Saida Mustajbegović, Kuća bez krova, Buybook, 2017.
Poznata sintagma krov nad glavom je uvijek bila sinonim za sigurnost. Ona označava kuću, stan, dom – mjesto na kojem se osoba može opustiti, posvetiti svojoj intimi, prepustiti privatnosti. Saida Mustajbegović piše o kući bez krova u istoimenoj zbirci priča objavljenoj 2017. godine u izdanju Buybooka. Šta je Kuća bez krova i šta kazuje nedostatak tog krova?
Kuća bez krova je prva zbirka ove autorice, a sastoji se iz 12 priča. Svaka djeluje zasebno, ima vlastitog glavnog lika, pokriva određenu temu. Međutim, sve priče imaju jednu zajedničku tačku – bolno iskustvo. To bolno iskustvo može da se očituje kroz vrijeme provedeno na Golom otoku (Salon za čovjeka), gubitak djeteta (Čipka od azbuke), ili pak privikavanje na izbjeglički život (Čaršaf miriše sivo). Riječ je o pričama koje se bave (bivšim) tabu temama, pričama koje bi mogle učiniti da se čitatelji/ce osjećaju nezaštićeno čitajući o očaju i tragediji likova, kao da nad njihovim glavama ne postoji krov koji će ih zaštititi od neprilika. Nepostojanje krova na kući bi moglo da predstavlja (i) neograničene mogućnosti sanjarenja: Shvatila sam da sam u sobi sama i da je plafon plav te prošaran bijelim (str. 13). Međutim, uzevši u obzir sudbine likova, tumačenje nedostatka krova kao uskraćivanje očekivane, obećane sigurnosti je mnogo uvjerljivije.
Već spomenuti Goli otok, zloglasni zatvor/radni logor iz vremena Jugoslavije, provlači se kroz nekoliko priča, odnosno kroz sudbine nekoliko likova. To ujedno nije jedini jugoslavenski motiv. U priči On ne gleda, akcenat je upravo na tzv. Titinom vremenu. Tri prijateljice kopaju po školskom podrumu, te pronalaze kutije crvenih zvjezdica, crvenih marama i natpisa u Titovu čast. To su stvari koje one ne razumiju, ali se prisjećaju priča svojih roditelja, djedova i baka. Uprkos tome, imaju neopisiv osjećaj da ih neko gleda: Pretpostavile su da ih „posmatra“ čovjek sa slike. Mnogo je njegovih slika bilo tu. (…) To je lice iz kutije o kojoj je govorila – davno umrlog predsjednika države koja ne postoji (str. 88). Iako ova rečenica ima jugonostalgični prizvuk, autorica je jugonostalgiju pokušala izbjeći stavljajući tinejdžerke na mjesto glavnih likova i koristeći njihovu iskošenu perspektivu. One nisu živjele u tom periodu, stoga ga posmatraju sa distance, a ta distanca je očigledna jer one pričaju o tadašnjoj niskoj stopi kriminala, ali i, bez ikakvog straha, o brutalnom ophođenju prema zatvorenicima Golog otoka. Pa ipak, čitateljima/čitateljicama nije ponuđeno ništa novo; ponovno se stariji nostalgično prisjećaju Titinih vremena, a mlađi, u suštini, ne znaju ništa o tome. Autorica ne donosi neku osobitu novinu u temu, niti se posebno izdvaja od svih drugih koji pripovijedaju o Jugoslaviji, a pritom se neizostavno dotiču jugonostalgije čak i kad je pokušavaju izbjeći.
Isti period je obrađen i u drugim pričama. U priči Jutro kada sam odrasla, prikazan je upad tzv. Uniformi u dom jedne porodice. Vojnici prevrću stvari po kući, odvode oca, te odnose vjerske knjige. Ovakve scene jesu surove, ali je jasno da prikazuju represiju, naročito ukoliko se uzme u obzir (ne)zvanični stav režima prema religijskom, ali i vjerskom. S druge strane, priča Salon za čovjeka uvodi lik starca koji se prisjeća ratnih vremena, te razdora između sebe i svog prijatelja do kojeg je došlo jer su se našli na suprotstavljenim stranama.
Pa ipak, Salon za čovjeka je zanimljivije iščitavati kroz sferu dualizma. Naime, autorica ga u svoje tekstove uvodi nekoliko puta, a on se najviše primijeti upravo u ovoj priči. Mjesto radnje je Salon za svadbe i sahrane, gdje se u jednom danu dogodi da organizatori moraju pripremiti ambijent za sahranu i plač, a par sati poslije za svadbu i veselje. Dualizam se nastavlja i kada se pokrene priča o Drugom svjetskom ratu, odnosno već spomenutim prijateljima koji su funkcionisali kao jedno, a završili su kao neprijatelji: – Ćaća njegov i ja mimoišli smo se za onog rata: ja u partizane, a on ode u četnike (str. 43). Suprotnosti se dovode u vezu i kada se govori o vjenčanju Ivana i Turkinje. Tema tzv. miješanog braka se provlači i kroz druge priče.
Ženski likovi i njihove sudbine u ovim pričama su posebno vrijedni pomena. Autorica kazuje o vremenu kada se za djevojke smatralo da ne trebaju biti obrazovane, da je religijska edukacija dovoljna, da trebaju dan ispuniti kućanskim poslovima i naposlijetku se udati za nepoznatog muškarca kojeg im majka bira na osnovu njegovog imovinskog stanja. Zlata, glavni lik priče Čipka od azbuke, pronalazila je načine da se educira pritom to skrivajući od majke, ali nije mogla pobjeći od sudbine koju joj je ona isplanirala. Kada se uzme u obzir sva nesreća koju je Zlata iskusila, moguće je uočiti da ova priča ima baladeskni prizvuk. Naime, ženski lik pati tokom svog života, te naposlijetku strada i to na mjestu koje je trebalo da bude utočište i izvor sigurnosti – kuća.
Već spomenuta priča Jutro kada sam odrasla je također zanimljiva (i) kad se iščitava kroz vizuru ženskog lika. Djevojčica u priči je primorana naglo odrasti jednog jutra kada Uniforme naglo upadaju u njen dom. Njena psihička transformacija je koncizno, ali konkretno opisana: …bucmasta tinejdžerka postaje snažna, bijesna žena, a mama se pretvara u uplašenu djevojčicu. Jer rodica se i dalje pripija uz mene. Mama jeca (str. 34-35). Uprkos svemu navedenom, u ovoj zbirci nije riječ o feminističkom pripovijedanju. Da bi se feministički pripovijedalo, nije dovoljno (na)pisati ženske likove i konstantno ih provlačiti kroz sito i rešeto života, a autorica je upravo to radila – jednostavno je pripovijedala o ustaljenim pojavama u južnoslavenskoj književnosti. Opet nije ponudila ništa novo.
Pritom, njene misli je ponekad teško upratiti. Rečenice izgledaju kao da su izvučene iz privatnog dnevničkog zapisa. Poznato je da čitatelje/ice ne treba zanimati šta autor/ica želi da kaže, važno je da oni lično protumače tekst na sebi svojstven način. Međutim, pojedini dijelovi zaista djeluju hermetično, potrebno im se dosta posvetiti kako bi se iščitalo bilo kakvo značenje, npr. Tu se kamera zaustavila. Kraj. Ili se prestalo projicirati u mojoj glavi. Shvatila sam da sam u sobi sama… (str. 13) ili Iako je sve naočigled tu, drugačije je. Tu je i studena činjenica da sam zauzela tvoje mjesto. Udala me stara majka, nisam ni znala!… Stihovi i tvoja soba. Evo me opet zavaljene među jastucima koje si opšila čipkom (str. 22). Čini se kao da je ovako rascjepkanim rečenicama autorica pokušala dodati neku težinu i/ili umjetničku vrijednost tekstu. Postigla je suprotan efekat.
Osim toga, izuzetno je naglašena upotreba turcizama. Razumljivo je da se time postiže određen ton, radnja se smješta u vremenske, prostorne i kulturalne okvire, ali u momentima zaista djeluje pretjerano: Naviknut da ga slušaju i oni što ne žele, Efendi se zanio u vaz: krenuo je od toga da nije znao kada se demir počeo ugrađivati u pendžere; primijetio je da je nekad, dok su se pravili drveni mušepci, bilo ljepše (str. 90). Upućeniji čitatelji i čitateljice neće imati mnogo problema sa razumijevanjem tih dijelova, ali onima manje upućenim bi moglo postati naporno konstantno prekidati tok čitanja kako bi dešifrirali značenje neke riječi koja je tu, uglavnom, radi puke dekoracije.
Sve u svemu, Kuća bez krova je prosječna zbirka prosječnih priča. Teme su već viđene, na granici su klišeiziranog. Pisanje ni po čemu nije posebno, a pretjerana upotreba turcizama i hermetične rečenice mu nikako ne idu u korist. Ovo je zbirka koja ništa ne mijenja u vašem čitateljskom iskustvu, bez obzira da li je pročitate ili ne.
Preuzeto s: PEN BiH
