Na početku četvrte četvrtine pjesme
Na početku četvrte četvrtine, ulazi
onaj tip. Svaki put uleti kao Mefisto
kroz klimava klatna vrata, a ja pojma nemam
jesam li ga pozvala. Svi pitaju kako se zove,
je li poznat, je li to onaj pjesnik što su ga upoznali
na onoj zabavi sa mnom? Ili je će biti onaj profa
mikrobiolog, frojdovski očetip?
Je li on ono radio za Domovinsku sigurnost?
A ja moram reći, samo ruke mu znam,
ispružene prste, izgrižene zanoktice, i usta.
Usne uvijek kao antene,
s brkovima ili bez, ali ne,
ne bih rekla da je on neki autoritet, makar nije bio,
ipak osjetim ga u sobi
kao upaljenu sijalicu
zbog tih usana koje me traže, vibriraju
u taktu sa žigom koji ostavljaju na mom vratu.
Ne znam zašto se pojavljuje baš onda kad se pojavljuje,
poput munje posred neba
ni zašto se utrpao iza tapeta,
ispod mog madraca, među stranice knjige
koju pokušavam pisati. Sama sam napravila stolariju u sobi
ali on se uvukao u radni stol, u
žičice što se vitiče u struju.
Ne znam koja mu je omiljena boja niti gdje
mu živi majka. Negdje gore na sjeveru, možda,
i da vidimo da nije plinsko-plava.
U pjesmama on nema oblik. Izuzev usta,
koja žive poput sukulenta. Koja znam bolje no
vlastitu kožu, koja su se otvorila na mojima pa sam
ostala cijela. Iz tih usta sam primila dah
kad više nisam mogla u sebe usisati ni mililitra.
I, evo ga, stiže: sudaramo se pod uličnom svjetiljkom
blizu granice sa Ohiom, a rijeka nam
otplavljuje tijela. Ali ne i njegov osmijeh Bijelog zeca
što svijetli kao neonska reklama u kafani. Jezikom
gura prašku duhana preko sjekutića.
Crna mu kosa svijetli kao starinski fenjer.
Pa se ponovo srećemo kod njegove sestre
na Dan zahvalnosti u Tennesseeju, vatra gori u kamenom
ognjištu, i on se pali, plavokos je sad.
Jednom je bio ona. Jednom ćelav,
preko dva metra, pun džep plastičnog eksploziva.
Jednom stup svjetla.
Jednom smo plesali u muzeju voštanih figura u Dallasu,
gdje je na trenutak sav bio ja, a ja
sva nestala. Mogla sam biti Lon Chaney
te noći pod stroboskopom, dok je voštani
odlivak bubrio, svjesno izvitoperen u mojoj kutiji
od krvi i mesa. A vjeruješ li u bogoškropljenje,
i da se božansko može rastegnuti i rasuti
kao kapljice po Pollocku?
Jednom me je skupio u naramak kao vreću kostiju.
Sa engleskog preveo Mirza Purić
Fotografski odgovor: Merisa Bašić
Prvu knjigu Melanie Jordan, Hallelujah for the Ghosties, objavila je izdavačka kuća Sundress Press. Radovi su joj izlazili u časopisima Iowa Review, Diagram, Southern Review, Sewanee Review, i mnogim drugim. Podučava kreativno i tehničko pisanje na sveučilištu West Georgia.
Mirza Purić je književni prevoditelj.
Merisa Bašić, rođena u Sarajevu 1986., gdje završava Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek Grafički dizajn. Radi kao video dizajnerica, grafička dizajnerica i fotografkinja. Članica je Udruženja likovnih umetnika primjenjenih umjetnosti i dizajnera u Sarajevu, i suosnivačica umjetničkog udruženja “Nazor”. Učestvovala je na mnogim izložbama i festivalima, među kojim se ističu festival dizajna u Mariboru “Magdalena”, gdje osvaja nagradu za outdoor plakat (Stop war on oil, 2009), te izložba plakata “Forum librorum akademici”, gdje osvaja prvu nagradu, također za plakat (2010.). Dizajnerica je i festivala “Pitchwise” na kojem isto izlaže. Trenutno živi i radi na relaciji Beč – Sarajevo.