UMJETNOST FUGE
Čudesan zvučni teritorij:
molski plač Bogorodice
i Petrov pijetao u zoru
oblikuju pejzaž straha.
Stihovi traže utočište:
u šûmu vjetra, u glazbi,
u muzičkoj čipki prostrtoj
na jutarnjem povjetarcu.
Tih poput nesanice, kao
molitva u zimskoj noći,
dotičem dirke klavira, taj
crno-bijeli svijet u razdanju.
Bol je dodir tame, nepovratan
sunovrat svijesti, stalaktit niz
koji otječe život u okaminu
zvanu ništa. Fuga smrti.
SVE JE NEKAKO KAO
Danijelu Dragojeviću
Ulicom je prošao Dragojević
Nevidljiv kao i poezija mu
Trotoari obezličeni poput izlogâ
Odbijali su se od njegov hod.
Kesteni su tupo padali na tlo
U letu svlačeći ježeve košuljice
I sve je mirisalo na kasnu jesen.
Danijel je pod miškom nosio
Novine a u ruci vrećicu zéleni
I sve je bilo kao da je podne.
Odnekud je došao cik tramvaja
Prhnula je svraka i čuo se
Piskav glas djeteta i sve je
Nekako slutilo na skore kiše
SJEĆANJE NA SVOJU SMRT
Pamtim vreli miris voska
Toplih suza što sporo otječu
Niz lice žute svijeće
Pa se okamene kao bradavice
Na prstima dječaka što se u
Bari igrao s punoglavcima
Pamtim miris vrelog voska
U sigama što se poput pauka
Spuštaju niz treptavo svjetlo
Pa dahću kao okapnice koje
Strpljivošću stalaktita rastu u
Ništa – teški neprozirni anđeli
Pamtim teški miris vrela voska
Kao zuj pčela što me uvjeravaju
Da bog postoji i šapću pritom o
Religiji reda i smisla i poeziji kao
O zauvijek odbjegloj božjoj kćeri
Dok sumrak tiho zgušnjava strasti
Osjetim vreli miris voska dok se
U svojoj smrti uzalud prepirem s
Nasladom jednih i tugom drugih
A glagol ‘umrijeti’ uz moje ime
Jedva da je značajan koliko i zadnji
Titraj ili zadnja okapina svijeće
HODAO SAM
Hodao sam poviješću
Kao šumom kao otokom
Ispunjavao je smislom
Kao mrav svoju stazu
Kao bol dugu kišnu noć
Hodao sam poviješću
Negaženim stazama
Daleko od žamora glasova
I lipanjskom zorom
Ispirao oči glačao krajolik
Hodao sam poviješću
U tišinu zaraslim
Krhotinama svijeta
I drsko gledao smrt
Nesretnu u svojoj moći
