U neka doba sam ubrao da ako me vide s igračkom, stripom, s bilo čime u rukama i kad mi se vrh jezika nađe izvan usana…
Ovo s jezikom…
Fakat ne znam zašto je izvirivao i zavrtao preko mliječnih kečeva i lijeve dvojke i pritiskao svom silom gornju usnu. Do bola pritiskao. Može biti čisto koncentracije radi, kao i moje nekoordiniranosti ruku, nogu, svega, ali kako bi mi jezik tako zavrnut pomogao u tome i još da me, sve to zajedno, boli?
Svejedno, u ta neka doba sam, baš, ubrao da ako me vide s bilo čime u rukama i kad mi se jezik nađe vani kako se svi razgovori i priče što se vode za kuhinjskim stolom, bez obzira na postavu koja tad igra, ne stišavaju i kako više ne moram ganjati šta je rečeno, nego da jasno čujem šta se kazuje, jer bi igrači, pogurani rakijom i sitnom mezom, uz obaveznu salatu, mislili kako sam zauzet i da ne čujem ništa od onoga što ne trebam čuti, tako da sam koristio preko svake mjere tu vrst moje odsutnosti u centru centra, a još kad su knjige i udžbenici došli na red, to…
Kakogod, u jednoj od tih priča sam čuo da mi je materi dosadilo patiti se s tovarom i kako se s jasnom namjerom odšetala, tek kad je sunce krenulo zalaziti, do svog radnog mjesta. Jasno, tamo se kafa popila, malo se i nasmijalo, a, onda, u laganoj šetnji od Otorine, uz povjetarac koji se igrao između zgrada stare Državne bolnice, mudri Austrijanac je o tome mislio još u ona doba, došla do porodiljskog odjela, pristojno zatražila i dobila inducirani porod bez da igdje išta potpiše, ali tek nakon još jedne friško skuhane kafe i dvije cigarete i kako sam nešto malo prije ponoći udahnuo zrak, zaplakao bez da me iko po guzici pljeska, usput i urinirao po sali okrenut naopačke. Nakon smijeha i čestitki na ćuni koja se inati gravitaciji su došli na red vaga i hladan čelik koji ne može hrđati, tri hiljade i pet stotina četrdeset grama, metar urezan na njemu je pokazao pedeset četiri centimetra, sve je uredno zabilježeno u moj prvi zdravstveni karton, dobio sam i narukvicu da se zna čiji sam, iako sam bio jedino novorođenče u zadnjih trideset sati. Tri dana kasnije sam pozirao na…
Prije poziranja na red dolazi još jedna od onih priča koje nisam trebao čuti i koja govori da se nekad u porodilištu ostajalo obavezna tri dana ne bi li tek rođeni član socijalističkog društva ojačao pod kontrolom i uz mater, a ne da budem izdvojen iza stakla kao u filmovima, usput sam primio svoju prvu vakcinu i sačekao da majci mlijeko nadođe, te da se to prvo dojenje obavi pod okom stručnjaka, ali sve moje kasnije posjete doktoru koje su uredno zapisane i potvrđene pečatom u drugom zdravstvenom kartonu i u dobi kad sam krenuo slušati s pažnjom, meni…
Mislim!?
One stvari koje nisam trebao čuti, jasno, nisam čuo i gotovo sam siguran kako je bilo nekih problema i da sam zadržan ta tri dana dok ne vide kako ću, dokle ću i hoću li ikako. Meni je bilo svejedno, prešao sam granicu, došao i bio spreman da učim, a koliko će sve to trajati…
Ne znaš ništa, a već ti je svejedno? Moj odgovor je da sve čuči kako iza neznanja, tako i u, tom, svejedno. To što čuči su predznanja. Predznanja su predznanja, poklon za dobrodošlicu kojeg samo ti otvaraš i ne dijeliš s bilo kime. O vremenskom roku trajanja poklonjenog neću ni jedne. Možda da sam znao govoriti u dobi od dva dana, a nije da nisam znao, tek…
Neke stvari ne idu onako, bez reda. Jok!
Kako god, tri dana kasnije sam prvi put pozirao na stepenicama jedinog ulaza u ulici Moše Pijade sa brojem 23. Niko od nas troje nije imao potrebnu masku na licu; Mati bi po pravilima trebala biti našminkana, napudrana, jarko crveni karmin bi odvajao njeno bljedilo od naučeno razvučenih usana, podignutih samo na krajevima, tegoba i olakšanje, a da nije progovorila, fotografija kazuje više od hiljadu riječi, ulovila bi mene dok spavam, sakrila bol, prislonila me uz svoj obraz i čekala da profesionalac obavi ono radi čega je i plaćen, ali ona nije sakrila bol, koja ju je ispravila više nego je mogla biti ispravljena, malo se odmakla od mene i skupljenim usnama patvoreći osmijeh, skupljenim očima, više nego otvoreno, pokazivala brigu gledajući mene, kao da me hoće zapamtiti, a ne u objektiv fotoaparata. Otac, koji me je držao u naručju, se smijao naivno, dječački, bez da misli o danu koji dolazi, o prekosutra, o deset godina unaprijed, umjesto da glumi glavu kuće, bude ozbiljan, mrk i da gleda negdje u daljinu. Jednostavno je uživao dok se borio sa mnom, kompenzirajući sve moje pokrete i pokušaje da izvučem ruke iz povoja. Meni se jedva naziru obrazi, oči, ali mislim kako sam gledao kao što i dan danas gledam u sve oko sebe-u čudu i bez da išta pitam, a da pitanja ne mogu prebrojati. Možda i zato treba proći nešto vremena za ukrotiti jezik, naučiti kazivati, svejedno što to već znaš činom rođenja.
Kad smo već kod tog Danas, kad sam nabrao tih Danas da mogu stati u šezdeset i dvije zime mogu reći da sam ta prva tri dana, koliko god bila bolnička, bio slobodan i bez ijedne granice, a kako sam tad znao šta je sloboda, šta granica, tako znam za sve ostale DANAS, znam kako sam slobodan i bez granice, uz dužno poštovanje prema mapama i kartama. Definicije su definicije. Definicije se pamte, njih se ne treba pridržavati, jer im nije za vjerovati.
Tad i tu ništa nije postojalo za mene osim ta dva lica, kojima sam postao karta za ulazak baš tamo gdje su htjeli po prvi put otići svojom voljom, ne i zato što su ih tjerali, ne i zato što bi oni pristali na to šta su ih tjerali. Rado bih dodao uz ona moja dva lica kako je postojalo i sve vrijeme na svijetu, kao i ono naše, ono kojim raspolažemo, da stoji uz nas do u beskonačnost, ali tad, sa ta svoja tri dana koliko god znao šta je vrijeme, a šta beskonačnost, a znao sam, tako da mi je bilo svejedno, a kad je svejedno…
DANAS i-te-kako znam i šta je vrijeme i šta znači beskonačnost, a šta je i kakva je konačnost, znam sve definicija koje treba znati, ali mi to ne vrijedi ni pišljiva boba, jer sam do sada proveo više vremena bez matere i ćaće, nego uz njih, ali to je, već, neka druga stvar, a čim je druga stvar, onda…
Granica je granica, a biologija je biologija.
I nije prošlo dugo, koliko god se naslušao o nečem nečijem i samo njegovom, o knjigama grunta i katastra, shvatio sam šta je to ograničen, ograđen prostor; Ležao bih na, friško prefarbanom u bijelo, otpisanom vojničkom krevetu i gledao u prozor s moje desne strane kroz koji se jedva probijao dan. Iznad mene je bio plafon za koji mi se činilo da ga mogu dohvatiti i sa tri godine. Nisam. To sam učinio godinu kasnije. Iza leđa, s moje lijeve strane je bio zid što se naslanjao na drugi zid u kojem su bila urezana ulazna vrata. Ispred mene su bili, nabrajam redom, blijedo zeleni kredenac, električni šporet i peć na čvrsto gorivo sa tri lakta, ili tri krivine i dva solunara dužine do metar, jer su se jedino tim oblikom i takvom dužinom mogli zagrijati svi oni vanjski zidovi koje smo imali. Na istom zidu je mjesto našao i trokrilni ormar, a mjesto do prozora je zauzeo frižider. Uživao sam u toj maloj izbi, koliko god mi je drago bilo kad izađem vani, a vani sam izlazio kad bi me mati obukla, počešljala, na noge stavila plastične cipele, s istim takvim đonom, koje bi lupale i po zastrtom podaskanom podu. To što sam tad i takav išao do doktora, gdje ću u redu čekati najmanje sat vremena kojeg ću potrošiti svirajući po u bijelo prefarbanim letvama klupa gdje se u redu i miru čekalo da te se prozove, je bila moja sloboda. Istina, još uvijek nisam naučio definiciju slobode, kako bih mogao svako malo plasirati, ali onaj osjećaj kad drob zaigra od nečeg, a to nešto ne možeš nazvati ni srećom, ni nečim sličnim, a nije ni zadovoljština i sve je daleko od boli, jer za taj osjećaj blaženstva kad stanem na moje tri velike stepenice ispred ulaza i vidim nebo, vidim ljude koji negdje žure i čujem riku kamiona, nema riječi, niti se može nacrtati. Kad god pričam o tome to nazivam slobodom. Može li se trenutak između završene inkubacije i dijagnoze nazvati slobodom? Može. Mora. Zašto mora? Zato što sam redovno zaboravljao kako sam rođen slobodan i kako me bolest i samo bolest vraćala meni, podsjećala kakav sam rođen. Koliko god mi je bilo drago izaći vani jedva sam čekao da se vratim u moje ograđeno kako bih legao i čekao da neko od mojih uhvati za šteku, krene skidati sako, džemper, da ga ostavi na jednoj od pet kuka zašarafljenih u drvo vrata, da vidim kako im baš u tom trenutku s lica spada sva mrskotinja, kako ostavljaju sav posao i dan iza sebe i kad tišina na kratko napuni kuću, kao kad se vjetar povuče, vanjska temperatura digne i kad znaš da će uslijediti pljusak i umjesto da bježiš u sigurno, ostaneš na otvorenom, bez pokreta, bez misli za pomaći se, bez ijedne rezervne varijante i čekaš. Tako je i bilo, moglo se čuti kako se svaka koščica namješta u njihovim tijelima, mogla se čuti misao u glavi im kako grmi dok se namještaju uz kuhinjski stol, a onda su na red dolazile šale i anegdote o tome šta se desilo za njihovih zadnjih deset sati, dolazio je na red smijeh, lupa kašika po tanjirima. Osjećali su se sigurno u tih nešto malo kvadrata i život kao takav je mogao početi. Novi dan, a da se vani već smrklo, novi ulazak u svoje, novi stari resetirani život. Jasno, nisam znao šta je život. Nisam naučio definiciju za život, niti sam imao dovoljno iskustva da i ja kazujem o životu, ali me to nije smetalo da se i ja smijem s njima, osjećam živim, osjećam sigurno. Kasnije sam saznao sve o atomima, molekulama, individualitetu, najviše sam se raspitivao o razmnožavanju i ta saznanja mi nisu nešto vrijedila, osim kad je nekog harlekina trebalo začepiti, jer je prešao sve granica što je imao ispred sebe, prešao svoju granicu noseći u rukama teško oružje nedokazivog porijekla koje se krilo iza adrese koja mu je stajala u prijavi mjesta boravka, kvadrature kojom je raspolagao, veličinom obradive površine i pet deka mozga kao ukupnog zbira sive mase kompletnog prezimena mu. Kako god, u svekolikom uživanju slušanja priča koje nisam trebao čuti, gledanja u stvari koje su mi bile ispred očiju…
Da ne dužim, otac iz ničeg, skraćuje naš kavez na dva manja, tako da ga više nisam mogao vidjeti kad se uvali na otoman, stavi jastuk pod glavu i prekrsti noge u ležećem položaju dok lista, gužva dnevne novine, nisam mogao vidjeti mamu kako skače oko šporeta, loži, kuha, prži. Promijenili su mi čak i položaj za ležanje i sad su mi trokrilni ormar i frižider bili iza leđa, a drugi ćošak do prozora je napunio televizor. Tad sam već mogao dohvatiti plafon i bio sam barem time zadovoljan. Kako je zahvat trebalo učiniti odjednom, sad i odmah, ćaća je usput probio noseći zid i uglavio još jedan prozor u prostoru koji je krenuo glumiti kuhinju i dnevni boravak, nekad i sobu za primanje, kad bi se sjedilo, jelo i zalijevalo kojom flašom rakije i kad bih i ja sjedio uz njih i slušao šta stariji imaju za reći, usput učeći koje vrste smijeha postoje i kad se koja koristi kao ortopedsko pomagalo, ili oružje za odbranu. Kako je postigao radnu temperaturu, a dan kad se trebao vratiti zdrav na posao bližio sve brže, stari je hodnik koji se pružao cijelom dužinom barake pregradio na pola zidom od dasaka, udario štafle u poretku znanom samo majstorima koji će slabu građevinu učiniti čvrstom, neprobojnom. Slijedeće šta je uradio iz čiste dosade je bilo da ogradi tarabom, letva do letve s razmakom između od jedne letve, ono malo prostora ispod starog prozora. Napravio je i funkcionalna vrata u istom rasporedu letve i montirao rezu i katanac. Ni to mu nije bilo dosta, a daska nije trebala dočekati zimu za potpalu, ogradio je ono malo trave koja je odvajala baraku od ceste i meni tako i time pokazao dokle mi je dozvoljeno dovući se, stati, dužina je bila za taman da se umorim, vratim. Umio sam s dragošću, nakon što pola dana nisam mogao progutati pljuvačku kako treba, čekati da mi temperatura poraste i krajnici oteknu ne bi li me obukli i provukli kroz sarajevski Mali Rim, gdje bih vidio čvršće ograde, čak i one željezne, obavezno ofarbane u dvije boje, vidio ljude kako izviruju iza svojih zavjesa i bježe u dubinu sobe kad ih se primijeti, da prođem preko rampe i pored skretničara, da gledam u sve ljude iz dvije velike u zeleno ofarbane barake, moj špalir, koji bi iznijeli poslijepodnevnu kafu ispod svojih prozora i srkali je. I oni su prostor do ceste ograđivali kratkom ogradom, označavali dokle smiju ići, dokle drugi smiju prići. Osmijeh je bio osnovno sredstvo komuniciranja između nas. Znao sam se napričati tako sa svim nepoznatim, čak i s doktorom koji nije mogao nikako pomiriti stanje koje su nalazi krvi, urina i RTG aparata kazivali i mog izgleda lica, očiju, usana, jer se nisam prestajao smješkati. Kad sam krenuo sa školovanjem lica roditelja su se uozbiljila preko mjere, oči zategle, kažiprst koristio više nego ikad, ali nisam se obazirao na upozorenja gdje da požurim, gdje ne trebam gledati i kako trebam doći na vrijeme tamo gdje me čekaju. Put od dvadesetak minuta hoda se u mom slučaju pretvarao u duplo više. Bilo je toliko toga za čuti, vidjeti, uraditi. Jednostavno sam uživao gledajući kako se ljudi osjećaju sigurno iza ograđenog, iza svojih prozora, vrata. Nikad nisam tražio dozvolu da gledam, nisam tražio odobrenje da kažem šta mislim, nije me se moglo natjerati da ne uđem u nečije ako vidim kako se jabuka otkinula s drveta i mene zove da je uzmem, pa makar je, tek, bacio da vidim koliko ću metara njome prebaciti. Kad bih i takvo šta uradio sva ona pitoma lica od jučer su bila namrštena. Čuo bih psovku, čuo-Šta to radiš, čuo-Nemoj da ti dođem tamo i nikad nisam pobjegao. Uradio bih ono šta sam htio, znao rijetko reći-Oprostite i nastavljao bih prema školi, staroj zgradi, namjenski načinjenoj baš za knjige i učiteljice. Plafon nisam mogao dohvatiti čak i kad bih sve klupa iz učionice skupio i stavio ih jednu na drugu u takvom poretku da ne padnem pri penjanju i pitao sam se otkud sad, pa, to, otkud ovoliko visoko. Meni plafon nije bio plafonom ako ga nisam mogao dohvatiti. Kako nazvati nešto što ne možeš dohvatiti, a da to nije nebo? Jasno, znao sam kako nije nebo, ali to nije bio ni plafon. Nisam bio zadovoljan, ali sam saznao da i od većeg ima veće i kako svako veće povlači manje za sobom i podrazumijeva ga. Da li i za obratno važi isti zakon ne znam ni dan danas. Kasnije sam od četiri zida dogurao do njih petnaest, od kojih je njih šest bilo vanjskim, a plafon nove škole mi se spustio na leđa. Ako ništa, mogao sam ga dohvatiti. Kako sam stario, koliko god moju visinu nije pratila težina, a pretjerivao sam s čitanjem, vidio sam da stvarno ne treba tražiti dozvolu za bilo šta i moja zadržavanja oko nečeg što bi mi privuklo pažnju se produžavalo. Ulazio sam u ograđene teritorije koje su bile nečije, ne bi bile ograde da nije nečije, ali bile su i moje, pa zašto ne ući, ostati koliko mi treba da ostanem i preći na drugu ogradu, provući se kroz nju, preskočiti je. Kao da su znali, vidjeli da to i tako radim i kako stvari stoje znali su oni koji trebaju znati i vidjeli oni što trebaju vidjeti šta radim i s kojom lakoćom to činim, zabranili su mi prilazak partiji, činili sve da mi revidiraju čvrste i samo moje stavove kako se sve mora mijenjati makar i da ne može biti bolje od onoga što jeste i nakon obavezne pješadijske obuke i mojih odbijanja da radim sve šta se od mene traži, jer mi je bilo besmisleno ponavljati jedne te iste poteze uz stalnu komandu, dernjavu i psovke, zadužili su me da čuvam granicu prema Italiji. Na sred karaule je stajao veliki granični kamen, kao obelisk, na kojem je pisao broj, pisala skraćenica države, pisao datum postavljanja. Objasnili su mi kako je tu ostao tek da podsjeća na neku tamo godinu unatrag dok je tu bila linija razgraničenja. Ličio mi je na moju tarabu ispred prozora i do ceste, dok je ne pokosi kakav kamiondžija loš na retrovizoru, ili nov Ford model na njemačkim registracijama dok se vozi kući pijan od rakije i muke što se mora vratiti negdje tamo, a tim tamo su mu usta bila puna hvale za pred Novu godinu. Brzo sam se navikao na visoke osmatračnice karabinjera i njihovih betonskih ispostava na rukohvat, na crna im odijela i dvoroge šešire. Meni je bilo smiješno vidjeti kako vrijedni domaćin spava u jednoj državi, a ruča u drugoj. Granica bez granice. Možda samo – bezgraničnost, ali s jedne strane su sijevali crni, kratki automati, s druge polirane automatske puške. S jedne strane su se šetali matori kenjci pobjegli s juga da bi mogli izdržavati porodice svojom službom, s druge strane su bila djeca s metkom u cijevi, a između…
Na mom dijelu granice nije bilo ograde, žice, nije bilo zida od betonskih blokova. Umjesto njih su stajali nepregledni vinogradi i plantaže breskve, jabuke. Sve od oznaka koja će pokazati čije je čije su bile malo veće betonske kocke, ukucane u zemlju, nešto kao kamenje koje smo mi skupljali s pruge i označavali tako i time stative u igri zvanoj-na male golove, a kako sam stajao jedno vrijeme između njih shvatio sam da svoje golove mogu smanjiti na mjeru da mi je teže zabiti gol, a u izletima naprijed, u tuđu teritoriju, produživati tuđe kako bih i ja dao, smjestio loptu između kamenja, doprinio pobjedi ekipe za koju sam igrao, proslavio se. Do tada sam saznao sve o rastezljivosti bilo koje stvari, tako da sam jeo breskve iz Italije i urinirao u njoj i po njoj kad god mi se za to ukazala prilika. Da, znao sam sve o gumi, načinu proizvodnje, obradi i izradi gumenih predmeta, kalupima i majstorima za kalupe, čak sam jedno vrijeme i ljubav zvao gumom, jer sam imao takve ljubavi, ljude sam zvao gumenim, jer sam imao takvih ljudi oko sebe i nisam griješio, sve dok nisam ni pola godine nakon skidanja uniforme na svojoj koži osjetio kako je ljubav čvršća i jača od bilo kakvog metala i da se ne može savijati po volji, oblikovati po nahođenju. Od tada ljubav zovem slobodom, kao što slobodu zovem ljubavlju, jer sloboda nije guma, to je metal koji se ne može savijati po volji, oblikovati po nahođenju. Niti jedno niti drugo ne možeš dohvatiti, rukom primiti, staviti u džep, ali ne lezi šupče vraže, deset godina kasnije, taman kad sam zaboravio koji su dijelovi puške, kad sam napokon izbio iz nosa miris deterdženta i ulja za čišćenje cijevi oružja i oruđa, kad sam uživao u slobodi i ljubavi, ili u ljubavi i slobodi, okružili su me sa svih strana oni gumeni ljudi i neki stari kalupi im, ali već sam bio dovoljno star da znam kako me ne mogu zatvoriti, uraditi bilo šta da prestanem gledati, slušati, misliti. Priznajem, jesu me prikucali na stomak, stomak je bio prazan, ali stomak nije glava, stomak nije misao, stomak je jedan od velikih razloga za postati poslušnikom i svi zaboravljaju kako je prazan stomak najjače ljudsko oružje, hrana kojom se puni mozak, nabija i kleše osmijeh. U međuvremenu mati je zaspala i više se nije probudila. Pet sati prije se pojavila na pragu moje sobe, nasmijala mi se, nije ni progovorila, a vidio sam kako mi ima šta za reći, pritvorila vrata, pokrila se, izbrisala sve granica iza sebe i otputovala. Otac je skoro isto to učinio koju godinu kasnije. Jedina razlika je što je on sanjao tri dana i dvije noći, valjda je bio u velikom poslu, zidao je svoj krajnji zid i otišao lagan, bez bola, sa svime svojim dosanjanim. U isto vrijeme moja ljubav, ili moja sloboda, je bila nekih sedam stotina metara daleko od mene, jer je nekom palo na pamet kako je rijeka kao takva izvan redovan prirodni uradak u sred okupiranog grada koji može glumiti granicu. I glumila je to moja rijeka. Loše glumila, ali glumila. Kako reći, kako objasniti budalama da bilo kakva granica, rijeka, zid, planina, nije glava, nije misao, kako jedino može biti riječ, zapisana, izgovorena, pretvorena u kamen da pokaže dokle ide čije, tek…
Sigurnost koja se krila iza zaključanih vrata mog sobička u baraci je bila usađena stvar koja država silom trpa u ruke kao poklon svojim podanicima, ona država koja zna kako se lakše održavati u čoporu, hordi i koja ima alate za manipulaciju, uzde i povodce, mrkvu na kraju štapa i magarce pod sobom. Takvim državama trebaju granice, trebaju unutrašnji i vanjski neprijatelji, trebaju obavještajne službe, trebaju oni lojalni će pokazivati prstom u koga god stignu, najviše u one s osmijehom na licu koji ulaze iza ograda, natpisa na kapijama, onih kojima smetaju plafoni koje ne mogu dohvatiti. Lojalni i kupljeni plaćaju svoje račune. Lojalni i kupljeni su marionete kojima se konci redovno mijenjaju, šeširi novi stavljaju ne bi li mogli glumiti i druge likove. Slobodan, ili zaljubljen, od rođenja mogu reći kako niko od nas nikad nije imao masku i da je to ono golo s čime se rađamo, da smo svi rođeni slobodni, ili zaljubljeni, spremni za učiti i naučiti, ali i da znamo i loše naučiti, ali to je do učitelja, države, toliko loše da smo spremni to braniti po svaku cijenu. Istina, moj osmijeh liči na masku, moja opravdana ljutnja zna ličiti na masku. To što znam definiciju granice, istoriju maske, paradigmu života, mi ne pomaže nešto, ali dokle vidim moje je, gdje god da dođem to zovem svojim. Ako sam mogao svog prvog dana biti takav, koliko god da su me učili, ali ne i naučili, dokle smijem ići to, fakat, veze nema s ovim krugom kojeg ispisujem, koji ću ubrzo završiti i naći se na lokaciji gdje mogu biti na svakom mjestu u jednom trenutku, onom trenutku kojeg odaberem. Mojima neće biti drago što me vide, mati će opet imati pogled pun brige, a otac će biti nasmiješen kao dijete kad ga isprepadaš, a ja ću čekati da ga vidim kako liježe na otoman svojom rukom sklepanom i gužva novine, čekati da vidim matoru kako skače oko šporeta, loži, prži, kuha. Još jednom samo nas troje, bit ćemo bez ikakvog ograničenja, bola i bolesti, još jednom, ili-opet, bez rezervne opcije i zajedno. Do tada idem i dalje slušati, gledati, biti nasmijan, pokušavati krugu napraviti špic.
Umalo da zaboravim-sve boli. Ako ne boli onda ga ne možeš ni jebat, a kad nešto ne možeš jebat…
A krug ima toliko špiceva da…
