ivice i Marice, slijedimo stazu.
Da smo zaista Ivica i Marica, šetali bismo šumama punim vukova, pod tamnim nebesima, sa sjajnim mjesecom nad glavama. No, ovdje lutamo kroz gustiš sjajnih kreveta i ladičara, radnih stolova i stolica.
Na podu su iscrtane strelice, ali osjećamo da su nepotrebne. Gotovo svi u Ikeinom prodajnom salonu drže se staze, srdačno smo krdo i postanemo svjesni da hodamo skupa tek kad neko naiđe iz pogrešnog pravca.
Prolazimo pored soba, jedne za drugom. Tu su, naravno, lažni televizijski prijemnici. Ali, za razliku od drugih prodavnica namještaja, nevidljivi stanovnici ovih imaginarnih soba čitaju knjige – one su naslagane na stolićima za kafu, nagurane na police, leže otvorene na rukohvatima fotelja. I u Ikeinoj dnevnoj sobi ima umjetnosti, dokaza življenog života. Spavaće sobe, kuhinje i kupatila zaprašene su stvarnošću. Gle, djeca su ostavila igračke u kutu! Lijepo krojen kostim (nije na prodaju) visi u elegantnom ormaru žene od karijere, prazne cipele pažljivo poredane.
Te su sobe stvarne, no ipak nisu, kao kućice za lutku u ljudskim razmjerima. Izazivaju tek neznatnu nelagodu. Prazne, ali pune tragova prekinutih života, nalik su na kolibu tri medvjedića kad u nju uđe Zlatokosa, pa ja kroz njih i hodam poput Zlatokose, gramzim za njima, ali me malo grize savjest. Iako svom malom sinu govorim da gleda očima, a ne rukama, priznajem da sama gledam i jednim i drugim. Sve diram.
Kao dijete voljela sam bajke. Knjiga koju sam najviše obožavala bila je velika, plava, stara čak i prije nego što je moj otac odrastao na njoj, sva izubijana kad je došla do mene i moje braće. Mada mi je u to vrijeme izgledala prastaro, bila je novorođenče u poređenju s pričama koje su se u njoj nalazile – danas akademici kažu da su mnoge od njih starije od jezika na kojima su prvi put zapisane.
Bajke su u isto vrijeme vječne i podložne beskrajnom obnavljanju. Sve što se u njima događa – smicalice i prevare, prestupi i pravda, magija, opasnost i ljubav – evocira nešto od djetinjstva, zapravo, nešto od života. Možda se nikad nećemo naći oči u oči sa vješticom ili medvjedom, ali svi smo kao djeca naučili kakav je osjećaj kad lažeš, kad se pretvaraš da si neko drugi, ili kad nadmudriš nekog većeg i jačeg.
Majka je bacila našu voljenu plavu knjigu kad ju je uništila podrumska poplava. U godinama kad sam zamišljala da sam se izgubila u šumi ili se krijem od vještice, naša majka se utapala u depresiji koja bi s vremena na vrijeme eksplodirala u maniju. Željala sam biti samodostatna, poput Ivice i Marice, koje su roditelji napustili, što je mene prestravilo ali ne i šokiralo. Žarko sam željela vjerovati da na kraju putovanjâ punih strahota dolaze sigurni povraci kući, da vilinske kume mogu pročitati naše dobre namjere, da djeca na kraju pobjeđuju čak i kad njihove porodice pogriješe.
Kad sam imala godina koliko moj sin ima danas, gradila sam kućice gdje god sam mogla: od kutija za cipele u ormaru, od grančica i kamenčića u dvorištu. Majka mi je rekla da sam, kad sam bila prohodanče, sve stvari grupirala u trojke: mama, tata, dijete. I danas me sigurnost i red opuštaju. Ne mogu znati je li to zbog toga što mi je majka bila nepredvidivog ponašanja a kuća često u haosu, ali odrasla sam u osobu koja voli da su stvari jednostavne: nema tajni, nema skrivenih opasnosti, ima samo jasno označena staza kojom se ide. Nestrpljiva sam, ali nedaće sam u stanju iščekivati cijelu vječnost.
U Ikei, međutim, uvijek imam osjećaj da se ništa loše ne može dogoditi. Sa svim tim urednim sobicama, Ikea je nalik na veseli dom iz kojeg je porodica maloprije izišla. Kao da je začarana.
Znam da ne misle svi tako. One koji se opiru redu lako je uočiti: gunđaju zbog obilježene staze, žele sami svoju utabati! Ponekad izbiju bračne razmirice za vrijeme kupovine, ili tokom sklapanja namještaja kod kuće. Jednom prilikom, u Ikeinom salonu nedaleko od Bostona, hodala sam iza jednog para kroz šumu kreveta. Počeli su se prepirati, a kad su podigli glasove i počeli granati rukama, shvatila sam da je u pitanju dvoje istaknutih profesora književnosti, nevjenčani par dobro poznat na odsjeku na kojem sam radila kao sekretarica.
Ta scena podsjetila me je na jednu drugu bajku iz velike plave knjige – “Žedna čarobnica” – u kojoj razmažena djevojka sreće vilinsku kumu prerušenu u staru prosjakinju. Vilinska kuma je zamoli da joj pomogne zahvatiti vode iz bunara. Kad djevojka to odbije, bude kažnjena kletvom: svaki put kad zausti da nešto kaže, iz usta joj plaze gušteri i žabe. Ta me je priča fascinirala i obuzdala. Znala sam da majka misli da previše pričam, da sam teška, da sam neljubazna. Ja sam sebe potajno zamišljala kao nekog ko bi bio ljubazan prema staroj prosjakinji, ali sam znala da majka želi da budem ljubazna prema njoj.
Ono dvoje profesora književnosti bljuvali su vodozemce jedno na drugo cijelim putem kroz odjel sa spavaćim sobama, pa su sišli sa staze i nestali. Ja sam ostala na stazi, čvrsto zatvorenih usta.
Poslije toga, u jednoj Ikei u Atlanti, gledala sam grupu skupo odjevenih i friziranih žena kako se dive modelima malih stanova na koje smo naišli. “Ja živim u 55 kvadrata” pisalo je na zidu jednog od njih. “Ja živim u 35 kvadrata”, “Ja živim u 20 kvadrata.” Moji prijatelji iz New Yorka i Bostona žale se na svoje skučene stanove, žude za prostorom, da se rašire. U pogledima tih žena vidjela sam neku drugu vrstu žudnje dok su očima upijale urednost i sićušnost tih prostora nalik na kućice koje su voljele kao djevojčice. Ja sam zamišljala da se one, umjesto da sanjare o nekom budućem životu, pitaju kako bi bilo imati neki drugačiji život, samotan i samodovoljan, bez beskrajnih prostranstava pod tepisima koje valja usisavati u finoj četvrti u predgrađu.
Znam, to je samo prodavnica – tu ostavim novac, a kući ponesem stvari – ali nekad me tako opčini da ne znam ni šta sam kupila dok ne povadim stvari iz kesa. Ikea opčinjava mnoštvom stvarnôsti koje sugerira, pomišlju da vam dom ili život kakav god želite može biti nadohvat ruke.
Šta bi bilo da je staza skrenula tamo, a ne ovamo? Šta bi bilo da niste uvrijedili prosjakinju već joj napunili kantu? U bajci, ljubazna sestra umišljene djevojke pomogne prerušenoj vilinskoj kumi, pa su joj iz usta sipali biseri i dijamanti umjesto žaba i guštera.
U najstarijoj verziji priče, Ivicu i Maricu otac i majka ostavljaju u šumi jer nemaju dovoljno hrane za njih (u kasnijim verzijama majku zamjenjuje maćeha). Djeca žude za povratkom kući, ali čitatelj zna da tamo nije ništa sigurnije nego u šumi. Pa ipak, Ivica i Marica očajnički se žele vratiti. Ne žele ostati u šumi i umrijeti od gladi, ne žele da ih vještica ubije i pojede. Oni zaslužuju preživjeti, u što niko ne sumnja, kao što niko ne podvrgava ispitivanju činjenicu da ih roditelji žele ubiti, a kad konačno stignu kući, zateknu oca koji se opametio, a maćehe, ili majke, više nema.
Kao dijete nikako nisam mogla shvatiti šta je to što trebam naučiti iz “Ivice i Marice.” Razumjela sam da “Žedna čarobnica” sadrži pouku za mene, baš kao i “Ljepotica i zvijer” (mada mi i dalje nije jasno zašto bi onaj dosadni princ nekom bio draži od prekrasne zvijeri). Ali, čemu bi me Ivica i Marica mogli naučiti, osim dovitljivosti i volje za životom? Ne bi li bolje bilo pouku te priče usmjeriti na roditelje? Ne napuštajte svoju djecu, inače ćete požaliti, ili ćete biti kažnjeni. A možda je ta priča sama po sebi trag od mrvica, znakova poredanih u djetinjstvu koje ni ne primjećuješ dok ne odrasteš:
Nekoć davno, bila si dijete. Ali si preživjela. Jednog dana ćeš odrasti i izgraditi vlastiti dom. Bit će onakav kakav si oduvijek željela – dječje igračke u kutu, otvorena knjiga na stolici.
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Sanja Vrzić
Kate Tuttle je bivša predsjednica Nacionalnog kružoka književnih kritičara (National Book Critics Circle). Piše o knjigama i piscima za Boston Globe. Prikaze i spisateljske profile također je objavljivala u novinama kao što su Los Angeles Times, New York Times, Washington Post, i Newsday. Eseje o djetinjstvu, politici i pitanjima rase objavljivala je u časopisima Dame, Salon, the Rumpus, itd.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Sanja Vrzić je arhitektica, fotografkinja i grafička dizajnerica. Rođena je u Sarajevu, gdje je 2010. diplomirala arhitekturu. Radi kao slobodna umjetnica u Sarajevu, Parizu i Nici. Bavi se pejzažnom, dokumentarnom i kulturalnom fotografijom.
