PREGO
O Nile, ti si veličanstvena loza moje afričke slave,
Koja obasipa mojim blagoslovima sve gladne sveta.
Tsegahe Gebremedin
Put od slobodne Adwe do Mogadishua (u kojem su askariji, ohrabreni ultimatumom, klistirali cilindre svojih dvocjevki) iznosio je cijelih 1800 milja i to bi, da eritrejske luke Asseb i Massawa nijesu već decenijama pripadale fašistima, značilo da duceove trupe mogu samo preko Nazreta. Ali bogovi iz Ilija ‒ što, ispostaviće se, nije bilo skroz tačno ‒ priticali su u jezgro opkoljene zemlje i tu ostajali dok je abisinska soldateska, šepureći se više nego što su njene formacije, neplanski raštrkane po obodu, držale stvar pod kontrolom, precrtala gerilski rat. Nakon okršaja u Wal Walu postalo je posve jasno da će tobožnja Mussolinijeva nakana da uvede Etiopiju u porodicu civilizovanog svijeta, ma koliko su napujdani Italijani na to sa snishodljivošću gledali, pridobiti mali broj domorodaca kojima se živjelo; na stranu to što je bilo teško zamisliti da od metiljavih Etiopljana zavisi opstanak Kraljevine, među pripadnicima progresivnih omladinaca zavladalo je uvjerenje da negusa Selassiea treba čim prije svrgnuti i da je kolonijalna zavisnost, predočena kao okolnost podložna promjeni, problem koji će se rješavati u hodu. Grido di giustizia, urlao je bez straha da ga grlo može izdati, grido di vittoria, kao da pobjeda i pravda jedna drugu podrazumijevaju.
Svijet se, uvjeriv se da taj feces ‒ taman posla ‒ nije njegov, brže-bolje ogradio kao da pred njegovim vratima mečka nikad neće zaigrati i kitnjaste diplomatske farisejštine, izgovorene s podilaženjem i bolećivošću između kojih je prostor dovoljno velik za upotrebu iperita, podśećale su odjednom na negdašnjeg intimusa što se, po dijagonali prelazeći cestu, načini da te ne poznaje: puj-pike, ne važi. Evo, na primjer, čizme od blistave juhte sa sarom iznad koljena (u kojima bi italijanski vojnik, bilo da je i navikao na jednokratna zadovoljstva, obio skodro i modro od Dallola do Ras Dashana) ‒ pređeš krpicom i crna koža, kao da joj je rečeno nešto povoljno, pristane na sve; mobilisani Etiopljanin, s druge strane, birajući između svrsishodnosti i ugođaja (koji nije ništa drugo do svrsishodnost u svim svojstvima), uzme ovo drugo jerće se ono što je lijepo, zato što je lijepo, čuvati kao oko u glavi, pa nema razloga pitati se zbog čega se uzelo ono što sviimaju. Dakle, skaj. Tu ni śećanje na starozavjetnog Zaru s hiljadu hiljada vojske i s trista kola nije od koristi jer, ako je kašičica municije koju su Evropljani nazivali savezništvom imalo nalikovala na potporu, onda je i taj božanstveni komad klasne razlike oličen u čizmama mogao biti toliko besprimjeran da bi se crni sin, kad ne bi držao do sebe, ponudio da ih liže dok ne povrate fabrički sjaj.
H. S. je rekao da se ni car, a to se prije svega odnosilo na njega, ni vlada, nakrcana u dnevnom boravku Fairfield Housea, ni narod Etiopije ‒ neće poviti pred silom koja bi mu, da je znala da računa, taj žalosni performans zanavijek priklinčila; izgledalo je kao da je mesija usred pustinje ostavio konja na čijem je mjestu, predloživši mu da ga čeka, po povratku zatekao kosti. Prvi dani u egzilu vrućicom su ga vezali za krevet i, premda je borbeni moral nalivao znojem njegovu bogato prošumljenu lobanju, nije ni pomišljao da tumači san koji bješe, kao i Zion, daleko od srca, a sâmo srce predaleko od očiju da bi u njega vjerovao. Neka su čuda poput igračaka, proslovio bi nakon što je, umalo zadavljen sopstvenim udisajem, izbrojao do deset i ‒ prevrnuvši pljuvaonicu s pločicom »Tafari Makonnen« ‒ primijetio da ehud, odnosno poneđeljak, nije dan da pogađa zašto sunarodnici, i oni koje je volio i oni koje nije poznavao, koriste njegovu glavu namjesto krpenjače. Neka su čuda, pri čemu to nije upućivalo na rutinske životne intervencije koje su ga, budući lišene misticizma, oslobađale dužnosti da ih brani, bila poput kunadre i nijesu mu, svučenom do nagosti jezika, zvučala jednako na amharskom; štaviše, dalo se naslutiti da bi mu od osude na smrt, preinačene u doživotno uzništvo, teže palo samo kad bi neki Ephrem, makar plitkov i neradnik, bio tamničar njegove savjesti.
Sve je to Haile Selassie.
Tako se na Sredozemlju, doduše na sâmom zalasku rasove imperije, govorilo kad bi nešto bilo toliko sređeno da mu se ništa nije moglo ni dodati ni oduzeti, bilo da je riječ o pokošenoj travi ili vrtu čiji su pod konac doćerani proloci davali izdašan prinos. Tamo je, u Podgorici, prstima skupljenim u tučak (koji dugorast a koji kratkorast), prinesenim netom k ustima da ih ośeti, Bijela Ruža prevrtao polpete koje su kao žive skakale po užarenim štanglama i, otpisujući neke pod izgovorom da ih je ugrabila vatra, bistrio apstraktnu mesnu politiku koncentrisanu oko zvuka vrele masti ‒ č-v-nj-k. Nije obraćao pažnju na to što su trudbenici bili gladni koliko je on sâm bio željan priče i zato ih je svojim škiljavim očicama, bacajući pokatkad šibicu među naelektrisane naravi, navodio da za pultom vise duže nego što je posao smio da trpi. Č-v-nj-k, zacvrčali bi žicom uvezani popeci nekoliko sekundi prije nego što će ih čeličnim hvataljkama survati u otvoren somun i stara postava bi se, inficirana dnevnim novitetima čije će pojedinosti, izmišljene ili stvarne, palanačka učmalost danima pretresati, prosula po varoši kao vrećica klikera iz koje je neko izvukao pertlu, jer svako znaš šta ima novo svoje šta-šta-šta traži u nečem drugom.
Tekliči su ga i nepitani salijetali svojim bizarnim mentalnim ekskurzijama poslije kojih je, tijelom tih a krvlju usijan, propisno larmao roštiljskim željezom, ali ne zato što liferuju personalizovane neprovjerljivosti nego zato što, već dobrano raskućen zakašnjelim primjerkom Daily Newsa, ośeća da je sve to jednom bilo i da je samo njegovo lično svjedočenje uzvrtloženom vremenu ‒ istinitosni žig. Nakon prisilne aneksije bješe se odmetnuo i, dok su unitaristi sa svojim zlehudim konjicama u žar zapretali bratske prste, on se u svojoj opačini, a prostorno, uz oproštenje, u šumi, kopistio kao nesretni skarabej koji nagađa da će se zahvaljujući gicanju ponovo dohvatiti nogu uprkos tome što mu je guzica triput teža od glave. Dlačice mahovine po kojima je smrznuta zemlja sukala svoje jestive niti prskavale su pod nepcem poput kafir limete koju će Bijela Ruža prvi put okusiti u Kini, alavo znatiželjan kao kanibal sa propusnicom za švedski sto, ali tada mu je na pameti bilo jedino da ne povrati i da ne navuče kakvu boleštinu, u čemu se, da kucnem o drvo, posve uspjelo. Sad i ptičjeg mlijeka, misli što i Arapin koji, nasluti li obilje, i prepone maže naftom, a čim su se (c-c-c!) odrekli proroštva da će im zalogaji ispadati iz usta ako bližnji budu gladovali, više nije bilo ničeg što bi smirilo tu živinsku radost tovljenja koja, kad ponestane kljucavine, uzroči krvoproliću. Novinske uši bjehu natopljene svinjskom mašću koja papir, primijećen između metlice i đubrovnika, čini prozirnim tek kako bi se u sudbonosnim napisima pronašla golicljiva doza predodređenosti, dostatna da njegovu ionako delikatnu strukturu ispuni praznovjerjem: »Italy’s invading forces have crossed the Ethiopian border and the first blood of a new war has been shed.«
Viđeli su da se djelić nafore, ispao nesažvakan, skotrljao niz njegovu bradu.
Njih dvojica su se sreli u Indiji prije više od tri godine, a onda se, ruku na srce, nije razgovaralo o politici niti su, usporeni crijevnim tegobama, smatrali da ima ičeg važnijeg od ozdravljenja. Mezetili bi samosu sa tamarind pastom čupajući iz tijesta prezačinjeno punjenje, a zatim bi, zakašljani šafranom i karijem iz birijanija, prešli na dinstanu jagnjetinu u kocke koju lokalci zovu rogan josh; vazduh, gust i zaljubljiv kao mošus, cirkulisao je između dva hotelska stuba tako da su se usljed maničnog podrigivanja ‒ zamalo bljunuvši vatru ‒ śetili svježine koja ih je napuštala zajedno s posluženjem. Selassie je tvrdio da Bijela Ruža, mada je izravno hvalio njegovu pseću povodljivost manje nego mršavo znanje francuskog, pričom lako pridobija posilne i zasužnjene, ali da njemu, kojem je takav grah pao da, otkad zna za sebe, mošnje češka merceriziranom svilom, ona zvuči kao pražnjenje uda nakon odnosa i da joj zbog toga, dok iz nje ne bi izmuzao i posljednju kap istine, cijeni isključivo slike bez trunke autentičnosti. Ovaj bi se potom latio saksije iz koje bi pušljivu zemlju sručio po dvobojnim vinil-pločama da načini reljef, a kako iz svakog rukohvata, krene li pesnicom da je zbija, nikne po jedan Lovćen, on refleksno kaže stani i pobode, umjesto zastavice, zelenu figuru u potkop. Kad su ove zelene na kraju polijegale u svoje disidentske rake i kad su se uzvišice, odreda prošarane bijelim, pokazale na čijoj je strani sam pripovjedač bio, negus ga je, viđevši njegove suzama zastakljene oči, neko vrijeme posmatrao kao da ne želi da mu, ako pred njim eksplodira, ufleka epolete.
‒ Je li to sve? ‒ upitao je ne trudeći se da sakrije da s tim bolom nema ništa.
Ipak, Etiopiju ju je Bijela Ruža posljednjim vijestima naprasno vezao za Crnu Goru držeći, kao i njegov izgnani suveren, da niko i nikada nije veće, idealnije i nesebičnije žrtve podnosio od nje za stvar časti, ali da čast sama, ovđe jedini oblik milosti, jedva kad vidi dalje od vlastite marže. Za to vrijeme su goloruke pastirske brigade, kao u Sandburgovoj pjesmi o dugmadima, gutale zrak zasićen plikavcem, a da bi se poniženom crnji, koji je svojoj srčanosti bezmalo sagradio spomenik, stavilo do znanja da će u toj igri ostati prikraćen, trebalo ga je, ceterum censeo, primorati da sâm kresne te tri prekrštene daske koje na Zapadu niko i ne zove kućom: najbogatiji među njima su, ako je uopšte bilo podložno poredbi, živjeli tako da ih je smrt i u redovnim okolnostima zaticala dotrajale, i bilo je sasvim prirodno ‒ jer onaj ko želi pravdu želi je svuda ‒ poslužiti opšteljudskom interesu na drugoj hemisferi. Istini za volju, svijet je tih dana bio uzan kao korset, a i kad bi se ta ratna pantomima svela na kakvu rikošetiranu novost, iz nje bi izašlo da su se i jedni i drugi pošteno uživjeli i da tu zavrzlamu, u kojoj crnokošuljaši bjehu prave mustre, treba preśeći mačem; osim toplog čovječja, ništa nije moglo biti motiv dovoljno snažan da tri stotine Crnogoraca, do grla hajduštvom naoružanih, umre za tuđu zemlju.
Protegnuvši se u rovu, Bijela Ruža reče naglas svoje ime.
Fotografija: Boris Đurović