ŽRVANJ
do najbližeg uličnog igrokaza
čekamo bus. upitah li ljiljanu
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekana se razliježe
rezonancija s minareta
kad odlasci u predgrađa
mirišu na cimet
čekamo bus, netko mi maše
u smiješak mi pomjera usne
niz parkove rano pokošenih trava
glasovi se talože pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo
nekad bili slika ranoga ljeta
u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se javlja vjetar
njegove mi ruke nepovjerljivo
napuhuju prozorske zavjese
njegova misao mi podiže glavu
ka bijeloj fotografiji
visoko na zidu nepoznate sobe
u očima koje vidim
ostarjelo je srce
gluh zbog uličnog žamora
uzalud mu pokušavam
čuti otkucaje
IZABELA
Ujesen zasvijetlī
Izabelino lice, rijeka
zaleđena izduženom tugom
Ujesen iz betonske pećine
u magline, u izohipse
sedmoga kata prema istoku
potone i bude struna
i bude mimika riječi: Bože
kako je tužno bez djece
Ujesen gleda u ništa, čita
Feniksovo pismo, sliku
uokvirenu zapadnom periferijom
optočenu rumenilo lišća
i šapatom: Znam majko
nikada više nećemo biti obitelj
Ruševinama udahni dušu
kreiraj, oblikuj život
kojeg si uvijek voljela –
slikaj pejzaže, kad grad zaplače
i zapleše tjeskobom kišā
Ne slušaj kako grob
grobu šapuće: Vidiš
iz kose joj ispada mrtvi
srebrni prah. Valerima
optoči uspomene
kistom i paletama uroni
u stvaran svijet
oživi, zagrli pejzaže
koje si uvijek voljela
