IV
– Kakve su ovo pičke! Kakve su ovo pičke… – urlala je preko telefona, a ja sam osjećao kako panika u meni raste. Nisam mogao ništa reći jer su oko mene sjedili ljudi s kojima radim, a ona se tako derala da sam bio siguran da je čuju svi moji susjedi.
– Slušaj kako ti razbijam stan. Slušaj kako puca staklo. Da, ovo staklo što si sad čuo, to su ti vrata, znaš. A ovo je televizor. Hoćeš li mi reći kakve su ti ovo pičke, hoćeš li mi reći kakve su ti ovo pičke, pička ti materina, kakve su ovo pičke – vikala je ne dopuštajući mi da kažem bilo što.
Spustio sam slušalicu, pričekao nekoliko minuta nadajući se da će se ohladiti, a onda sam nazvao iz druge sobe, u kojoj je sjedilo samo dvoje ljudi.
– Kakve su ovo pičke, čije su ove fotografije, pička ti materina – vrisnula je čim je digla slušalicu, prije nego što sam bilo što rekao. A onda sam opet čuo neko staklo koje je puklo. Pomislio sam da je slika u spavaćoj sobi. Zatim sam čuo mukli udarac, kao kad stolica udari u zid.
Spustio sam slušalicu, digao je i opet nazvao.
– Kakve su ovo pičke – bilo je jedino što sam čuo.
Spustio sam, zaklopio oči na nekoliko trenutaka, i nazvao njena starog. Rekao sam mu:
– Ja sam na poslu, a Hana je izvan sebe i upravo demolira moj stan.
– Kako vi to znate? – racionalno je, kao i uvijek, upitao njen otac.
– Pa čujem, preko telefona. Ne mogu je smiriti, molim vas, vi je nazovite.
– Kažite mi najprije što se dogodilo.
– Sutra dolazi moj otac. Bit će tu samo nekoliko dana, ali ona to ne može podnijeti. Već sat vremena vrišti. Čim podignem slušalicu, čujem nju kako vrišti.
– Zato što dolazi vaš otac.
– Da.
– I ona se mora iseliti.
– Da, na nekoliko dana.
– Već ste me jednom zvali u sličnoj situaciji. Morali biste sami rješavati stvari koje zakuhate.
– Hoćete li je nazvati?
– Da, nazvat ću je.
Nakon nekoliko minuta ponovo sam utipkao svoj telefonski broj. Ovaj put nije vikala, ali je tako plakala da ponovo nisam mogao ništa reći. Spustio sam slušalicu, uzeo jaknu i zbrisao s posla.
Vozio sam kući i mrmljao: – Ne mogu više ovako. Ne mogu više ovako. Ne mogu više ovako… – kao da je to neka mantra koja će me izbaviti iz nemoguće situacije. Kad je tog jutra nazvao moj otac, osjetio sam da stvari postaju opasne, ali nadao sam se da ću joj ipak uspjeti objasniti da sutra navečer mora otići. Jer, tu ništa nisam mogao. Stari želi na kontrolu, a doktor sljedećeg tjedna ide na godišnji, i ako ga ne pregleda sada, moći će to učiniti tek za mjesec dana. No, kad je predvečer došla u moju sobu u redakciji, vidio sam da u njoj kuha. Molio sam je da ide spavati čim dođe kući, da se odmori. I ona je rekla da hoće. Ali već me iz busa počela terorizirati mobitelom svake dvije minute.
– Koji si ti slabić. Zašto dopuštaš da oni upravljaju tvojim životom. Pa ova smo dva tjedna planirali čitavu godinu. Reci mu da ne može doći. Reci da hitno moraš na put, da si stan već obećao nekom prijatelju koji ima ljubavnicu. Reci mu bilo što – ispaljivala je bijesno u slušalicu.
Zatim je plakala, a ja sam se pretvarao da razgovaram s prijateljem. – Da, ići ćemo u nedjelju na košarku… da, kako smo se dogovorili – govorio sam čvrsto pritišćući dlanom slušalicu kako ona ne bi čula što govorim. Grozničavo sam pokušavao zadržati stvari u granicama normalnog. Nisam želio da netko primijeti što se događa. No na kraju sam morao skupiti stvari i pobjeći s posla. Bez riječi.
Čim sam ušao u stan, vidio sam da je puna alkohola. Stajala je leđima naslonjena na zid, držala u ruci čašu i plakala.
– Zašto si zvao mog tatu? – pitala je kroz suze.
– Nisam znao kako da te smirim.
– Misliš da je sretan što sam u ovakvom stanju? Misliš da me je morao čuti ovakvu?
– Bojao sam se i nisam znao što da učinim, a onda mi je pao na pamet on – rekao sam preskačući preko polomljena stakla.
– Tko su te žene? – pitala je, ovaj put tiho, pokazujući prstom na razderane fotografije razbacane po podu.
– Fotografije koje su bile zapakirane u nekom erotskom magazinu, kao poklon kupcima. Na poleđini svake je pečat magazina, pogledaj.
Samo je odmahnula glavom i nastavila plakati. Gazio sam po staklu koje je pucalo i škripalo kao da gazim po živim vrapcima. Kad sam došao do nje, zagrlio sam je, a ona je rekla:
– To sam čekala cijelu godinu.
– I ja.
– Zašto im onda dopuštaš da to unište.
– Moraš prihvatiti da ima stvari koje ne možemo kontrolirati.
– Tako sam se veselila tome što ću živjeti s tobom, pa makar samo dva tjedna. Mjesecima sam to planirala. Morala sam naštimati svoj godišnji, tvoj godišnji, nagovoriti bivšeg muža da ljetuje s malom u isto vrijeme kad i tvoja žena. Objasniti starcima da me neće biti dva tjedna. Natjerati ih da to ne kažu Petri kad bude zvala, već da joj objasne da mama puno radi i da je zove na mobitel. I sad ti kažeš da dolazi tvoj stari na neki jebeni kontrolni pregled i da se moram iseliti. Neće mu ništa biti, nek odgodi kontrolu za mjesec dana. Reci mu da imaš puno posla, da moraš raditi po cijeli dan.
– To sam mu već rekao, a on mi je odgovorio da ja samo radim i da se ne brinem za njega jer će se on sam snaći. On misli da je stan prazan i nije mu ni na kraj pameti da bi mi mogao smetati. Osim toga, stan je njegov, a ne moj.
– Ne mogu vjerovati da ćeš dopustiti da dođe.
– A što da radim, da mu kažem da mi je u stan uselila ljubavnica i da ne može doći sve dok mi se ne vrati žena.
– Da, reci mu. Kad moj stari zna da sam tu, ne znam zašto ne bi znao tvoj – rekla je Hana spuštajući se leđima niza zid, u čučanj.
Čučala je široko raširenih nogu, a ja sam gledao u njene minijaturne gaćice, kad je ona promucala: – Jako mi je loše.
– Pa naravno da ti je loše. I meni je loše. Što ću reći kad sutra navečer dođe i vidi ovaj krš. Nemam pojma kako ću to objasniti.
– Pa reci mu da je to učinila tvoja luda ljubavnica kad je čula da neće moći s tobom živjeti čak ni dva tjedna.
– A što da kažem ženi?
– Njoj nemoj ništa reći. Zovni stolara da ti popravi vrata, staklara da promijeni razbijena stakla i kupi novi televizor. Kupi joj jedan veliki lijepi televizor i reci joj da si je htio iznenaditi za povratak.
– Da, tako ću učiniti, a ti ćeš mi dati novac za to.
– Dat ću ti kurac – vrisnula je.
Zazvoni telefon i ja brzo dignem slušalicu. Čim čujem glas njenog oca, pružim je njoj.
– Tata, nemoj se ljutiti na mene, nisam ja za sve kriva – grcala je u slušalicu.
– Nije ni on kriv – rekla je zatim.
– Znam da nije kriv ni njegov otac. Da, bit će sve u redu, samo ti idi spavati. Da, sutra ću doći kući. Ne trebaš dolaziti po moje stvari. Goran će ih dovesti – rekla je i zatim opet kliznula niza zid. No onda se odjedanput trzne i zabaulja prema WC-u.
Stajao sam na vratima i gledao kako pokušava povratiti.
– Jako mi je loše – promrmljala je s prstima u ustima.
Pogledao sam u polupraznu bocu whiskyja na stolu. Otvorili smo je prije dva dana dok smo ležali na podu i gledali filmove koje smo posudili iz videoteke. Njene filmove, koje je ona htjela gledati zajedno sa mnom, i moje filmove, koje sam htio gledati zajedno s njom. Na podu do nas ležalo je pet‑šest kazeta i dvije čaše natočene whiskyjem. Pokušavao sam procijeniti koliko smo tada popili i koliko ga sada nedostaje. Vjerojatno tri-četiri decilitra, zaključio sam a zatim sam je upitao:
– Koliko si popila tableta?
– Nemam pojma, dva-tri leksaurina popila sam još u gradu, kad sam otišla od tebe. Kad sam došla tu, popila sam još nekoliko tableta za spavanje – grcala je nagnuta nad kadom. I plakala.
– Jako mi je loše. Nemam zraka. Molim te, otvori prozor.
Zatim se dovuče do prozora i stane duboko i živčano disati.
– Drži me, sve se oko mene vrti.
– Lezi i pokušaj se smiriti.
– Ne, ako legnem, bit će mi još gore.
Ponovno otrči u zahod. Došao sam za njom i gledao kako gura dva prsta u usta. Duboko. No nije uspijevala povratiti. Prsti su je samo tjerali na kašljanje od kojeg joj se grčevito trzalo cijelo tijelo.
– Nisam ništa jela, nema u meni ništa osim alkohola i tableta – rekla je između dva napada kašlja.
Zatim je krenula prema meni. Uhvatio sam je da ne padne i ponovno odveo do prozora. Vidio sam da se gubi i nisam znao što da radim. Hodao sam oko nje i kupio neke stvari s poda, pa ih opet ispuštao i hvatao je oko struka dok se ona naginjala preko prozora i pokušavala udahnuti zrak.
– Da te vozim na Hitnu? – upitao sam nakon što sam prije toga nekoliko puta pomislio na tu mogućnost i odmah zatim odustao od nje.
– Vozi – jedva je uspjela izustiti.
Držao sam je ispod ruke dok smo se klatili prema autu. Čim smo krenuli, rekla mi je da stanem jer mora povraćati. Otvorila je vrata, izbacila noge van i nagnula se nad asfalt. Nije povratila. Ponovno smo krenuli. Ponovo me zaustavila. Rekla je da joj je u autu još gore. Otvorio sam njen prozor, da ima više zraka, i pitao je li tako bolje, no ona se samo klatila naprijed-natrag i ponavljala: – Molim te, odvezi me u bolnicu, molim te odvezi me u bolnicu. Žurio sam prema Rebru, ali u panici sam pogriješio na jednom skretanju. Vozio sam jednosmjernom u pogrešnom smjeru i slušao kako me preklinje da požurim. Kad sam se napokon iskobeljao, vrlo brzo sam se našao u potpunom mraku bolničkog parkirališta. Čekao sam da ona iskorači van kako bih zatvorio prozor. Čim se uspravila pokraj automobila, pritisnuo sam elektronički podizač stakla i začuo krik koji su sigurno čuli i bolesnici u stotinjak metara udaljenoj bolnici. Njeni prsti bili su između stakla i okvira vrata. Dok su mi trnci jeze šibali tijelom, grozničavo sam pritiskao gumb u kontrasmjeru, sve dok se ona nije srušila kraj auta. Sklupčala se na asfaltu do automobila i zavijala, iz sve snage. Pomislio sam da je gotova, da još i taj šok neće izdržati, ali poslije mi je rekla da ju je ta užasna bol zapravo osvijestila.
Grlio sam je na tom asfaltu, a ona je vrištala. Vidio sam da prema nama ide noćni čuvar iz kućice pred bolnicom i molio je da ustane. Podizao sam je i gledao prema njemu. Htio sam da svakako bude na nogama prije nego što dođe. Dok smo prolazili pokraj njega, ništa nije rekao, samo nas je sumnjičavo gledao.
Već na ulazu sreli smo dežurnog bolničara koji nas je pitao što nije u redu.
– Popila je previše alkohola i tableta – rekao sam.
– Je li se htjela ubiti? – upitao je bolničar odmah i bez ustezanja.
– Ne, što vam je.
– A zašto se ne bih ubila? – upadne ona i naceri se pijano.
– Ne pričaj pizdarije – kažem.
– Pustite nju da govori – bio je odlučan bolničar. – Jeste li se htjeli ubiti?
– Nisam.
Zatim je bolničar uzme ispod ruke i uvede u ambulantu. Tamo je već bila dežurna liječnica koja je odmah poslala po psihijatra i laboranta, da vidi koliko ima alkohola u krvi. Zatim ju je počela ispitivati.
– Koliko ste popili? – upita.
– Možda dva decilitra whiskyja – odgovorim.
– Pola litre – kaže odmah zatim ona.
– A tableta?
Pokušao sam nešto reći, ali doktorica mi je pokazala rukom da šutim.
– Desetak – kaže ona.
– Kojih?
– Dvije-tri za smirenje poslijepodne, dvije-tri navečer, dvije-tri za spavanje.
– Zašto?
– A zašto se piju tablete? Da preživim ovaj dan – odvrati ona.
Ponovno sam se htio umiješati, ali liječnica me opet prekine i zamoli da pričekam vani. Dok sam prolazio pokraj bolničarke koja je upisivala nešto u debele medicinske registre, ipak sam dobacio:
– Pijana je i ne zna što govori. Samo je užasno tužna.
Bolničarka kimne s razumijevanjem: – Samo sjednite tamo, sve će biti u redu.
Malo sam sjedio, a onda ustao i počeo šetati gore-dolje ispred dvokrilnih vrata. Zastao sam tek da propustim laboranta koji je ušao s praznom epruvetom, a izišao s punom. Razmišljao sam o onom što se dogodilo, o njoj na bolničkom ležaju, o kršu u kući koji moram raskrčiti prije nego što mi dođe otac. Pitao sam se što da mu kažem. Da li da se oslonim na roditeljsku ljubav i mušku solidarnost i priznam što se dogodilo? Ili da nešto slažem? Nešto veliko. Zatim sam se opet vratio njoj.
Razmaknuo sam dvokrilna vrata i ušao u mali hodnik. Bila je u drugoj sobi lijevo, a vrata su bila otvorena. Stajao sam na vratima i gledao kako joj u želudac guraju gumeno crijevo.
– U želudac su joj usuli ugljen da upije alkohol – rekla mi je sestra koja je maloprije upisivala nešto u knjigu, a sad se odjednom stvorila pokraj mene.
– Laborant je upravo donio nalaz, 1,8 promila, nije strašno, ne brinite.
Gledao sam kako se povremeno trza na krevetu dok joj ta crna cijev viri iz usta, no činilo mi se da je smirenija nego kad sam je ostavio, da se doktorici i bolničarima prepustila s olakšanjem. Kao nekome tko će se napokon pobrinuti za nju. Činilo mi se da vidim kako se izmučeno lice smiruje, kako se mišići vilice opuštaju. Zatim me s vrata gurne stariji čovjek u bijelom mantilu.
– To je dežurni psihijatar – gotovo prošaputa ona sestra i blago me izgura natrag u hodnik.
Ponovno sam ušao tek kad su me pozvali. Već sam s vrata vidio da se svi osmjehuju. I liječnica, i psihijatar, i sestra. Liječnica je rekla da je sve u redu i da sjedim pokraj nje dok ne iscuri infuzija.
– Poslije toga možete ići – rekla je, zatim odgurnula rukama oba krila vrata i izišla van. Psihijatar je također već bio nestao, možda na drugi izlaz.
Ušao sam unutra i sjeo pored nje. Gledao sam u njeno umorno, ali mirno lice.
– Jesi li dobro? – upita sam.
– Da, dobro sam – promrmlja.
Kad smo došli kući, bilo je već gotovo jutro. Oprezno smo se uvlačili u stan. Gazili smo po razbijenom staklu i zaobilazili prevrnute stolice. Zatim smo se uvukli u krevet pun odjeće, knjiga i zgužvane posteljine. Sklupčala se u jednom kutu, a ja sam joj se privukao i sklupčao iza nje.
Drago Glamuzina, Tri, VBZ, Zagreb, 2025.
