Kolovoz
podešeni na frekvenciju cvrčanja
ležimo na trbuhu zemlje ti i ja
razmičemo dvanaest pari rebara
istiskujemo tijela turista
u slast ranih smokava
sunce visoko
golica nam stopala
bura na nas polaže obloge
majčinu dušicu smilje
sitne klobuke gospinih trava
čigre nad kamenjarom nose vodu
kaplje im iz kljunova
u ljetne oči
četiri tamne kupine
zrak s kraja kolovoza
dok mjesec brazda more
hrapavi ga kao voda tvoje prste
bježimo unutra
ventrikuli pozdravljaju
i ja kažem dobro došli kući
i ti povjerljivo zatvaraš oči
dok se ispod šipraga
na nas
polako vali rujan
