Magdalena Blažević, U kasno ljeto, Buybook, Sarajevo, 2022.
Nakon prvijenca Svetkovina (2020.) u kojem motiv smrti prate sirova tjelesnost i nasilje, Magdalena
Blažević u romanu U kasno ljeto (Buybook, Sarajevo, 2022.) isti motiv obavija poetikom atmosfere i
smiješta u (odranije poznat) krajobraz srednje Bosne. Konstruirajući narativ o djevojčici Ivani, u
poetsku prozu sažima njen kratki život, nasilnu smrt i dugu patnju njenih bližnjih. Ovaj stilski
utanačen roman, u kojem ima više poezije nego u većini ovdašnjih pjesama novijeg datuma, jedan je
od rijetkih u čijem se tkivu sazdanom od rata, ne može pronaći riječ rat.
Podijeljen u pet dijelova, roman U kasno ljeto samo načelno prati linearni tok vremena. U prvom
dijelu čitatelji se uvode u dječiji svijet protagonistice Ivane. Jasna naznaka da će taj svijet zajedno sa
Ivaninim životom biti okončan, postavljena je kao uvertira za nastavak priče o njenom djetinjstvu na
selu, stradanju i životu njenih bližnjih poslije njene smrti. Ta priča je pak sačinjena iz retrospektivnih
preokreta sažete forme, koji bez radikalnih rezova u narativu, sijeku linearni tok vremena. Takvo
pripovijedanje omogućava izgradnju fabule koja se rastače zarad poetskog stila i atmosfere vremena
i mjesta. Dajući prednost osjećaju, a ne razvoju radnje, Blažević retrospektivu upotrebljava ne bi li na
čas dala uvid u relevantne segmente prošlosti, ili nagovijestila neminovnu budućnost.
Zovem se Ivana. Živjela sam četrnaest ljeta, a ovo je priča o posljednjem.
(15)
Svojevrsnom rastakanju fabule,osim blagih retrospektivnih preokreta, doprinosi i izvjesna otvorenost
narativnih segmenata. Ne ulazeći u gradnju sporednih događaja i međuljudskih odnosa, Blažević ih u
izvjesnoj mjeri ostavlja nedorečenima. Razlog tomu nije vjernost sižeu i fabuli, već autoričina
privrženost tihom upisivanju konteksta u sam narativ. Tako se odnos Ilonke i njenog sina Karla u
potpunosti može razumjeti samo kroz pomno poznavanje konteksta ruralnih područja srednje Bosne
(koji je itekako odredio razvoj narativa u Svetkovini) – “Samo je moj! Nema ćaću! A ja… Ja sam
nevina kao Gospa!” Ilonka ponavlja pred selom. (41).
Ipak, važno je naglasiti da pripovijedanje o sporednim likovima, poput Ilonke i Karla, komšije Spasoje,
Crnog i drugih, nema odlučujuću ulogu u izgradnji same fabule romana, već ono, kao kod za
razumijevanje konteksta, doprinosi uspostavljanju atmosfere.
Dominaciju osjećaja nad fabulom osigurava i pripovjedačica – subjektivni pripovjedni glas
protagonistice ima karakteristike sveznajućeg pripovjedača, koji se nakon njene smrti preobražava u
promatrajućeg. Takva književna odluka rezultira stilsko-formalnim jedinstvom, koji sadržaju daje
dimenziju fiktivnog i nadrealnog. Pripovjedni glas konstituiran na taj način, u konačnici govori: mi
stradali, mi vaši bližnji, ostajemo tu – u svom krajoliku.
Na nas se spušta babina marama za žalost.
Majčina kosa raspršila se u guste rojeve velikih zunzara.
Jedu na našim otvorenim ranama.
Zna li ljeto?
Hoće li umjesto njih poslati ijednog leptira?
Je li iko javio ljetu da sam umrla?
(95)
Grude udaraju o poklopac sanduka. Prljavi prsti trljaju se o tkaninu na hlačama. Muški plač je nijem.
Ispod križa s mojim imenom brat spusti sunce. Po zemlji kapa žuti vosak majčine marinske svijeće.
(121)
Stilsko-formalno jedinstvo postignuto pažljivom artikulacijom pripovjednog glasa, učvršćeno je
unificiranom sintaksom rečenice. Britke i sažete u formi, ispunjene slojevima i slojevima značenja,
rečenice Magdalene Blažević čitaju se i osluškuju poput stihova. Međutim, pitkost i pikturalnost
metafora, deskripcija i introspekcija zapravo je plašt kojim se prekrivaju surovost rata, bol stradanja i
neizlječivost trauma.
Muška su tijela prodorna, ne oklijevaju. Juriš je vreo i glasan. Od toga se grla suše. Vode u kućama
nema. U kuhinjama na stolovima zdjele pune paradajza. Grizu ih, opne pucaju. Rasprskava se crveni
sok zasut sjemenkama. Nagrizene paradajze bacaju po podu. Izgažena su srca.
Upravo je ova značajka ključna u komparaciji romana U kasno ljeto i zbirke priča Svetkovina, a koja
se može razumjeti i kao svojevrsno književno sazrijevanje autorice. Za razliku od mučnih opisa
čedomorstava, silovanja i ubistava koji čine okosnicu Svetkovine, kontinuirano insistiranje na
životnim opisima prirode, sela Kiseljak, doma i godišnjih doba ovaj roman pretvara u domoljubnu
poetsku prozu iza čijeg se vela kriju neoprostivi ratni zločini. Međutim, vješto kreirana atmosfera
vremena i prostora ne nipodaštava strahote stradanja, već, naprotiv, intenzivira saosjećanje s boli
stradalih i preživjelih. Na trenutke, opisi Ivaninog stradanja izazivaju mentalne slike koje ponajviše
liče na Millaisovu Opheliu – romantično u stilu, tragično u svom drugom smislu.
Mene je pogodila jedina iskra. Točno u srce. Majka čuje da je dozivam.
Mama! Mama!
Tiho, kao najnježnija pjesma. Ona ne zna da ja vičem.
Oglušit ćete od mog krika!
Razlio se šumom i poljem.
Čujete li ga?
U lepetu je ptičijih krila, u vjetru što zavija kroz otvorene prozore. U škripi drveta pod nogama, u
metalnom zveketu.
Čitalačko saosjećanje biva postignuto i skladnom repeticijom motiva. Kornjače, zunzare, pruga,
Bosna, rupa gdje se baca sve što krepa, neki su od motiva koji se prožimaju cijelim narativom i u
konačnici funkcioniraju kao alat za učvršćivanje prostorne određenosti romana Međutim, oni nisu
puke mjerne jedinice prolaznosti vremena, već oznake istovjetne perspektive, koja pripovjedno lice
čine autentičnim i u književnom smislu dosljednim.
Jedan od ponovljenih motiva, koji sam po sebi nije prostorno determinisan, jeste motiv fotografije. U
njega je, suptilno, nepretenciozno i bez truna spektakularnosti, smještena sva tragičnost jednog
kratkog života. Opis neuspjele fotografije, titrave fantazme, koju je napravio Ivanin otac, u trenutku
čitanja doživljava se kao zapis dječijeg razočarenja i iznevjerenog očekivanja. Ipak, opis Ivanine
posljednje fotografije, napravljene u mrtvačnici, čitatelje tjera da se vrati onoj prethodnoj. Prva
fotografija, čija je mutnoća odagnala dječiju radost i životnost, u komparaciji sa drugom, koja je
oštrinom profesionalnog objektiva zabilježila anatomiju posljednjeg izdisaja, postaje svjedočanstvo o
životu toliko tragičnog kraja, da svako sjećanje na njegovu ljepotu biva potisnuto.
Fotograf se nakašlje i prisloni rukav na nos. Folija zašušti. Otkrije moje plavičasto lice i mršavo tijelo.
Ispod blago podignutih vjeđa modre su oči, nepomične kao Julijine. Usta su ostala otvorena. Kao na
fotografiji s krova crvene lade.
(116) Motiv fotografije ponavlja se i u trenutku Ivaninog stradanja, te funkcioniše kao metafora
nevidljivosti civilnih žrtava rata. Izbjegavajući jasno identificiranje strana, Blažević portretira zločinca
kao izgubljenog dječaka. Paradoksalna toplina s kojom se gleda zločinac poput bljeska izbija iz teksta,
pretvarajući se u maglovitu sliku svih mladih duša, kolateralnih šteta radikalnih sistema, čije su oči
gledale, ili postale smrt.
Pogledajte joj lice. To ne može biti lice Smrti. Blijedo je i nježno. Iznad usne joj ožiljak. Smrt je
dječak. Majka ga doziva, a on joj pruža ruke. (…) Jesmo li za nju samo mutne fleke? Neuspjela
fotografija iz očeva polaroida?
