1 // Kako bih žarko željelada nisam ovdje
Iz toplih prozorskih stakala širi se miris jabučnog octa i uvlači u besprijekorno zategnut pokrivač na krevetu, svježe iščetkan tepih i jedan veliki sivi kofer s plavim dijagonalnim prugama i dvije potamnjele metalne kopče koji sadrži cijeli njegov život. Mučno mu je od godina ekonomskog nomadstva; pritišće nabrekle stijenke i sprema se izrigati dušu čim ga otvore. Ona ne razmišlja o svemu što je prošao i nikada neće uvidjeti metaforu u tom komadu pouzdane njemačke tkanine. Tu je da razvrsta bijelo i šareno rublje. Opere ga, opegla, uredno složi, zatvori kovčeg, postavi kraj vrata i čeka prosinac da ponovi isto. Ona ne očekuje bijelu omotnicu na dnu ispražnjenog kofera, ali ona je ipak tamo. Otvorena.
„Luda si.“
Dijana razmišlja o samoubojstvu. U podrumu još ima nešto malo mišomora, no arsenik zvuči poetskije. Arsenik je prikladniji za razočarane žene. Ovom pustoši ne prolazi pruga. Da je ostala u rodnom gradu, mogla bi prohodati do ilegalnog prijelaza i pričekati ubrzani vlak u 18:25. Ovdje postoji samo jedna trgovina koja je zatvorena nedjeljom i blagdanima, a ni brzi vlakovi ne voze tada. Svaki je dan nedjelja ovdje. Uvijek se može spustiti do vode…
„MORA! Voda je za piće, kad ćeš više naučiti?!“
Ostaviti poruku. Napisati: Ne mogu ti nastaviti uništavati život. Njegov život? A moj? Što je s mojim životom? Gdje je moj život? Vukovi se ne utapaju, vukovi plivaju. Trebala bih rasjeći vene nožem za sir, zagristi mekanu unutrašnjost ručnog zgloba pa neka krv prska po svemu što je moje, da vidimo koji će me deterdžent oprati sa zidova, hoće li solnom kiselinom uspijeti očistiti savjest, ako je ima.
Dijana misli da možda ipak ne želi umrijeti.
„Ako ne pristaneš otići psihijatru, tražit ću rastavu.“
Dijana nije luda i zato ništa neće reći ovaj put. Moraš mu dati malo prostora, zašto ga uvijek napadaš. Na sjajnoj indigoplavoj podlozi sentimentalan kič; crveni pupoljak okrunjen natpisom “Wish You Were Here”, dvije se siluete drže za ruke, u pozadini zalazak sunca. I Dijanin odraz. Rastava ne dolazi u obzir. Zašto je bila u omotnici? Zašto je bila tu gdje ću je sigurno naći? Možda ovoga puta zaista želi rastavu? Dijana nije glupa i zato ništa neće reći. Rastava nije opcija.
„Što ti moraš uvijek znati kud ja idem?“
Dijana sjedi leđima okrenuta mraku koji ulazi kroz odškrinut prozor. Kažu da ljudi polude kada puše jugo a ovo nikako ne prestaje već treći dan. Ograda se otvara. Automobilske gume grabe šljunkom, kamenčići se odbijaju o branik i ostavljaju jedva vidljiva udubljenja na limu. Klepetanje auspuha. Ograda se zatvara.
Podrum.
Podrum.
Podrum.
***
„Probudi se.”“
Isprva mislim da sanjam. Zašto je u sobi mrak? Zar je već jutro? Je li tata stigao?
„Mama?“
„Dođi u dnevnu sobu.“
Ulazim u čarapama i s jednim okom još zatvorenim. Zebu me tabani. Napolju još uvijek puše snažnan vjetar.
„Sjedni za stol.“
Promatra me pozorno nekoliko trenutaka, kao da traži nešto na mom licu; zatim mi slobodnom rukom dodaje komad kartona koji klizi preko stola. Odvraća pogled.
„Što je to?“
„Pitaj si oca“.
Budnim okom zurim u slova koja ne znam pročitati, u ružičasti otisak usana. Papir je modar i gladak pod prstima poput zrcala ili fotografije. Ona gleda kroz prozor dok mi pruža keramički vrč koji je tata donio s puta prošle godine za moju prvu pričest.
„Idi u podrum i natoči mi još.“
Dok silazim stepenicama prati me zavijanje iz kojeg se jedino može razaznati kurva.
2// U prvoj fazi podaci se moraju promijeniti
Nedavno sam pročitala znanstveno objašnjenje zašto je memorija podložna pogreškama, zašto su ljudska sjećanja nepouzdana. Ispitivali su sedamdesetak ljudi, mislim, na nekom sveučilištu ili koledžu u Americi i došli do zaključka da se prilikom sjećanja na određeni događaj ne prisjećamo stvarnog događaja, već situacije u kojoj smo se tog događaja zadnji put prisjećali. Tako nekako. Uglavnom, ispada da je svako novo sjećanje sve više izblijedjela verzija originala. Događaja, ne sjećanja. Nešto poput psihodelične slike na kojoj se osoba ogledava u zrcalu u kojem se ta ista osoba ogledava u tom istom zrcalu i tako unedogled. U redu, ako budemo iskreni, mislim da sam to pročitala na nekoj internet stranici poput BuzzFeeda ili Huffington Posta. Nisu nužno najpouzdaniji izvori takvih informacija.Ali zvuči istinito. No, da, spominjem, jer sam pronašla pismo koje sam ti napisala prije dvadeset i sedam godina. Ima datum i sve, pa znam. Čistila sam maminu kuću i pronašla ga među kutijama s mojim stvarima. Na tavanu, ako ćemo već o klišejima. Prodajem kuću. Cijene kvadratnog metra nikada nisu bile više, a kuću u širem centru glavnog grada ionako neće biti teško prodati. Uglavnom, pismo. Zato mi je i bilo zanimljivo ovo o načinu na koji mozak radi. Recimo da sam se ja tog pisma posljednjih tridesetak godina prilično drugačije sjećala. Ono, sjećam se da sam ti htjela reći da sam tužna kad te dugo nema i da je i mama tužna i da ne volim da se svađate i da bih rado da smo više skupa i da budeš bolji prema mami i da radimo stvari koje i druge obitelji rade. Da. Ono što sam pronašla je izgledalo malo drugačije i spominjalo je i novi kaput za mamu i sve one stvari koje jedna devetogodišnjakinja zaista nije trebala znati. Ono što sam pronašla podsjetilo me na mamin lektorski rad. Prijedloge koje sam… zaboravila. Poanta svega ovoga? Zanimalo me kako se ti sjećaš. Ja se sjećam: „Neću dopustiti da me itko ucjenjuje“ i „Ista si kuja kao i tvoja majka“. Sjećam se i da ti je bilo žao kada smo posljednji put pričali, nekoliko mjeseci nakon toga. Sjećam se da ti je bilo žao. Sjećam se: „Kao i tvoja majka“. Čega se ti sjećaš?
Jeste li sigurni da želite obrisati ovu poruku?
*
*
*
Da.
3// Ništa osim
Prvi su put došli po nju za vrijeme trećeg sata. Sjećam se točno jer sam propustila veliki odmor nakon njega.A s njime i ručak, zbog čega je ostatak dana provela gladna. Kući se vratila prečicom, kroz polje, trčeći cijelim putem dok su joj neproporcionalni udovi neestetski stršali i mlatarali uokolo bez ikakva smisla ili ritma. Utrčala je tako zadihana u kuću, skinula čizme i u mokrim čarapama, bez pozdrava, odjurila stepenicama u svoju sobu. Na glad je potpuno zaboravila. Plakala je dok je oči nisu počele žariti, dok se nije umorila i zaspala.
Nekoliko tjedana prije toga je počela izbjegavati ulice. Nije željela vidjeti nikoga niti slušati besmislice o tome tko se ljubio na Ivaninom rođendanu zaozbač, s jezikom i sve! u subotu, koga su uhvatili da još uvijek sluša Spice Girls, i čiji su roditelji dobili ogroman telefonski račun jer im je sin svaki dan nakon škole zvao seksi tete koje dahću u slušalicu. Najviše od svega, željela je izbjeći zurenja i šaputanja koja su ju pratila poput dosadne mlađe sestre koju nikada neće imati.
Je, odselila se prije skoro mesec dana. Ke stvarno? Ja sam čula da ju je hitil van. A kaj bu mala ostala z njim i njegovim starcima? Ne znam, al sam čula da je prešla na stan tu h centru da joj bude blizu. Meni je rekla Ivkina suseda da se Marina kurvala okolo. Ne verujem, Marina je poštena ženska i dobra mama, ta Ivka je navijek gurala nos de mu nije mesto i mješala se deci h život, dam se kladiti da je dobrim dijelom i ona kriva kaj ga je Marina ostavila. Pazi ovo, žena od mojega bratića dela na sudu h Stubice i….
Polje je tiho. U polju se jedino čuju disanje i pucketanje pod nogama. Polje je sigurno.
Treći je sat hrvatski jezik i učiteljica je upravo završila s objašnjavanjem razlike između č i ć, razlike koju do danas nisam zapamtila i krenula na -ije/-je koje nikad ni neću. Ploča škripi. Sinoć je pao prvi snijeg.Vesela djeca prave snjegovića. S ploče sipe vapnene pahuljice.
„Valerija, dušo, trebaju te u pedagogičinu uredu.“
***
Iako je davno postala punoljetna, Valerija još uvijek provodi vikende i ljetne praznike u staroj kući. Pola rođendana, pola Uskrsa, pola Božića.
„Tata, gde su čiste plahte?“
„Odi dolje poglej h babičin ormar!“
Ormar je jedan od onih masivnih koji su već toliko stari da lagano vonjaju na propast. Samo drvo je kvalitetno, a ormar u izvrsnom stanju desetljećima nakon što je načinjen. Trulež koja se taloži u njegove pukotine miris je tijela. Čovjeka koji sahne i prikriva svoje bore vrećicama lavande.
„Meni ovo zgleda ko stolnjak!“
„Pogle na najgornju policu!“
Polica je previsoko. Treba mi stolec, ne da mi se zuvati sad, ovde čovek ima da se zmrzne, vani snega do kolena, bokte kolko ima te posteljine, sto kil, ova je prevelika, i ova, ovo je jastučnica, ovo… Ovo je bilježnica.
„…petek, 8., došla sposla hvečer poslje jedanest, kričala da kaj ne spi 11. aprila Saki dan ju pobere i dopelja sposla neki muž u plavoj opelastri, ne dopelja ju skroz do hiže, nek ju ostavi na raskršću. Prvi maj, navodno mora delati…“
Koji vrag.
„…Cijele lete ne pusti malu dolje k nami, namerne ju je poslala na more k svojima
- septembar. da bu hbila sebe i malu ak joj ju proba zeti
Zvala i prijetila se da bu rekla da ju je tukel
Reči ženske iz socijalne da je ošamarila malu…“
***
Ionako skučeni ured pedagogice krcat je kutijama punim papira. U njemu nikada nije hladno, no sada se čini da će buknuti od topline triju tijela. Valeriji nije jasno zašto ova nepoznata žena govori čudne stvari poput: „Jesi li ikada čula roditelje kako se svađaju?“ i: „Oko čega su se svađali?“ i: „Je li mama dobra prema tebi?“, i: „S kim bi radije ostala živjeti, s mamom ili tatom?“
Svaki puta kada ju prozovu, kada mora ustati pred svima, ona čiji starci se rastaju, jedino što želi jest udahnuti se u vlastiti prsni koš i nestati. Kada su je pitali je li istina da je mama tuče, pomislila je da se šale. Rekli su joj da je to ozbiljno pitanje,budi ozbiljna. Ozbiljna Valerija je zatim provela objepolovice Božića u svojim sobama. Kad bi makar prestali dolaziti u školu.
„Viče li često na tebe?“
„Što najčešće jedeš za ručak?“
„S kim bi radije ostala živjeti, s mamom ili tatom?“
„Ne brini, meni možeš reći.“
Kad bi je barem pitali zašto nosi duge rukave u lipnju. Valerija, zašto skrivaš ruke? Kad bi je barem prestali pitatiskim bi radije ostala živjeti.
„Moraš odlučiti dušo, dovoljno si već velika.“
***
Valerija sada ne razmišlja o plahtama. Razmišlja o višedimenzionalnosti. O tome kako joj je netko jednom pokušao objasniti princip istine. U tom primjeru dvoje ljudi sjedi za stolom na kojem se nalazi kutija. Oboje najbolje vide plohu koja im je okrenuta, plohu koju onaj drugi uopće ne može vidjeti. Strane i vrh kutije oboje vide samo djelomično. Dno ne vidi ni jedno od njih. Na ono što je unutar kutije, nitko ni ne pomišlja. Destetljeće udaljena od malog papirnatog ureda, Valerija nije sigurna bi li trebala sada opet plakati ili se razljutiti i vikati u naborano lice koje je nekad dodalo sol, papar i Vegetu na svaku njenu ranu. I čije bi lice to trebalo biti.
Stvarno si je dala truda, nema kaj.
„…Puni vuha maloj… Konobarica…. Lokalna birtija.. Socijalna služba – nek ideju spominati se z Valerijom dok je h škole, da ju ova nemre puntati… Mala je jake mršava… Sigurne niš ne kuha… Stalne se zapira h sobu…“
Stranica za stranicom išarana besmislicama. Davno je to bilo. S njenih ruku svi su tragovi nestali, osim što se nazire blijedo V s unutarnje strane nadlaktice preko kojeg je napravila prvu tetovažu kada je navršila osamnaest.
Gospođa iz socijalne službe jednom joj je rekla: „Ti si jedna jako sretna djevojčica. Vidiš koliko te roditelji vole kad se ne mogu dogovoriti kome ćeš pripasti?“
Pripasti.
„E, si našla plahtu?“
„Jesam.“
„Kad se misliš vrnuti od majke?“
„Osam, devet najkasnije.“
Valerija mrzi Božić.
Fotografski odgovor: Dario Kristić
Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, te portalima Strane, Arteist, Kritična masa i Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.
Dario Kristić, arhitekt, rođen 1980 u Sarajevu gdje i živi. Bavi se fotografijom bez ikakvog plana ili razloga.
