Subota
Koračam kroz buku emocija.
U mirnoj šumi razgovaraju ptice.
Potok raznosi plastične vrećice i boce,
divlje patke piju vodu.
Koračam ponekad sigurno i spretno,
ponekad nesigurno i trampavo –
lako se snalazim.
Osunčani proplanci prošarani su
sa sjenama,
s jarko žutim bajkovitim,
otrovnim žabnjacima,
s mirisom medvjeđeg luka,
vode i mahovine.
Šuma me odgajala,
još uvijek to čini.
Zahvalit ću joj tako što ću počistiti smeće
na Izvoru života –
dozvolit ću joj da mi utiša misli i
iscijeli nemir koji se nakuplja u želucu.
Grlim njezinu tišinu,
pjev
i žubor,
šuštanje lišća.
Udišem mir,
izdišem strah.
Nedjelja
Straše me veliki,
razulareni psi.
Hodajući uz rubove potoka
točno znam svaku ogradu iza koje će prodrijeti
duboko lajanje,
iskešeni zubi
i slina.
Promatram vlastito tijelo,
grč u kojem se, poput klupka zmija,
razliježu svi ti zvukovi.
Dlanovi su znojni,
unutarnji glas mehanički ponavlja –
„Sve je u redu!“
„Sve je u redu!“
„Sve je u redu!“
„Diši!“
I tek ako doista i udahnem –
ramena se polako opuštaju,
mogu osjetiti energiju kako se probija
i oslobađa anksioznost.
Tek s jednim
pa drugim,
s trećim dubokim udahom –
mogu se vratiti žuborenju potoka,
sjenama prolistalog drveća i
nježnom dodiru sunca.
Priroda se rađa u mom pogledu,
u doživljaju trenutka.
No ubrzo me iz ljepote
izbacuje pogled na velikog,
strašnog vučjaka.
Nisam ga očekivala.
Nije bilo ograde –
odmah sam uočila lanac
i bila zahvalna
(iako istinski prezirem sve lance za životinje).
Ubrzo se pojavio i vlasnik –
a velik,
strašan vučjak
počeo je mahati repom.
Pohrlio je čovjeku u zagrljaj
i pretvorio se u razdragano štene.
Lizao mu je lice,
ljubio ga,
privijao svoje tijelo uz njegovo.
I tako su se radovali jedno drugom.
Zbog čega strah
štitimo strahom
i oduzimanjem slobode drugim bićima –
u ime ljubavi,
mira i
sigurnosti?
Ponedjeljak
U dvorištu cvjetaju magnolije –
senzualne,
snažne,
rastvaraju pupoljke na kiši.
Potok je mutan i
glasan,
lavež pasa sve tiši…
Svako toliko sklopim kišobran –
i puštam kapima
da mi dodiruju lice.
Utorak
Poželiš li, ponekad, imati krila
– toliko velika da u
nekoliko zamaha preletiš
čitav svijet?
Poželiš li, ponekad, biti ocean
– koji u najvećim dubinama
čuva blago i vrvi od života?
Poželiš li biti leptir
– toliko nježan i krhak,
da za tebe nema mjesta
u ljudskim rukama?
Poželiš li biti zrak iznad oblaka
ili plamteći vulkan,
gusta tropska šuma?
Danas sam poželjela biti rosa –
satkana od sićušnih,
bliještećih kapljica…
da s mog Izvora
mogu piti
mravi,
pauci
i pčele.
Srijeda
Počela sam tkati
svilenu pašminu
od riječi koje nisu,
a željele su biti izgovorene.
Stvarala sam jezične konstrukte,
gradila sintaksu i ritam,
uplitala slike –
malo zlatne
pa crne,
ružičaste boje.
Stvarala sam mozaik
onoga što ću izustiti
kao odgovor na tvoju reakciju.
Bilo je tu različitih kombinacija –
imala sam sigurne zaklone
visoko u krošnjama,
u dupljama
i korijenju staroga kestena.
Iako su misli bile kratke
i jasne –
naglo sam se zaustavila.
Protresla sam tkanje.
Niti su se oslobodile –
raspetljala sam čvor po čvor…
Prvo su poispadali svi imperativi
i aorist,
zatim veznici
i vokali.
Slova su plesala,
odolijevala gravitaciji,
igrala su se u vrtlogu prezenta.
Svuda uokolo slobodno su
lepršale misli
i osjećaji,
doživljaji.
Nisam željela znati.
Nisam željela predviđati.
Nježno sam započela novo tkanje –
o jednom bijelom,
pahuljastom oblaku
koji se volio igrati i
putovati –
koji je plovio s toliko ljepote
sklada i
snage –
dok se jednoga dana nije rasplinuo
i čitavo nebo prožeo
svojim sjajem.
Četvrtak
Istraživši rubove šume i
područje niz potok –
zaputila sam se u suprotnom smjeru.
Ograde i
lanci
postali su moji prešutni saveznici.
Sada već razgovaram sa psima –
objašnjavam i njima i sebi
da je sve ok,
da sam samo u prolazu.
Glavna cesta vijugala je uz pitoreskna dvorišta
i (preslatke) drvene vikendice
uronjene u brdsko-planinsku
kulisu.
Ambijent u kakvom sam odrastala,
u kojem se osjećam poput Heidi,
jedne od najdražih prijateljica iz djetinjstva –
(uz Pipi Dugu Čarapu,
i Anne od Zelenih zabata).
U jednom se trenutku put počeo račvati,
odabrala sam stazu koja vodi uzbrdo,
u šumu.
Iza svakog zavoja
otvarali su se novi vidici –
pogled na kamenolom,
pogled prema kotlini,
vrhovi krovova uronjeni u zelenilo,
široke aleje osunčane šume…
Zastala sam uz izvor
i napila se vode.
Tijelo je bilo opušteno,
lice ozareno
i nasmijano,
misli –
stišane.
Zatim sam zastala uz dva sićušna,
žuta cvijeta –
rasli su iz stijene i mahovine.
Nakon tjedna provedenog u šumi,
bez signala,
u prostoru koji mi je smirio nervozu u želucu
i gdje sam lagano otpustila nagomilani strah –
ovo su bili novi,
neistraženi prizori.
Put se vrtoglavo uzdizao
i vodio me kroz magične portale
u kojima sam se stapala i pretapala s ambijentom –
u kojima sam osjećala da sam dio te iste,
snažne prirode.
Podražaj vjetra na koži
budio je zahvalnost i
poticao me da dublje dišem i
duže zastanem –
ostanem prisutna sa svojim osjećajima.
Mogla sam izabrati bilo koji put i
nastaviti se uspinjati –
no odabrala sam spori povratak…
prema potoku
i čitavoj njegovoj dužini
koju sam istražila,
prema mjestima na kojima sam sjedila
i samo bivala.
Danas boravim zadnji dan u kući koju mi je na
nekoliko dana darovala prijateljica –
u ovoj
pitomoj divljini
želim pozdraviti
sve mirise,
zvukove,
osjete pod prstima
i stopalima.
I opet… pogled na brda, kamenolom, krovove, dva cvijeta, izvor…
Kad sam stigla do prve naseljene kuće –
prema meni se zaletio manji (srednje velik),
mišićav pas.
Nije bio vezan –
odlučila sam izbjeći pogled u oči i
samo mu glasno govoriti
da je sve u redu,
da mu neću ništa i
da sam u prolazu,
da sam bila u šumi
i da mu je lijepo dvorište u kojem živi
(dijelom dvorišta tekao je potok).
Iz pozadine je ubrzo prodro glas vlasnice,
starije žene.
„Rex, Rex, dosta!“
Pas se umirio i vratio prema kući.
„Gospođo, imate li vode? Nama je jučer nestala.“
„Nismo na istim priključcima. Mi imamo vodu.“
Pozdravile smo se i ja sam nastavila dalje…
No nakon svega pedesetak metara hoda
našla sam se njušku u njušku
s ogromnim,
tamnim psom –
to je jedna od onih pasmina kojima ne znam ime,
koje u meni na sam pogled bude strah i
o kojima i ne želim znati više od toga.
Uokolo nije bilo niti jednog čovjeka,
nije bilo prometa,
dijelio nas je tek nekoliko metara visok brijeg njegove okućnice.
Nije bilo niti lanca.
Pas je snažno lajao i
režao –
pritom se prednjim šapama i
širokim,
dlakavim tijelom
upirao o zemlju.
Ukopavao se na mjestu –
ako nastavim,
bio se spreman spustiti s brda.
Instinktivno sam se okrenula i
vratila prema ženi.
Na putu mi se opet našao Rex
no učinio se tako malen i drag.
Uopće mi nisu smetali njegovi zubi.
„Rex, hajde, hajde – dobro je. Ne brini. Gooooospođo!“
I gospođa se ubrzo pojavila na vratima –
ponavljala je poznate rečenice…
„Rex! Rex! Dosta! Tu dođi!“
„Gospođo, onaj ogroman pas – tu dolje, malo niže od vaše kuće.
Onaj crno-smeđi.“
„Da, kaj s njim?“
„Nije na lancu?“
„Nije, pa kaj? Ne bu on ništa.“
„Mogu li Vas zamoliti da me ispratite,
samo dok ga zaobiđem – bojim se.“
„A ne, ne… Ma ne! Ne dolazi u obzir!“
Gospođa si je nastavila mrmljati u bradu,
okrenula se i
produžila korak natrag prema kući.
Ponekad me ljudi zbunjuju.
Upravo sam upoznala ženu
koja nije imala apsolutno nikakvih osjećaja
prema mojoj nevolji.
Zahvalila sam joj glasno i cinično,
Rexa sam pozdravila s puno više topline,
a ljutnja mi je dala snagu u nogama
i odlučnost u tijelu koje prije nisam imala.
Mobitel je bio bez signala –
i da nije,
ne bi mi puno značilo.
Pas me dočekao na istom mjestu.
Spreman.
„Znaš što,
prestani lajati i derati se na mene!
Sve je ok!“
Ovaj ga put nisam gledala u oči –
fiksirala sam pogled prema tlu,
odlučno gazila svojim dijelom puta i
duboko disala.
„Gledaj, neću ti ništa.
Nemoj me živcirati jer je meni ovo stresno!
Molim te shvati da moram proći i
ostani na tom svom brdu,
nemaš se zašto spuštati!
Uopće me ne zanimate niti ti niti tvoja kuća!“
U ovakvim bih trenucima, da sam religiozna, vjerojatno počela glasno moliti –
„Pas, jebem mu mater, odakle ti sad ideja toliko lajati
i tako me strašiti. U pičku materinu sve, ne znam koji ti je kurac!“
Dok sam recitirala svoj monolog,
lavež se polako stišavao,
opasnost je primjetno popuštala,
zrak je postajao rjeđi,
lakše sam disala…
Iako sam i dalje osjećala njegov teritorij,
znala sam da će iza sljedećeg zavoja biti sve u redu.
Izgubila sam pojam o vremenu.
Uskoro me opet zagrlio žubor potoka,
zvuk kosova,
sjenica
i vrabaca…
Nisu mi smetali niti pregaženi ostaci zmija na cesti,
veselila sam se sjenama drveća
i suncu –
ljubilo mi je lice.
Petak
Spremna sam!
Mogu!
