Jednolični tupi zvuk struganja metala o metal koji je izbijao odsvakud me poklopio. Zamotao. Tad i tu je sve osim njega bilo vrijedno, ali predao sam mu se, kao i ritmičnom drmusanju, ne zaboravljajući u čemu sam, ko je uz mene, ko prekoputa, gdje se nalazi prljav prozor, kroz koji proviruje, nestaje, vraća se, jeste, vanjski svijet, ali tad i tu ništa nije bilo preče od tog ljuljuškanja kojeg nisam mogao odbiti, od moje glave koja se šetala, nevoljno do mjere dužine vrata mi, u taktu valjanja starog, pokrpanog željezničkog vagona druge klase preko šina postavljenih koliko jučer.
Moje prvo putovanje.
Nikada nisam napustio Beograd. Razloga za bježati je bilo, plus mojih sebičnih da nestanem, ali nikad nisam imao dovoljno volje za uraditi to, nisam imao snage otići bilo gdje i zadržati se tamo.
Lažem.
Putovao jesam, ali se ne sjećam toga. Govorili su kako sam prestao plakati u onom trenutku kad se vazduh okupan u soli našao u automobilu. U priči o mojim suzama… Ili su suze bile spominjane u priči o Audi Zwickau modelu i njegovom rednom osmocilindričnom motoru sa sto konja ispod haube, ko će znati? Svejedno, sve je potrajalo dok nismo krenuli natrag, kući. Ne znam vremenski okvir mog ne-plača, a golema, stara tvrđava od bijelog kamena, uokvirena morem sa tri strane, me nije privlačila dok sam je gledao smrznutu na fotografiji. Ono klupko koje otac drži ispred svog tog kamena me isto nije privlačilo, koliko god znao da sam to ja. Nisam bio u stanju sjećati se ičega, boje limuzine, neba, mirisa, tek tuđe priče koja me je dočekala, a priča je bila prosta – bolest, doktor zna prijeki lijek za moja načeta, jednogodišnja pluća i kraj.
Iz tih i takvih priča roditelja razabirao sam skoro, pa, ništa, jer bi sve priče odreda prekidali i doticali se, smijali, ali kako stvari stoje iz tog skoro pa ništa i tad i tu do glave mi je doprlo kako su se naširoko hvalili potomkom, onim prvorođenim, noseći me i lijevo i desno i svuda gdje bi njima bilo ugodno i kako nas je kiša uhvatila daleko od parkiranog automobila, kako se čekalo mokro, dugo čekalo, ne bi li se sve smirilo, ali proljeće i Beograd koliko god da stoje jedno uz drugo i miluju se, nekad znaju biti i u svađi. Tog dana su zaboravili jedno na drugo, a moja prehlada je prešla u nešto gore.
Imao sam i smrznutu sekundu na kartonskom papiru gdje se zagrebački HNK hvali sobom i izvedbom dobro poredanih cigli, poguranih gipsanim ukrasima, iza mene, a ja gledam oca i mater zbijene jedno uz drugo, nasmijane, sigurne u sebe, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji tu i tada. Ni ja.
I ne lažem koliko god da sam slagao kako nisam putovao ikad i igdje, ali ja kao ovakav, ja kao ja, fakat nikad nisam napustio Beograd.
Željeznička stanica nije bila daleko od mjesta gdje smo živjeli zadnjih par godina, ali kao da je bila ko zna gdje. Imao sam jedan neuspješan izlet do nje u pokušaju da prepunim stomak, ugrijem se, da osjetim koliko jako srce umije da tuče od straha i navale adrenalina, ali ništa nije onako kako priče umiju ispričati neki vični pričama i prevarama, pa ni svi ti vagoni, što teretni, što putnički… Vagonima nisi mogao ni prići, ali nas četvorica smo prilazili i prilazili, zanoćili gladni i žedni na ćumuru, ne napunivši ni jednu vreću, da bi nas ujutro našao skretničar, usput pošamarao i predao vojnicima koji su nas iz čiste zabave, jutarnja tjelovježba za oblikovanje mišića, išutali nogama. Nakon toga nisam mogao izaći iz kuće, skoro, dva mjeseca. Pljuvao sam krv, povraćao vodu, kašljao, ali tad i tu potražiti onog doktora, dobiti njegov prijeki lijek, more, vazduh, limuzina…
Smiješno.
Sjedio sam prazan, a pun da se preljevalo svuda oko mene i gledao svoj odraz u prozoru koji je prešao u ispoliran zid kad je noć došla po svoje i škiljavim sijalicama dala priliku da se pokažu. Buka u vagonu je nestala u istom trenutku. Više se nisam mogao fokusirati na nečije pričanje, ili smijeh i prestao sam sebi nastavljati tuđe priče koje bi oni, ti tuđi, započinjali iznenada i isto tako prekidali, a vagon je brujao od njih kao košnica cijeli dan. Nisam mogao sebe, više, trpati u njih i tako gubiti i ime i lice sopstveno i… Kako ne bih mislio ni-na-šta.
Ne volim sebe spominjati sebi. Potonem u tom negovoru, u istom takvom činjenju, a godina malo, nimalo. Pitanja kako ću se osjećati sa trideset, pedeset godina, kako ću se osjećati sutra su kucala, razvaljivala moja glavna vrata, ali nisam odgovorio ni na jedno, nisam htio da otključam. Od mene samo i uvijek pitanja. Trebam jednom probati uživati u momentu. Ovo sve novo mi je bila prilika. Neka i uživanje bude nešto novo, tek što će morati sačekati.
Regrute na stanici su nabili u ćošak kao stoku i zabranili im bilo kakvu priču. I bila je tišina. Svaki od njih je vukao sa sobom po drvenu… Kako nazvati nešto kockastog oblika sačinjenog od daske i kartona u kojem nosiš nešto svoje, staro, poklonjeno, a ta i takva kutija sa katancem na sebi će ti pomoći kasnije da sjediš na njoj, spavaš na njoj u teretnom vagonu dok te silom ne istresu, dok… Nazvati koferom? Ne! Bio je to tovar, zadnja veza sa kućom. Bio je to nagovještaj da se sve staro prekida silom i, čini mi se, vidio sam i kojeg oduševljenog svime tim. Rado bih sjeo preko puta njih i bezobrazno ih gledao, ali i sam sam išao negdje i silom prekidao sa starim i nisam bio zadovoljan. Ako ništa, pod garant, mi je bilo bolje nego njima, a, opet… Prazno je prazno, bez obzira na prostor koji zauzima.
‘Ma, ko ih jebe sve redom.
Narodna milicija je paradirala u novim uniformama, s pištoljima i pendrecima. Od tri, obučena u prljavo plave odore, dvojica su imala brkove, što šume, što rijetka pruća ispod nosa, koje su svako malo dodirivali, uvrtali im krajeve. Naviknut sam bio na takve spodobe, ali nisam mogao da ih ne vidim. Oni i jesu htijeli da se vide. Gledao sam ih. Gledali su i oni mene.
Seljaci i snaše su se gurali bez obraza, krivice, tražili sebi bolje mjesto za napasti postrojen voz, ili onaj koji će ujezditi u stanicu i u svemu tome ja, moji drugovi, Draguljče sa navučenim šeširom do nosa i Ana. Šutili smo. Svako je čekao da se završi ono zbog čega smo tu, ja da se ukrcam, oni da me ukrcaju i vrate svome, bilo čemu, ničemu. Nije mi se išlo nigdje, jebeš škrte potrebe za ići bilo gdje, a, opet, ostati se nije moglo, mati je išla, išao sam i ja. Jednostavno.
Pokušavao sam se prilagoditi, savijao leđa i kad treba i kad ne treba, pokušavao ne privlačiti pažnju, kretao se tiho, sa namještenim, popustljivim osmijehom, nikoga nisam gledao u oči i strugao se od fasade kao krivac, sjedio po ćoškovima, zadnjim klupama i nisam znao šta ću raditi za minut nakon bilo čega što radim, a i to što sam radio više je bilo ponavljanje jednih te istih poteza, jedne te iste misli – da mi se vratiti u prostor gdje me niko neće gledati, pitati bilo šta, gdje ću se moći prepustiti maštarijama izvučenim iz tek nečeg pročitanog i tako zaboraviti i kako se zovem, zaboraviti na vanjske zvukove, zaboraviti na zidove, na sve, ali nikad nije išlo onako kako bih volio da je išlo – da ostanem neprimjećen i da me se ništa ne tiče. Nikad. Ostati radi toga i nastaviti? Navika čini čuda, ali…
A, onda, su me krenuli prepoznavati zbog tih i takvih leđa, onog osmijeha, zadnjih klupa. Da nije bilo dugogodišnjeg ratnog i poratnog treninga s drugovima, sapatnicima, svašta se moglo izroditi; Škola je nastavila živjeti kao škola bez obzira na to što je bio rat i meni je bivala sve bliža, fizički bliža od onog dana kad su vrata rodne kuće bila zatvorena Aninom rukom za nama. Neprovjetrene podrume, u kojima smo isprva živjeli, zamijenili smo memljivim prizemljima, garsonjerama pokraj veškuhinja i nikad nisam imao dovoljno vremena da upoznam ljude, okolinu, nego bi kretali dalje i na kraju dogurali do Cetinjske 42, drugi sprat, vrata lijevo. Ono ljudi sa kojima sam prešao u prvi razred gimnazije… Neću o njima.
Novo lice ostaje novo lice koliko god da prođe od kako doseli, tako je i moje lice bilo novim i u vremenu dok nisam u školi, ili pomaganju mami u nečemu njenom, morao sam se obresti na ulici, među drugima, koji su ličili na mene i likom i godinama i tad se i krenulo sa treninzima. Šamarali su me i ja sam šamarao druge. Igra je bila izmišljena da se zna koliko ko može izdržati. Odustao bih nakon drugog šuta i primljenog i dodijeljenog, ali odustati se nije moglo. Ili bi pružali dva prsta desne ruke, kažiprst i srednjak, stiskali što jače jedan uz drugoga i udarali po istom poretku prstiju drugih, a drugi bi udarali mene. Znao sam utrnuti od bola, od straha, ali tukao sam i bio tučen. Imali smo dogovor da se lice ne smije dirati stisnutom šakom i poštovali smo ga. Bilo kakva modrica ispod oka, poderotina na usni, mogla je donijeti neprijatnosti na ulici, u školi, kući, ali sve drugo je vrvjelo od uboja, stomak pogotovo i ramena. Kad su me namlatili dovoljno i primili udaraca koliko sam im ja mogao zadati stvari su krenule na bolje, priča je zauzela svoje mjesto u stajanju na ćošku našeg teritorija, smijeh. Da nije bilo toga kad su me krenuli prepoznavati radi mojega povlačenja iz svega, želje da me ne primjete… Mmm!
Seljačine su iz opanaka ušle u uniforme, u limuzine i stanove, djecu obukli u košulje sa uštirkanom kragnom i pustili ih da love, da uzimaju šta požele, da govore šta hoće i tako su djeca i radila, tek… Naučio sam primiti udarac, naučio i kako treba stisnuti i okrenuti šaku ako trebam pogoditi bradu, drob, nos. Da je ostalo samo na tome. Kako sam stario krenuli su mi postavljati pitanja i ona se nisu promijenila ni kad je nova vlast ujahala, kad su, činilo mi se, isti ljudi došli u drugim uniformama, s istim željama – drndavom limuzinom, stanom, djecom u bijelim košuljama sa uštirkanim, velikim kragnama, djecom kojoj je dozvoljeno sve.
Moje prezime je bilo zanimljivo i jednima i drugima. Znao sam i zašto i nije me interesovalo. Bili su svi odreda dosadni i jadni u pitanjima im, objašnjenjima i niko nije mogao shvatiti da me slova koja stoje iza imena mi ne određuju, ali kome to reći? Kako to reći?
Tovari su sve, tuđi tovari pogotovo. Ako nije tovara nema ni priče, nema prepričavanja, nema odgovora sa druge strane, nema naknadnog šuganja i kao da te nema. Htio sam da me nema i nije me ni bilo, ali tuđi tovari s mojim prezimenom su naknadna šuganja doveli do vrhunca, sve varijacije na zadatu temu su iscrpile se i postao sam fluid, žitka masa koja će njihovu znatiželju pretvoriti u nešto za internu upotrebu, kao vodica za usta i ždrijelo koja im pomaže da ostanu tu gdje jesu, a nije važno gdje su oni, već gdje sam ja i to u doba kad da mi nije prinijeto da pojedem – pojeo ne bih, jer nisam znao ništa, ako ima manje od ništa, e, onda sam toliko znao.
