NEZALJUBLJENA DJEVOJKA Ova nezaljubljena djevojka se ne može poistovjetiti s popularnom poezijom niti imenovati vrste cvijeća na putu do kvartovskog kafića. Rasla je sporo kao krasta, otkako je pobjegla iz maternice i kao krasta je podsjećala ljude na posljedice njihovih promašaja. Ogrnula se vratima, zasunima i hodnicima, ali vrijeme curi u zatvorenim prostorima i ne obazire se na njene zaostatke, ostavlja suvenire na predmetima što nalikuju na njenu kožu pod kojom žila kucavica čeka morseov kod nove reinkarnacije. *** Fotografsko uhođenje Kao uspomenu iz djetinjstva otkrivam se na fotografijama na svakoj stojim sa strane u kutu u sjeni ili me na nekima uopće i nema nepojedeni doručak haljina na vješalici prazan krevet ali znam da sam bila tu znam da sam duh. *** AKATALEPSIJA Liječnički konzilij je došao do jedinstvenog zaključka: radi se o teškom slučaju akatalepsije, nesposobnosti obuhvaćanja svijeta, objasnili su mojim roditeljima. U strahu od te nepoznate riječi Odveli su me kući i zatvorili u sobu. Kroz prozor sam vidjela galebove s rukama, raspuknuti mjesec je nalikovao na Budhu i obasjavao ljuljanje zlatnih zubiju na stablima. Okrenula sam dlanove prema sumraku i očima zamolila nebo za još ljepote koju neću razumjeti. *** IME Kako ću imati ime ako ne znam misliti, ako iz mene izlaze grbave i sasušene riječi? Nitko me ne poznaje, skrivam se po sobama i u pukotinama između noktiju i kože. Moje je tijelo zahtjevno kao mačka pred hranjenje, a nemam dovoljno jake ruke da ga milujem i šopam čudovištima iz mašte i filmova. Rekli su mi: bila si tako tiha da smo zaboravili da si se rodila. Nitko nas nije naučio kako razgovarati sa šutnjom. Da ste naučili, odgovorila sam, sve bi se raspetljalo samo od sebe. Jezik bi zaškakljao mozak, kisik bi zadrhtao pod trbuhom, zidovi bi postali mjesta za odmoriti leđa. *** ŽENE DUHOVI Neki duhovi su žene. Ne nedostaje im tijelo, ali osjećaju njegovu odsutnost. *** USPOREĐIVANJE Udaljena sam od same sebe kao kralježak od kralješka Brza poput janjeta u bijegu od svećenikovog noža Spora kao sumrak prije Silvestrova Rečenice su mi kratke kao vikend na otoku A smrt se s duhova u mom krevetu osipa poput kiše s mačjeg krzna. Kada nam se kože jednog dana izližu, Mjesec će se zaokružiti kao niz grlo otkotrljala breskva i nasmijati se glasno poput djeteta *** Početak svijeta Duhovi su mi odrubili glavu i nazvali to poezijom, raširili noge da naprave mjesta za muške konfekcijske brojeve, snovi stišću zube prije skoka u javu i tako hodaju maštom. Čuda prirode. Između mojih očiju sjaj giljotine, podsjetnik na kraj vremena prije devedeset devet godina u napuštenoj replici Titanica na pučini Tihog oceana. Sve se dogodilo bez mene, ali nisam spašena iz mojih usta će iscuriti Mliječni put, svijet počinje ispočetka. Pjesme su dio nadolazeće zbirke nagrađene nagradom Mak Dizdar za mlade pjesnike
