KAD JE VRSNI PIJANIST PRESTAO SVIRATI
jesmo li čekali bus za neku
novu stranu svijeta
ili smo nespremni postajali
nametnuti dio nedalekog
uličnog igrokaza
pitah li ljiljanu niz hladnu
sarajevsku ulicu zašto više
ne zastaje ni kad crkveno
odjekuje zvono ni kad
mekana se s minareta
razliježe rezonancija
šutjela je nad mirisom cimeta
nad neispisanim bojama
rano pokošenih trava
a nepoznati iz parkovskih
usnulih lica upozoravaše
da još nije stišan zloguki
prkos poraća da sonorno
zvukovlje ratno još nije iskrvarilo
u slici ranog ljeta čekasmo li bus
do najbližeg tržnog centra
da u akcijskim cijenama
dodirnemo ljudske želje
i preživimo zagonetke
što mirišu na strah
jesmo li čekali bus
ili povoljan vjetar da ponovno
zakoračimo od prvog osnovne
prema novim i bezriječnim
stranama svijeta
JOŠ SE RASTAJEMO
a sami smo
ja i njegov otvoren kofer
iz kojega gledaju zaboravljeni
neispisani datumi
kao da čekaju na neodgledanu
kino-predstavu jedne mladosti
još se rastajemo a sami smo
ja i prošlost obješena
o šutnju zvijezdā pod kojom
dobuju neispadane kiše
i u tegobi svanuća
kao prerezana misao
iščezavaju
NEVIDNE ARABESKE
u otkucajima zidnog sata
neznana si razina zbilje
iz čijeg te drhtaja
u riječ doziva povjetarac
/iza tjemena ti zakovan mjesec
nijem i bezličan/
gdje li /i već imaš drugo pitanje:
ZAŠTO li/ odlazi vrijeme
ta surova mjera smisla
bez pokreta bez riječi
tražiš olovku iako znaš da samo
obespokojeno blijediš
iako znaš da svejedno je
objelodaniš li ili ne
razumijevanje svijeta
u otkucajima sata
valovi negibljivi
vesla nepomična
usamljen galeb zasijeca sjaj
večernjeg neba
večernje uzaludnosti
