Klupko
Sva bol koju smo nanijele našoj majci je počela s našim rođenjem. Povrijedile smo je kad smo se rađale i povrijedile smo je što smo se rodile. Zašto ljudi dolaze nepozvani, nikad joj nije bilo jasno. Svog prvog muža je pozvala u svoj život. Mene nije. Čak su joj rekli da ne može imati djece. Svog muža je otpozvala. Mene nije mogla. Pustila je svog drugog muža u život, a on joj donese moju sestru. Nju nije zvala. A rekli su joj da poslije mene ne može imati više djece.
Bila je lijepa. Nismo to mogle poreći. Nismo mogle reći ni da je bila prosječno lijepa. Imala je onu neku ‘taman’ ljepotu: visoka, ali ne previsoka; vitka, ali ne premršava; svijetle puti, ali ne blijeda – onako sve potaman. Gornji kapci njenih svijetlo-plavih očiju su uvijek bili iscrtani tušem. Te elegantne linije su mali detalj, ali oznaka velike dame, kako reče. To i bunda. Bunde su nam bile vječita tačka sukoba, a ona se čudila zašto bi se ona osjećala krivom ako neko umre za nju, sve da su ljudi, kamoli životinje. Sve služi svojoj svrsi, reče, i sve ima svoje mjesto na ovom svijetu.
Kad god bi joj bilo dosta razgovora ili svijeta koji je bio nepravedan prema njenom postojanju, otišla bi u svoj dvor. Njeno prebivalište je bezuvjetno moralo sadržavati dvije stvari: ručno izrezbaren trpezarijski sto koji je naslijedila od babe – njenu najdragocjeniju imovinu – te odvojen prostor za njen dvor. Dnevni boravak je moj otac prepolovio na pola, ugurao glomazni sto u jednu polovicu do vrata, a do prozora uspostavio njen lični prostor, njenu palaču. U desnu stranu dvora, postavio je stolić sa ogledalom, gdje je stajala sva njena šminka i parfemi, a u ladicama nakit i šalovi, i pripadajuću malu, bijelu stolicu. Pored je bio ormarić sa šeširima. Prekoputa stolića za šminkanje, stajala je njena fotelja i okrugli stočić na kojem bi sebi posluživala zeleni čaj, keksiće na cvijetnom tanjiriću i magazine ili knjigu. Zbog načina na koji bi sjedala u fotelju i zadovoljno pogledala u postavku na stolu, uvijek sam vjerovala da se pravila da nije ona to sve stavila tu, da ju je to tako dočekalo kako i priliči. Mi tamo nismo mogli ulaziti. Nisu postojala vrata, ni pregrade, već nevidljiva linija iza koje smo gledali u njen profil. Pamtim je iz profila.
Muškarce je dobro poznavala, govorila bi nam. Znala je kako da ih šarmira samom svojom pojavom, pričala nam je – „savršena kombinacija ljepote i stava“ – pa je mogla birati. Bilo joj je teško probrati muža, ali lako udati se. Druga udaja je bila teža, a to je greška za koju sam se ja trebala iskupiti. Niko ne želi gosta koji ne zna otići, a ako ona nije znala objasniti moje prisustvo u njenoj kući, kako da ga neko drugi prihvati? Melisinom ocu, iz njoj nerazumljivih razloga, nije bilo bitno što jedem njihov hljeb.
„Polako s tim sirom“, upozori me kako je bio običaj.
„Pusti dijete da jede, Snježana“, automatski dobaci Melisin otac.
„Kako da je pustim?“, nastavi staloženo. „Pa da se udeblja? Gdje si vidio svinju da je dama? Uostalom, nije da je ona donijela hranu u kuću.“
„Nisi ni ti“, čika Faruk iznese činjenicu.
Ali Snježana nije bila od činjenica. Ona spusti viljušku s lijeve strane tanjira, uspravi još malo već uspravljenu kičmu, pa ga priupita:
„Da li ti to meni prebacuješ nešto?“
„Pusti dijete da jede. Šta je tebi, ženo? K’o da je tuđe…“ Uze krišku hljeba ne gledajući je.
„Želiš li reći da ja ne doprinosim ovoj kući?“
Tu je i čika Faruk spustio viljušku, doduše nešto manje elegantno. Ja sam se uspravila, skupila ruke u krilu, sjetih se i noge skupiti pod stolom, (Melisa se rasplakala u sobi; ona još nije naučila kulturu ručavanja pa time nije mogla prisustvovati objedu), a Snježana mirno nastavi.
„Ko se brine o kući? Ko je ovaj jad pretvorio u dostojanstvo? Ko gleda da je sve čisto?“
„Nije da ti čistiš. Nevresa ti dolazi svaki dan dok ti lunjaš vani.“
„Hoću li ostati zatvorena u kući?“
„Znaš dobro da govorim o djeci. Ostavljaš ih same nonstop.“
„Oprosti, kako su same? Sad si rekao da Nevresa dolazi. A kako je ona mala sama? Evo, ova ovdje može paziti na nju.“
„Hani je osam, ženo božija, jesil’ ti normalna?! Da ona pazi na dvogodišnjakinju?“
Snježana polako diže obrvu i stoički zapita: „Da li ti to meni povisuješ ton?“
Salvetom je potapkala usne, odložila je pored tanjira, ustala od stola, uvukla stolicu i odšetala u svoj dvor. Sa trona je dodala: „Vrijeme je da se raziđemo.“
Ne sjećam se šta bi poslije toga, ni kako je Melisa prestala plakati. Čini mi se da sam otišla do nje; jedva se sjećam i toga, ako je zaista tako bilo. Ono što sigurno znam je da čika Faruk nije došao kući sljedeći dan poslije posla. Time je Melisa viđala oca dva vikenda mjesečno, ja skoro pa nikad, a svog oca baš nikad (čula sam da je otišao u Ameriku i oženio se za papire).
Koju godinu kasnije, Snježana je upoznala nekog gospodina čovjeka. Često ju je izvodio na večere i slao crvene ruže. Stanom se širio jedinstven vonj kombinacije mirisa ruža i laka za kosu kojim su bile pošpricane. Ona bi zagnjurila nos u hemijske latice i pjevušila po kući. Bila je živući kliše. Rekla je da će se udati. Jedne noći, zasta pored mene, detaljno me odmjeri od glave do pete, namršti se i upita: „Koliko je tebi godina?“
„Trinaest.“
Sjede u svoj tron, zamišljeno pogleda kroz prozor i nastavi mumljati: „Trinaest…“
Sljedeće sedmice kada su ruže stigle na vrata, ona ih pomirisa, zakašlja se s gađenjem, reče da bazde i baci ih u smeće. Nije se udala. Kad sam je pitala zašto, samo je progunđala: „Znam ja muškarce. Stranac u kući…“
*
Sve to vrijeme, čuvala nas je komšinica – nana Nevresa. Kupala nas je, nosala i pričala priče (od fikcijskih vila do stvarnih ratova pa preko fikcijskih ratova do stvarnih vila). Malo šta pamtim, ako sam išta upamtila kako je bilo, ali znam da bi mi svaku noć poljubila oba oka i ja bih spavala. Učila me je da su snovi igre malih meleka: „Nekad su zločesti, ali nikad zlobni“. Nisam vjerovala u meleke tad koliko ne vjerujem ni sad, ali je nana rekla da su noćne more samo igra i ja sam čvrsto spavala. Jedne takve noći sam dobila prvu menstruaciju. Srećom, nikad neću znati šta bi bilo samnom da me nije nana probudila to jutro da idem u školu, da nije vidjela krv prije nego sam je ja vidjela, da me nije zagrlila i rekla mi da je to normalno kad sam počela vrištati, da mi nije objasnila da krv ne izlazi iz zadnjice, da mi se organi nisu pretvorili u tečnost i da, ne, nisam ja ništa pogrešno uradila. Slavila je cijeli dan.
Četiri godine kasnije, bilo mi je sedamnaest, a Melisi jedanaest godina. Iako u tinejdžerskim danima, nisam odbijala da me nana grli i ljubi. Svakim danom se sve više osjetila na starost, ali mi nije smetalo. Melisa bi se često otrgla, govoreći da „nana ima miris starih ljudi“, ali bi se uvijek privukla nazad u nanino krilo da je češki po glavi. Prva sedmica aprila te godine se bližila kraju, a nanu nismo vidjele četiri dana. Zvonile smo joj na vrata svako malo, ali nije bila kući. Snježana reče da je morala u Zenicu „nešto je otišla vjerovatno, da vidi sina valjda“, ali nismo znale zašto tačno. Čekale smo da se vrati. Bojale smo se da se njenom sinu nešto desilo i da će nana biti tužna. Mi joj ne bismo imale šta reći.
„Idi do prodavnice, kupi mi cigarete“, začuh glas iz fotelje.
Kupila sam cigare (slims) i krenula u zgradu. Na vratima je stajala čitulja: na žaljenje porodice i prijatelja, Nevresa Šurković je preminula u devedeset i trećoj godini života. Zatvorila sam vrata. Shvatila sam da nisam ušla, pa ih opet otvorim, skontam da ne znam gdje je naš stan, pa metodički razradim put do svojih vrata. A onda se sjetih – rekla je da je nana otišla kod svoje porodice. Potrčala sam, uletila u kuću i nisam izula cipele. Pogazih njen perzijski tepih.
„Snježana! Rekla si mi da je nana otišla u Zenicu.“
„Gdje si do sada, djevojko? Daj mi te cigarete.“
„Rekla si da je otišla u Zenicu!“
„Ma, jesi ti to u cipelama ušla? Marš napolje!“
„Snježana!“ Glas mi se prelomio. Na trenutak sam postala svjesna da se tresem. Na trenutak sam osjetila bol u mekanom dijelu dlana u kojeg su uranjali moji nokti. Na trenutak jesam, a onda nisam.
„Šta vrištiš?“
„Umrla je. Što mi nisi rekla da je umrla?“
„Što ja moram pratiti ko je umro? Rekla sam da je moguće otišla. Zašto cmizdriš? Sram te bilo, u tvojim godinama, kao da si derište. Trebala si biti mlada dama, a tu kenjkaš i sliniš. Idi obriši to lice.“
Otišla sam, obrisala lice i više nisam progovarala s njom. Melisi sam ja morala reći. Ona je plakala i nije brisala lice. Prošlo je još pet godina.
„Gdje ćeš?“
„Vani.“
„Trebal’ ti para?“
„Niđe veze.“ Melisa se nakezi. Uze svoj ruksak u jednu ruku, a skejt u drugu . „Luv ya, seki, baaii. Ćao, Snješkaaaa!“, dobaci i majci.
„Ma, pazi kako me nazivaš, derište malo. Nikad dame od tebe.“
„Još mi taj jad fali u životu.“ Zakikota se i ode.
Ode. Odskakuta. Fizički toliko liči na majku. Samo fizički.
„E! Polomiš li noge, sama ćeš ih sastavljati“, viknuh za njom, uzeh svoje palice za bubnjeve, pa pođoh na probu.
*
Snježana je postajala nemirnija. Nije spavala. Počela je vrištati od bolova, ali u bolnicu nije htjela. Zvale smo hitnu sve češće, ali u bolnicu idalje nije htjela. Melisa i ja smo naizmjenično spavale kod nje u sobi. Nekoliko sedmica kasnije, počela je povraćati, a onda je povratila i krv, što je i nju isprepadalo. Krv je prljava i ne priliči osobi njenog roda.Konačno je otišla u bolnicu i ostala tamo. Dijagnosticiran joj je rak maternice. Proširio se. Uzela je sve analgetike, ali je odbila hemoterapiju. Imala je divnu svilenu kosu.Vratila se kući. Druge bolesnice su je plašile.Nestajala je. Fotelja je postala prevelika za njene sitne kosti.
„Hana“, pozva me imenom, tankim glasom. „Dođi momenat.“
Stadoh ispred dvora. Krenuh lijevo pa desno, pa lijevo… Hodala sam duž nevidljive linije i nasilu gutala pljuvačku u pokušaju da navlažim suho grlo. Dlanovi su mi se znojili, pa sam shvatila sve da i odem po malo vode, čaša bi mi iskliznula iz ruku. Ali sam bila tako žedna. Srklet me je gušio sa svakim korakom dok sam zamišljala kako me nervozno promatra i kako će se baš u tom momentu dreknuti šta radim toliko i što ne dolazim više. Prođoh još jednom duž granice i naposljetku prekoračih nevidljivu liniju. Čekala sam rafal; čekala sam pogled koji mi govori da sam napravila najveću grešku svog života i osjetih se kao griješnica koja je prekršila božiju zapovijed – ne zagazi u prostor Snježane svoje. Ništa se ne desi. Nije me ni pogledala.
„Sjedi malo tu.“
Sjedoh pored fotelje i zagledah se u njen profil.
„Jesam li ti ikada pričala o svojoj babi?“
„Jesi.“
„Bila je velika dama“, reče gledajući kroz prozor. „Istina, nije joj bilo lako dok je bila djevojčica. Majka joj je ostala udovica, preudala se, ali se njenom novom mužu mnogo više svidjela moja baba. Strahote koje joj je radio—“ Prekide sama sebe i namršti se. Nikada ranije to nisam čula. Nisam znala. Snježana brzo prešalta sjećanja, nasmiješi se predstojećem, poznatom dijelu priče pa nastavi: „Dugo je živjela u Francuskoj. Deda je imao ogromno imanje i sluge, djecu su čuvale guvernante, a baba je hodala u najljepšim haljinama…“ Nasmiješi se. „Šta god je željela, to je dobila. Takav život… Zar to nije divno? Sloboda.“
„Nije to sloboda, Snježana“, bi moj pokušaj utjehe. „Prababa se udala da bi njen očuh proširio trgovinu. Ostatak života, slušala je što joj muž kaže. Kad su bankrotirali, sve što joj je ostalo je onaj sto.“
„Da, sto!“ Nasmija se glasno koliko su joj to škripava pluća dozvoljavala. „Legla je na njega i nije dala da joj ga odnesu.“ Pogleda pravo u mene (malo me trznu), pa mi prihvati bradu drhtavom rukom (tu me dobro trznu). „Istina, slušala je muža. Ali u takvom životu nema ništa loše, pametnice. Da bi imao jedno, odrekneš se drugog. Uvijek neko postavlja granice. One su neophodne. Isplate se kada zaista živiš životom.“
„Neke su—“, htjedoh dodati „čisto sranje“, ali se pred njom nisam usudila psovati. „Neke su besmislene.“
Izmače glavu unazad, diže obrvu, pa spusti ruku.
Zaboli me nešto. Naš narod kaže da duša boli. Narod je mahnit, a i ne vjerujem u duše, ali me je nešto definitivno boljelo. Ako imam dušu, onda me je ona jela. Postade mi muka. Neko se klupko u mom stomaku kovitlalo, pa se naglo stisnu – klupko neizgovorenih riječi, a njegovo jezgro, jedna riječ.
„Kao kad dijete nikada ne zovne ‘mama’, a da mu neko odgovori.“
Ona me gledala. Ono se klupko malo odvi, pa se naglo skupi i povuče moj želudac sa sobom. A ona me gledala.
„Ne pričaj gluposti.“ Sad se trgnusmo obje i pogledasmo svaka u svoju stranu. „Pomozi mi do mog stočića.“
Polako se dovukosmo i ona jedva sjede. Pogleda se u ogledalo, a ja se zapitah da li se prepoznaje. Uzela je četku za rumenilo i stala tapkati po licu. Ruka joj se tresla i uporno fulala jagodicu.
„De, Snježana, ja ću te našminkati.“
„Da znaš kako, šminkala bi sebe.“
Ipak, spustila je četku. Stavila sam joj primer, pa tečni puder. Sada je i ona najsvjetlija nijansa bila pretamna za njenu kožu. Na drugim dijelovima lica pak nije moglo prekriti fleke. Ništa nije moglo prekriti linije njenih godina. Ona me je gledala sivim očima. Pošla sam natapkati i puder u kamenu na njen obraz. Na momenat, gornji krajičak spužve postade mokar i topao. Utapkah i slani puder u kamenu. Ona zatvori oči, pa mirno dodade:
„Tuš. Nemoj zaboraviti tuš.“
Fotografski odgovor: Vanja Čerimagić
Kulović Selma je magistrirala Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Članica je Sarajevske spisateljske radionice (SWW) od 2012., s kojom je sudjelovala u javnim čitanjima. Piše fikciju i publicistiku na bosanskom i engleskom jeziku. Objavila je akademski rad u Ljubljani, a njena djela su objavljena online u H.O.W. Journal-u, EuropeNow Journal-u, magazinu NEMA, Portalu Strane, Digitalnoj demokraciji, te drugim publikacijama. Napisala je, snimila i objavila online radionicu pisanja fikcije na engleskom. Sudjelovala je u više internacionalnih književnih kolaboracija: projekat ‘Neznane sjete’ magazina NEMA, ‘Narrative Witness: A Caracas-Sarajevo Collaboration’ pod pokroviteljstvom Internacionalnog programa za pisanje Univerziteta u Iowi, te ‘The Borders Project’ – kolaboracija sa Narrative Collective-om iz Atlante. Selma je bila pisac u rezidenciji u Q21/MuseumsQuartier u Beču dva mjeseca na proljeće 2018. Trenutno piše svoje romane na engleskom, te radi kao koautor na zbirci kratkih priča na bosanskom jeziku.
Vanja Čerimagić je rođen 1981. godine u Sarajevu. Od 2011. godine fokusiran je na aktivnosti razvojnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Njegov rad prepoznale su brojne istaknute firme, međunarodne organizacije, vladine institucije, nevladine organizacije i festivali. Sarađuje sa raznim nevladinim organizacijama i radi za Europsku uniju (EU), Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). (Više informacija o autoru fotografija: www.cerimagic.ba)
