SVRBJELI ME PRSTI
Prema mojemu sudu, od svih je pernatih zvjerki
najslađi zalogaj drozd: od četvoronožnih — zec.
Marcijal, Epigrami (13.92)
Njegovo je gipko tijelo fijuknulo kroz ševar. Nije to vepar, zavrtio je glavom ulan-Sze, žilav je i još sisa. Pomicao se u raštimanom sedlu dok su se zabrekle čizme usijecale u stremenje crnog konja Belerofonta koji je, maločas ošinut uzdom, čepao potkovicama suvi troskot i pijesak; ne mogu više da jedem brizle, vajkao se čovjek žmireći na štitoliko šiblje čiji su se polegli kraci, potpomognuti vjetrom, širili kao zakopčan prsnik. Kroz čestar je dopirao lavež: bila je to Morbidika, ženka lovačkog ptičara koja svojim raskrečenim nogama gazi mlado žbunje kao cijelac; činilo se, a to je ulan-Sze i očekivao kada je svoju lijepo udržanu kerušu puštio s lanca, da je k njima prignala nešto čemu srce kuca kao praški časovnik, a to znači – tačno, tačno.
Iskrsao je, mekan kao klobučina, sa srećnim, graorastim nožicama koje, utisnute u topli kal, liče na trontave štramplice. Ne, nije bilo to: prvo je arapin Belerofont silovito krenuo naprijed prema raskliberenoj žrtvi, žrtvi kojoj ne može ništa, a zatim, ośetivši da se čovjek na njemu uneredio, stade kao da se ispred njega iznenada zaustavio čopor divljih konja, duboko uvjeren da će neko iza njega pitati šta čekamo. Onda, tek onda je iskrslo stvorenje sa voštanim očima, nježno i uštirkano poput cvijeta vrbe, sa šapama sklopljenim na trbuhu i zalizanom glavom koja viri iz grmlja kao iz ukuvanog paprikaša, zec iz priče Sto mu gromova, on je na mene natrčao (iz koje se izostavlja najvažnije – da je malo nedostajalo da srčani strijelac od straha prdne u čabar), ali samo zato što se ulan-Szeu činilo da plosna strana metka izgleda kao ljudsko oko, ljudsko a ne zečje oko, samo zato se tome životu nije smjelo oprostiti; vjeruj mi, crna lovnica je ispljunula svoj vreli zalogaj a on je, i sad ga vidim, bio strpljiv kao krpena igračka, kao da je govorio: molim te, ubij me. Praktično – bilo je to samoubistvo.
Dok ga je nosio, udove su još cimali umirući nervi.
Rekavši prethodno svome mužu da pušku okači o klin, Kai ga je čula kako, vjerovatno nasađen na školjku, odgovara brzo ću. Zaśekla je nožem između mesa i kože, izbjegavajući da životinjicu, pobodenu na glavu, pogleda; napraviti straga zarez, sve do anusa, i to tako da se dlačice, britvicom skinute, ne zalijepe za meso: o, u tome je bila sva mudrost – skinuti mu kožu kao kapuljaču, kao prezervativ, okrenuti ga naglavce da krv sva iscuri i da sve, sve ostane sasvim čisto kako bi krznar-natkupac bio zadovoljan, a ništa se ne smije baciti. To je samo zec, rekla je privremeno ospokojena, sklanjajući na drugu stranu stola razmigoljeni skalp, trenutak prije nego što je uronila šaku u sluzavi zečji drob pun raskisle đeteline, dakako: ljudska ruka ovo nikada ne bi trebalo da dodirne, ali to je samo jebeni zec, ni muško ni žensko ni srednji rod, samo zec, prsat, gnjilav i potrošan, a ja ću cijelog da ga pojedem.
Okači pušku o klin, ponovila je Kai, osluškujući svoje dežmekaste sinove koji, oslonjeni na pete, prošivaju kroz hodnik samo u čarapama. Timijan, mljeveni biber, timijan, i bio bi to dobar al cacciatore da joj je iskidani zec ičim nagovijestio da je zaboravila so, ali ne – on se, premazan umakom, strahovito smanjivao kao otkuvani veš nakon sušenja; ješćemo kamenje, pomisli Kai žvaknuvši rastresiti komad mesa onda kad je promjena postala suviše očigledna, ali rerna je već bila zagrijana i gladna a njen ključ potegnut kao oroz. Ostala je još samo glava koju će ubaciti u čorbu, ali naknadno, kad mu izvadi oči, caklaste i suzne kao da će obestrupljeni zečić trepnuti, kao da će se iz lonca vratiti podmlađen i okupan, da bi se po svršetku zahvata, uzdahnuvši kao da se upravo napio vode, ponovo otisnuo u polje jagorčevine. Svim srcem ga je oplakivala, od trenutka kada je oštrica ciliknula prvi put, ali zekan je sigurno bio mrtav kad je naišao O., čapljast muškarac sa rukama pijaniste kome šuljevi nijesu dopuštali da pokatkad bude krvožedan, i premda ga je poznavala kao svoj buržujski novčanik, bila je gotova da ga potcijeni sumnjom – zekan je sigurno bio mrtav kad je naišao O., a mrtvi ne znaju ništa.
Sreli su se u hodniku, onaj koji je ubio i ona koja je ogulila, kao dvojica iz priče u kojoj je jedan krao a drugi držao vreću, našavši se usred porodičnog baljezganja usprotivljenog nesputanoj sadržajnosti života: malo smrskao sam mu lobanju kundakom, malo imaš krvi na okovratniku, i – prije nego što je dugoprsti rekao da će malo prileći – činilo se da će se dvoje saučesnika razići u miru, ali prvo se pobrini za pušku i vjetar odnese njihova nažuljana strpljenja. Zašto uvijek jedno te isto, zaurlao je, zato što tebi mora sto puta da se ponovi, uzvratila je, odnijeću prokletu pušku, koprcao se, a đe je ti je puška, đe, i oboje, zaraženi istom mišlju, odjednom zaćutaše.
Pam-pam, dopiralo je iz njihove sobe, bezazleno pam-paaaam koje se, otpjevano dječjim glasom, pretvorilo u zvonki pucanj; paa-am, bulaznio je zajapureni desetogodišnjak sa pogledom usmjerenim na bratovljevo razneseno grlo.
Praktično – bilo je to samoubistvo.
