Sinoć sam u kinoteci gledala jedan njemački film. Kada se pojavilo lice glavnog glumca, zaljubila sam se. Lice mu je bilo tako blago i tužno da sam ga poželjela dotaknuti i reći mu da ću biti zauvijek pored njega. Drhtala sam gledajući kako se on s oklijevanjem približava, a zatim ljubi glavnu glumicu, prstiju utisnutih u njezin mekani struk.
Iskobeljala sam se iz predzadnjeg reda, predišući kao da sam ja bila s njime u sceni. Vani je pljuštalo pa sam otišla u kafić iza ugla. Sjela sam u kut, naručila pivo i počela ovo pisati. Nesvjesno sam podigla pogled s papira i ugledala njega. Srce mi jezalupalo tako snažno da mi se na tren učinilo da je jedini organ u mom tijelu. Je li ovo stvarno? Je li izašao iz platna nakon što su svi izašli iz dvorane? Što ako haluciniram?
Teška drvena vrata su zaškripala i u kafiću su se pojavile dvije dugokose i dugonoge djevojke – manekenke. Sjele su pored njega. Svi su se smijali. Izgledali su glamurozno sa svojim zveckavim nakitom i blještavim zubima. Jedna od djevojaka je roktala dok se smijala, ali to nije umanjivalo njezinu privlačnost.
Zatim se pojavio fotograf. Svi troje su se ukočili i iskesili zube. Preko njih je prešao bljesak fotoaparata. Opustili su vilice i nastavili pričati. Fotograf je nestao. I ja sam poželjela nestati. Zaljubila sam se u čovjeka u čiji svijet uopće nisam pristajala. Moji zubi su žuti, koljena kvrgava, kosa zapetljana u čvorovima i ruke mi se često tresu. Zaljubila sam se u muškarca za kojeg ne postojim. U redu, zaključila sam opirući se očajanju. Ako ne postojim za njega, neću postojati više ni za koga, pa ni za ovaj svijet.
Zatvorila sam oči. Njega i dvije manekenke je prekrio mrak prošaran sivkastim mrljama – ostacima svjetla. Ponavljala sam – nestani, nestani, nestani, sve dok me tijelo nije poslušalo i nestalo. Zadnje su nestale drhtave ruke, papir je izveo piruetu u zraku i sletio na pod, a čaša je prsnula u tisuće svjetlucavih komadića.
On se okrenuo i pogledao prostor koji sam do maloprije zauzimala. Lice mu se zgrčilo. Htjela sam mu reći da se ništa strašno nije dogodilo, ali sam se sjetila da više nemam glavu, a time ni glas. Kako sam ga onda mogla vidjeti, njegovo čisto lice uzvinutih, pravilnih obrva i namreškane brade? Nisam nestala, samo sam nevidiljiva za druge, upravo onako kako sam maloprije poželjela. Zato sam i mogla vidjeti kako je ustao od stola, pozdravio polupijane manekenke, navukao kaput i glave uvučene u ramena izašao na ulicu. Iako to nije znao, izgledao je kao čovjek koji je propustio priliku za ljubav.
