TRAGOM PLAHE GUŠTERICE
Pomiče se zavjesa na pejzažu
Galeb širi krila nad vatrom
Što dogorijeva i lepeće broncom
Netom probuđen povjetarac
Na lice navlačiš melankoliju
Stišavaš glagole i pričvršćuješ
Ih uz tek prostro donje rublje
Šutim začuđen zujom zalutale
Pčele i razdraganim dječjim
Cilikom što se odbija o nijemi
Zvonik dok zrak zgušnjava
Miris obrana smilja i kalopera
Kažem – nikad ne bih pomislio
Da ovako gasnu boje leptirâ
Rukom mi samo dotakneš rame
I odeš tragom plahe gušterice
KOLOVOZ
Glasom zastrtim čokoladnom paučinom
promuklim i gustim kao večernji zrak
uvjerava me kako i nebeska tijela
imaju svoj red vožnje. A vrijes i divlji
ružmarin taj su mi tren važniji od svega
iznad nas. Ne kažem to, ali gledam kako
se suhozid nježno stapa s mjesečinom i
sve se uokolo u nedostatku boje pretvara
u krotak šum i miris. Smješkam se – da,
mora da i gore ima neki red vožnje jer
bi se inače događali sudari nebeskih
tijela. Ne, ne kažem ni to, jer sad već
i ona ćuti suh miris vrijesa i ruzmarina.
JESENJA KANTILENA
Dok nježno u sumraku iščitavam
brajevo pismo tvojih bradavica
dišu oko tebe raspukli narovi
i glasno mirišu netom ubrane
mandarine bojom tvojih usana
Izložba slika na zidu tvoje sobe
domalo će zažmiriti na oba oka
i šutnja će se ponavljati ciklično
kao nijemi bolero naših tijela
A onda više nećemo postojati
nestat ćemo u brajevu pismu
i neće nas imati tko tražiti
kad s prvim buđenjem nad
gradom budu letjeli krovovi a
čuđenje bude jedini ljudski govor
KAKO SAM UČIO VOLJETI
Ljubio sam vjetar i vrištao na kiši
Smijala se i govorila da sam lud
Od maslačaka sam za nju krao rosu
Smijala se i govorila da sam nježan
Razastirao sam paučinu na mjesečini
Da s nje podoji mliječnu stazu
Smijala se i govorila da me voli
Oblacima sam davao imena oblih
Dijelova njezina tijela – ljubila me
A otišla je šutke i ne osvrnuvši se
Kad sam rekao da ću je prevariti
S prvom zvijezdom padalicom
