Djevojka za razgovor
Izletio je iz stana. Stezala su ga prsa i srce mu je lupalo u ušima. Odlučio je otići bilo kamo, samo da nije unutra. Zaustavio se ispred zgrade. Protrljao je čelo u nedoumici. Kraj njega je prošla djevojka. Kad joj se podigla nogavica platnenih hlača i otkrila bljesak bijelog gležnja, nešto u njemu se probudilo. Krenuo je za njom, držeći se na pristojnoj udaljenosti.
Crna kosa duga do polovice leđa se jedva primjetno dizala i spuštala u prostor između izraženih lopatica. Sa svakim korakom su se pojavljivali, zatim nestajali pregibi pod stražnjicom. Gazila je prvo prstima, zatim petom. Činila se niskom. Hodala je s glavom i ramenima lagano nagnutima prema naprijed kao da će se baciti u naručje zraku kroz koji hoda. Desnom rukom se držala za remen na mjestu gdje se spaja s torbom. Primijetio je da joj šaka od stiskanja postaje sve bljeđa.
Lijeva ruka joj je bila previše opuštena, štoviše mlohava. Povremeni razmak između ruke i torza podsjećao ga je na obris pravokutnog trokuta. Kad god bi netko prošao pored nje, očekivao je da će ga ta lelujava ruka očešati. Nekoliko se puta to dogodilo, jednom dovoljno jako da je visoki čovjek s pederušom pod loptastim trbuhom zastao i pogledao je upitno. Djevojka nije ni trznula, nastavila je svojim putem.
Odlučio ju je pozvati na piće. Ganula ga je njena ravnodušnost na svijet i usmjerenost na njemu neznan cilj. Nešto mu je govorilo da će mu ovo biti prva i posljednja prilika da razgovara s njom.
Glavom su mu jurile scene. Da dotrči do nje i potapše joj rame? Hoće li je zazvati? Hodati pokraj nje i dopustiti da ga njezina ruka ovlaš dotakne i tako započeti razgovor? Okrenuti se i vratiti doma? Osjetio je ledeni pritisak na dnu trbuha. Ne smije se vratiti. Uostalom, ne bi ni mogao izdržati toliko dugo. Stopala su mu se užarila nakon desetak minuta hodanja. Ako odustane, progutat će je daljina, auta, stabla i drugi prolaznici.
Ako je pozove odmah, mogli bi sjesti u kafić na kraju duge ulice zasjenjenom drvoredom bagrema kojom su trenutno prolazili. Do tamo im je trebalo još deset minuta. To je bio prostran i zamračen kafić s naslonjačima od skaja, duguljastim čašama za vodu i izbljedjelim posterima iz dvadesetih. Mogao bi vidjeti boju njezinih očiju. Htio ih je zamisliti, ali ga je preplavila nervoza. Prolupao si ako misliš da će se ona samo tako otići na piće s tipom kao ti, rekao je onaj dobro poznati glas negdje između njegovog čela i nosa. Predvidio je sljedeća tri scenarija:
1. Ona neće čuti kako je zove i produžiti će dalje.
2. Izderat će se na njega i nazvati ga svinjom ili seljačinom.
3. Odmjerit će ga od glave do pete, hladno ga pogledati i otrčati pokazujući mu srednji prst mlohavom rukom.
Sve tri opcije su iscijedile ono malo samopouzdanja što mu je ostalo nakon tri mjeseca izgubljenih u garsonijeri bez tople vode. Tenisice su ga sve više stiskale, a majica mu se zalijepila za znojna leđa.
Prišao joj je odlučnim korakom.
– Hej! – zazvao je. Zaustavila se i pogledala ga kao da se tek probudila.
– Ja sam Mislav. – dok je izgovarao svoje ime shvatio je da ovo nije bila dobra ideja. Tko odmah daje svoje ime nepoznatoj osobi? Poželio je otrčati kući, pokriti se dekom preko glave i nikada više ne pokazati svijetu svoje glupo lice. Noge ga nisu slušale. Mogao je samo stajati i promatrati njezino ovalno lice s izraženim nosom i tankim obrvama kao u glumica iz prošlosti. Male, srcolike usne su zadrhtale i rastvorile se.
– E?
– Mislio sam… želiš li sa mnom na piće? – upitao je sa srcem u grlu gledajući u uzvinute obrve.
– Ima jedan kafić blizu – glas mu je titrao. Sledio se i čekao.
Ona je zatreptala. Pogledao ju je u oči. Jedno je oko bilo blijedoplave boje, a u drugom je plivala smeđa mrlja. Plavo oko je govorilo da, smeđe ne. Nasmiješila se i rekla: – zašto ne?
Trznuo je glavom i uputio se u smjeru drvoreda. Hodali su jedno uz drugo u tišini i gazili mekane bijele latice na grbavom asfaltu.
Kafić se nalazio u uvučenom dvorištu, u devetnaestoljetnoj četverokatnici oljuštene fasade. Natpis Xanadu je prekrila krošnja masline zasađena ispred ulaza. Nije izgledao onako kako ga je Mislav zapamtio. Duž stropa se pružao red golih žarulja. Zidovi su bili svježe obojani,a naslonjače su zamijenile krute sive stolice. Kafić je nalikovao na studentsku menzu za vrijeme ispitnih rokova – pust i čist. Pucketavi ženski glas je pjevao na njemačkom – du du nešto. U nosnice mu se usjekla mješavina sredstva za čišćenje i dima. Mislav je zirnuo na djevojku – vršcima prstiju je pomakla kosu s lijevog obraza i zataknula je za crveno, sitno uho. Htio ga je dotaknuti, zanimalo ga je je li mekano kako se čini.
Pokazao joj je rukom na stol u sredini prostorije. Nije htio da se djevojka uplaši. Sjeli su jedno pored drugog.
Primjetio je da mu se ruke tresu. Pomaknuo se bliže stolu i stavio ih na koljena. Dugo nije pričao s nekim. Bio je u onom grozničavom raspoloženju kad je mislio da bi mogao bilo kome ispričati sve o sebi. Iako ga je trebalo zabrinuti, laknulo mu je kad je vidio da ni njoj nije svejedno. Nikako nije ispuštala torbicu iz ruku.
Do stola se dogegala konobarica s velikim podočnjacima. Djevojka je naručila pivo, a on čaj. Nasmijali su se stisnutim usnama – kao da su krezubi. Led je probijen. Naravno, trebalo je prvo proćaskati, pitati je odakle je, što radi u životu, voli li pse ili mačke, razmišljao je.
Ali najbitnije je ispričati priču o danima i noćima provedenih bez ijednog pogleda na ljudsko lice. O milijun sitnih detalja koje je otkrio u svojoj sobi – kožnati kovčeg za vrhu ormara, pukotine na zidovima, viseći pauk na lusteru, titranje sjena u sumrak. O napadajima plača iza kojih bi uslijedili ubodi žudnje. Stiskao bi zube u naporu da u misli prizove osobu za kojom može žudjeti, ali bi ga mutna zora zatekla kako sjedi gol na rubu kreveta sa šakom u ustima i kosom natopljenom znojem. Uspomene na te dane su ga kao struja odnijele daleko od nje, daleko od njemačkih riječi u zraku i bijelih svjetala kafića. Prodrle su u njega tako snažno da mu se učinilo da još sjedi na vrućim, zgužvanim plahtama. Djevojka je stavila ruku u torbu. Nešto oštro i hladno na njegovom bedru ga je vratilo u sadašnjost.
– Daj mi sve što imaš. – rekla je. Mislav je izvukao iz džepa novčanik i stavio ga pred nju. Nož je vratila u torbu i zgrabila novčanik. Uputila mu je dug pogled. Plavo oko ga je gledalo s prijezirom, smeđe s tugom. Platila je pića novcem iz novčanika. Moram ići – rekla je i ustala. Mahnula je rukom, ne kao da se oprašta već kao da tjera muhu od sebe. Metalna vrata iza Mislava su zaškripala. Uzdahnuo je, protrljao potiljak i počeo govoriti.
Fotografija: Siniša Sunara
