KREČENJE Na molerovom licu tranšeji. Mali vojnici pognuti izbjegavaju kugle znoja. Po pejzažu čela očev je vršnjak. * Otac mi o ratištu nikada nije pričao. Na mapi lica sam prepoznavao rovove i raspored minskih polja. Osluškivao priče: Radio u sanitetu rasute mozgove drugova skupljao dlanovima. * Bijela farba prekriva žute mrlje na zidu. S ljestava se spustio, umočio valjak, obrisao rukom slane kugle s čela: Da se taj dan nije sagnuo po torbu, njemu bi se prolio likvor. Do njega je sjedio drug(i). * Da li je ovo dovoljan razlog da mu sve oprostim? *** Kantu u kojoj je nekada bila bijela boja teglio sam s izvora te davne godine kada su slavine bile suhe a ja dječak. Mami je trebala za veš. Tih godina su padale zemlje-zemlje i jedna je pala na most preko kojeg sam trebao prenijeti kantu. Zabila se kao strelica pikada. Da je pukla, voda bi se sigurno prolila. * Da li je ovo dovoljan razlog, djeco, od jedne i tri za oprost? STRAH OD VLAGE Iz kuće njen isparava miris. Krov se urušava vlaga o zidove oštri zube. * Dugo je gledao u ćošak kao da je pratio njen dolazak polagani. Zabrinuto bi šetao po sobi. Spustio se po kreč zamazao fleku. Vraćala se. Prvo u vidu tačke. Zatim dvije. Zatim u obliku stisnute pesnice. Krov! Sigurno je do krova! rode iznad lete u znaku V PORODIČNI ALBUM Listam, pokazujem na sliku svoga oca, pitam trogodišnju kćer: - Ko je ovo? - To si ti tata. I okrenem na drugu. - A ko je ovo? Sestra sjedi u zelenoj travi, crveni autić u ruci. - To sam ja, kada sam bila mala. Na fotografiji velika riba: otac je ulovio soma, drži ga ponosno za škrge dugi brkovi vise. Pored ribe dječak, za glavu niži od nemani iz plitke vode. - Tata, šta je ovo? - To je sreća prežali smo je cijelu noć bacali joj krmu gledali u vršicu štapa i čekali mic. Na udici je bila pijavica i naša je riba izronila iz mulja, zagrizla udicu. - Šta ste učinili s tom zvijeri? . . . - Pojeli je, dušo. EHO Na obližnjem travnjaku múči dvosjed. Na njemu leže psi griju se toplinom naših stražnjica. U klimavom ormaru vješalice zveče na vjetru. Ljuljaju se vrapci. U palačinku umotan tepih prelomljen na pola. Lampa strši iz kartonske kutije. Svijetli joj se al' ne može. Apokaliptičan prizor naše intime! U stanu se osipaju glasovi. MARŠ Gledam mrave kako marširaju po podu. Svi zaposleni, rade na neodređeno. Nemaju ni sindikat. Kraj je augusta, vani se ne čuju cvrčci. Njihova pjesma uselila u naše kosti. FENJER Ušao je svitac, ne znam kako je uspio na prozoru je mreže za komarce. Ležao sam na leđima i pratio njegov zeleni ništa zeleni ništa... put. Napravio je dva kruga iznad dva bića s dvije strane svijesti: svjetlo - podignuta krila tama - spuštena krila. Kao djeca smo ih hvatali razmazivali po majicama. Željeli smo svijetliti kao oni. Jednom sam ih strpao u bocu pravio svjetiljku. Mislio sam da su svi nestali u toj lampi iz djetinjstva. Jedan je, ipak, ostao vani. JESENJA MUZIKA Našao sam dugo traženu iglicu za stari gramofon. Jesen je, pomjeram zavjesu puštam s uzice oči: uvaljaše se u akvarel palih. Kako je divno lišće na samrti. Sigurno su nekome i naše smrti ovako lijepe. ROĐEN SI U MJESTU PORED KOJEG SVE PROLAZI Ako razlikuješ zvuk teretnog voza od putničkog, pretrpanog od praznog. Ako noćima mjeriš vrijeme kao crkvenim zvonom: putnički pun: 23h teretni pun: 02h teretni prazan: 04h putnički, sve više prazan: 05.30h. Ako sve ispod 4 Rihtera ne osjetiš jer navikao si da se trese ako ne poskočiš kad lokomotiva pisne tada i kišnjaka nagaziti možeš. Ako odseliš a u glavi još uvijek tutnji kompozicija ćuuu-ćuuuuu, kroz uši prolazi lanac. Noćima sanjaš momenat odlaska: kondukter trese vrata kupea a ti drhtiš jer si bez karte.
