U Indiji slave smrt - ipak, sinoć su slagali drva na ukočeno tijelo žene i u tišini brisali suze. Odmah pored - na lomači je gorjela crna, užarena lubanja... Nekoliko je trupala bilo umotano u tkanine, obitelji su molile i ispraćale pokojnike. „I mi imamo osjećaje. I nas progone sjećanja. Progone nas misli. Prije tri godine umro mi je brat, kojeg sam doživljavao poput oca. Još uvijek se noću budim i tužan sam. Nije isto kad umre mlada osoba ili dijete i kad umre starac. No, razlika je što su ovdje i život i smrt jednako vidljivi. Ne bojimo se, jer vjerujemo u karmu i mokshu – potpuno oslobođenje duše.“ Tata, jučer sam čitavo jutro pripremala darove koje sam prinosila svetoj rijeci - (čini se kao da je bilo prije 10 dana). Šivin grad je poseban - energija je snažna, drugačija od svega što sam do sad vidjela... više od 80 prilaza stepenicama vodi do Gangesa, vatre stoljećima gore bez prestanka, a voda prima pepeo i tijela. Ljudi ovamo dolaze umrijeti. To je jedan od najstarijih gradova na svijetu i najsvetije mjesto Hindusa. Sinoć sam dozvolila prisustvu smrti da me u potpunosti prožme... Ispred mene su se nizali prizori krava i bikova kako mirno njuše trupla, prizori pasa lutalica i beskućnika, rituali i proces kremiranja, prizori djece koja se smiju i trče uokolo. Na balegu više i ne obraćam pozornost. Kao niti na mirise. Mirno se krećem. Promatram. Prihvaćam. Indija me obogaćuje na način koji još uvijek ne razumijem, ali osjećam… Drago mi je da sam vijest o tvom odlasku primila baš ovdje. Vraćam se doma, na kremaciju koju nisam očekivala. Smrt je u kod nas tabu tema. Iako bih mogla još danima sjediti uz mitsku rijeku i putovati bez nekog posebnog cilja – osjećati i otpuštati, učiti prihvaćati... Želim sjesti uz Kupu. Tata, nikada nismo toliko razgovarali kao u posljednja tri dana. Sad te osjećam… I ovdje sam, u namjeri da podržim tvoje putovanje... Sjećaš se - stavila sam ispred tebe i mame avionsku kartu i kartu svijeta, povukla sam strelicu između Hrvatske i Kenije... (bilo je to davno, završavala sam fakultet) - ona je počela plakati, a ti si me pogledao i mirno izgovorio: "Ne brini, ja ću se pobrinuti za nju, a ti idi i pronađi to što tražiš." Tad sam osjetila krila. Šuma će zauvijek ostati naše mjesto susreta. Baš kao i Varanasi. Između valova duboke tuge i tišine - osjećam tek blagost i zahvalnost, oproštaj i tebi i sebi - za sve ono što smo mogli, a nismo znali drugačije. Slobodan si. Mirno putuj... #
