Neki moji prijatelji boje se stranaca.
Pokušavaju mi objasniti opasnost
koja vreba s ulica, s bicikala, iz taksija.
“U pravu si. Ali…”
Neki poznanici boje se stranaca.
Razgovaraju i strastveno podupiru jedni druge… Ističu islamizaciju, hinduizaciju i tržište rada.
“Polako će nas istisnuti – to je sve organizirano i isplanirano.”
Nepoznate žene govore o kastama, o zidovima punim kurkume i curryja, o prljavštini, strahu da ce biti silovanja.
“Sva se najezim kad ih vidim u grupi.”
“Ako je vozač stranac, odmah otkažem taksi.”
“Smrznem se.”
“Ne gledam. Maknem pogled i ignoriram.”
Ne slažem se.
“Ne znaš ti, to je njihova kultura.”
“Ako ne znaju jezik, nemaju što raditi u Hrvatskoj!”
Oni.
Ljudi bez identiteta.
Množina.
Nevidljivi.
Strah.
Prijetnja.
Postavim ponekad pitanje EU, migranata iz ex YU, države, agencija, najmodavaca i uvjeta u kojima strancižive, integracije, jeftine radne snage, svjetskog tržišta, projekcije mržnje.
“Moj pradjed je otišao u Kanadu. Djed je radio u Njemačkoj. Slali su novac obitelji. Družili su se s ljudima s kojima su dijelili jezik. Koja je razlika?”
“Ti uvijek po svom! Očito nemamo isto mišljenje.”
“Očito!”
“Ne možeš reći da je ovo što se događa normalno! Nismo ista kultura!”
Poznanica se mršti kada dodam da često razgovaram s migrantima i da za mene nema razlike između Indijca u Varanasiju i ovog u Zagrebu, kojeg zanima gdje bi mogao kupiti kokoši…
“Još pet godina i onda ću se vratiti”, kaže on.
“Rado bih imao tri kokoši u vrtu. U agenciji su mi oduzeli putovnicu. Radim od 10 do 12 sati dnevno. Živim s još šest muškaraca.”
Razgovaramo o Indiji. O Hrvatskoj. O poslu. O njegovoj ženi i djeci. Kaže da mu nedostaju.
“Zovem ih preko videopoziva. Djeca rastu.”
Sutradan stojim na Trgu, kod sata. Nisam spremna za muškarca koji je prosiktao s gađenjem i u prolazu pljunuo ispred trojice sikha. Prišla sam i ispričala se, poželjela im lijep dan.
Pomislila sam na taksista i na kokoši.
“Ne bojim se. Mogu osjetiti trenutak i čovjeka, procijeniti. Nema veze s geografskim prostorom, bojom kože, religijom, nacionalnošću, spolom. Kreten je kreten. U mom poimanju svijeta nisu “svi migranti”, “svi Cigani”, “svi Hrvati”, “svi Srbi”, “sve žene, “svi muškarci”, “sve lezbe i pederi”… Nego čovjek. Taj i taj. Imenom i prezimenom… Učinio je to i to. Puno više me uznemire reakcije i stavovi, s migracijama sam u miru.”
“To je zato jer nemaš djecu. Ja se bojim za svoje kćeri.”
Pozdravim i nastavim svojim putem… Sve više, bilo bi previše. Sve manje, također.
Danas je Izrael napao Iran.
(sanjam, 13. 6. 2025)
