Obestjelesiti se
Mrzila je svoje tijelo. Smetalo joj je u svemu − noge joj se ne bi pomaknule kad bi bila u opasnosti, jedna ruka je bila kraća od druge, a prsni koš joj je bio u obliku trapeza. Kao da je genima prije njenog rođenja bilo dosadno pa su se odlučili malo poigrati.
Čudno, ali drugi nisu primjećivali njene tjelesne mane. Dapače, kad je odrasla, muškarci su joj upućivali pohotne poglede i zviždali za njom, a ženama su se oči sužavale od ljubomore. Da potakne gađenje, oblačila je široku odjeću, prestala se tuširati iako je kosu nastavila prati dva puta tjedno) − ali tijelo bi uvijek davalo signale u obliku boli ili svrbeža da postoji, upozorenja da ono ima zadnju riječ.
Ono što je uskraćivala tijelu, nipošto nije uskraćivala mozgu. Naučila je čitati u četvrtoj godini, u šestoj je odslušala svih dvadeset Pimsleurovih tečajeva engleskog, odvezla se autobusom do britanske ambasade i položila C2 certifikat, a u dvanaestoj je obranila doktorat na Stanfordu na temu Redundantnost fizičkog aspekta homo sapiensa. U osamnaestoj je naučila razliku između istoka i zapada.
Što je bivala starijom, problem tijela više nije bio samo teoretski, već i fizički, te joj je ometao svakodnevni život. No, kako je bila genij, uspjela je doći do rješenja. Ne zna se kako, jer sedam mjeseci nije izlazila iz kuće.
Sad ću napokon moći hodati ulicom uzdignute glave, navodno je rekla svojoj zaprepaštenoj majci prije prvog izlaska u novom izdanju, ne primjećujući ironiju u svojim riječima. Međutim, nije bila naivna, znala je da će neko vrijeme ljudi gledati za njom, da će se o njoj pisati širom svijeta, da će ju se fotografirati, ali i da će za sedam dana utonuti u kolektivni zaborav. Zato je vrijedilo stisnuti zube i izdržati oluju.
Prošlo je sedam dana, ali još nije prošlo njezinih petnaest minuta slave. Činilo joj se da su ljudi sve više izbezumljeni njezinom novom pojavom. Jednog jutra, kad je išla na pazar po kiticu peršina za juhu, na prvom semaforu naišla je na tri starije žene u sjajnim, roza trenirkama. Gledala je ravno u semafor, uzalud pokušavajući ne privući pozornost na sebe.
− Obestjeles’la se! − zavrištala je jedna od baba i pala u nesvijest prije nego što se uspjela prekrstiti. Zvuk pada njenog krhkog tijela na tlo i vriskanje druge dvije babe je privuklo ljude koji su tuda prolazili. Pritrčali bi sa izrazom brige na licu, ali bi im se pri pogledu na glavu u zraku donja usna otkačila od gornje. Tek je nakon nekoliko minuta netko bio dovoljno pribran da izvuče mobitel iz džepa i uslika glavu.
Nikome nije čudno kad se kokoši vode na povodcu, kad ljudi utjeruju pravdu kalašnjikovom i prolaze pokraj reklama i postera za filmove s obzeglavljenim tijelima, kad u noći gore automobili, ali žena bez tijela sablažnjuje, navodno je vrištala izvodeći bijesne male piruete pred sve većom gomilom i bljeskovima fotoaparata na mobitelima.
Naglo se zaustavila kad joj je sljepoočnicu okrznuo kamen što ga je bacio neki mulac.
− Uništimo čudovište! − netko je zavrištao. Ohrabrena pozivom, gomila je nahrupila na djevojku kao val. Podigla se iznad svih. Dok je gledala njihove uspaničene razdjeljke shvatila je da se može penjati još i još i još sve dok nije otišla negdje gdje joj ni glava neće više trebati.
