Dečak
Odelo krojeno majčinom rukom. San.
Na vratima, otac govori o siromaštvu,
psuje političare, krati svoj jezik rakijom;
njegova figura je strašna i kruta, demonska.
Ovi zidovi su poput signala neke tamnice.
Ovi zidovi su sve što postoji u tami noći.
Uz takt The Clash, dečak uzima žilete,
tablete, flašu, peškir, i piše poemu o sebi.
Ta poema je oznaka destrukcije koja dolazi,
ta poema je plamen koji će sagoreti neurozu.
Kaput, od prolivene krvi, polako kvasi usnule
brodove i boji zidove u note neizrečenog jauka.
Iznad grada, nebo otvara vrata i prima zvezdu;
njen lik odjekuje kroz kosmos sve dok ne svane
i dok apetiti ništavila ne progutaju ostatke života.
Dečak nestaje u tami, puzeći niz sećanja i traume,
pružajući ruke ka klovnu koji u rukama drži epilog;
prozori stvarnosti ga psuju i opominju ali je daleko
od njih, nasmejan i srećan, vraćen u okean misterije
iz kog je veliki gospodar jednom izvukao život.
Bukovski
Bukovski je rođen kao siromah
njegov otac je bio patološki sadista
ili samo vrlo nesrećan čovek
progonili su ga malograđanski nemiri
sanjario je o krugu prijatelja
tukao je svog sina ubijajući usput sebe
a ja se pitam
šta mogu književna dela Gospode
šta mogu sve te pesme
osim da objasne ponekom putniku
da su svi putokazi spaljeni
i da u ovom putovanju ipak ima
malo bedne, jeftine lepote
Traganje (ulica ujutru 2)
Usamljen, tragao sam za nekim, u dubokoj,
strašnoj noći.
Tragao sam, kao lovački pas, ali ga ne nađoh.
Svanulo je, kosmos je zaživeo i skliznuo u čekanje.
Izlozi na uglu su podsećali na velika, ledena ogledala.
Stajao sam pred liticom tame, sa rukama u džepu.
Glasna buka izbijala je iz mojih podočnjaka - eho sna.
Najzad, seo sam na gradsku klupu, otvorio jutarnje
novine. U mojim očima očvrsla je tuga i praznina.
Usamljen, tragao sam za nekim, u dubokoj, strašnoj noći.
I uvek, u tom traženju, pronalazio sebe.
Nesanica, krugovi, praznina
Duh jeseni klizi nad drvećem
krovovi grada spavaju u tami
dok se dva dečaka smeju ljudima
u parku je hladnoća sveprisutna
ali ih to ne ometa - ruka plovi
dok se džepovi bore sa prazninom
Duh jeseni klizi nad drvećem i ratuje
noževi praznine paraju kožu i urlaju
glasom gospodara koji je nadmoćan
jedan dečak uzima flašu i otpija gutljaj
votke koju je otac našao u super-marketu
svet polako nestaje
bensedini crtaju krugove u krvi
Soba
Unutrašnjost je
bez zidova
i duhovi
slobodno kreću
u poteru
za svojim poreklom
dok lampe
prave predstavu
i negiraju
slobodno postojanje
mraka koji izgara
u limenci piva
ne plašim se zidova,
rekoh tami
samo me plaši
položaj tela u sobi
koja sažima i guta
sve što je blistavo