61.
Regal, drvena skalamerija, se onih 70-ih godina pojavila kao vrh vrhova uređenja stana. Mogao si sakriti u dva dvokrilna ormara šta si htio, po ladicama isto tako. Dva manja otvorena prostora su namjenski urađena kako bi gost otkrio šta se čita i da li se čita, a iza stakla su se krile kristalne čaše, servisi za čaj, kafu, ali nije moglo proći bez razglednica i čestitki koje su dolazile kad bi se neko sjetio i nas, ili kad bi se hvalio s time gdje je doputovao. Bilo je mjesta i za Tv aparat. Bio je tu i prostor za rakiju i čaše koje se upotrebljavaju prilikom nenajavljenih posjeta familije i bližih ćaćinih ljudi. Jasno, prelakirana nabijena pilotina je zauzela prostor u primaćoj sobi. Ona je i fakat bila soba za primanje, jer se nije u njoj spavalo dok ja nisam dobio dlake tamo gdje trebaju biti i koje su tako rekle i meni i drugima kako sam skoro pa odrastao. Nije bilo nekih knjiga po njemu, tek nešto mojih koje sam htio sačuvati radi sadržaja i koje sam kupio. Druge regale su krasila sabrana djela ovoga i onoga i tek su stajale tamo. Trgovački putnici su obilazili fabrike, najviše se zadržavali u administrativnim dijelovima istih i… Moji nisu očima vidjeli takve putnike i njihove spiskove ruskih klasika, sestara iz Britanije, laganog američkog štiva, tako da… Bila je tu i koja ploča, što na 45 obrtaja, što na 33, vaze od debelog stakla i heklanih stvari raznih oblika i veličina koje su se redovno prale i štirkale. Dužina regala je uvijek bila upitna, ili je nedostajalo dvadeset centimetara zida da se uklopi , ili je ostajalo preko metar dužine viška zida koji se trebao popuniti nečim. Stari je uglavio dvosjed tako što mu je skinuo jednu stranicu, onu uz regal. Mehanizam i dušek su i dalje obavljali svoju funkciju, a da ne štekaju. Jedina mana takvog rasporeda je bila da se dvosjed našao ispod prozora, a prozor kao takav nikad nije mogao spriječiti nalete vjetra, pogotovo ne zimi. Meni je regal volumenom i svojim staklenim površinama oduzeo prostor za pimplanje lopte, tako da… Znam do u stotu gdje je naše nešto stajalo u našem regalu, ali najviše pamtim veliku staklenu posudu u kojoj je trebalo biti friško voće, ili ono od plastike što je bila moda, a i estetski uradak na stolu. Kod nas se ta staklenka nije punila voćem nego lijekovima. Stajala je na lijevoj strani bifea koje je pod obavezno imalo ogledalo u sebi i kad god bih otvorio taj dio vidio sam dvije njih i duplo pakovanje lijekova. Otac i mater su ih trošili nemilice, šaka ujutro, šaka uvečer, ako leđa više bole, pa se i glava nadoveže onda se i poslije ručka čulo škljocanje magneta pri otvaranju i zatvaranju. Sredinom septembra osamdeset pete godine dvadesetog vijeka sam odvalio glavom prilikom ulaska u sarajevsku žičaru i, kako će se kasnije ispostaviti, doživio veći potres mozga uz brazdu na lubanji koja se i dan danas može opipati. RTG, nalaz i mišljenje, terapija. Recepti za oba lijeka koja sam dobio su bili dupli, pečat i potpis s prednje, pečat i potpis na kontra strani. Lijekovi su bili izvađeni iz sefa, a apotekarka je bila neobično prijatna. Pročitao sam upute za upotrebu i odlučio kako ih neću koristiti, ali negdje pred kraj novembra, neuobičajeno tople sarajevske jeseni, sam se probudio od bola koja se širila od desnog oka do palčeva na nogama i krenuo prema posudi sa lijekovima. Prevrnuo sam je jednom, dva puta, istresao sve na stol, zovnuo staru, pitao zna li ona gdje su, šta su, ona se nasmijala i rekla – Pa, to ti stari koristi zadnjih mjesec dana, zar nisi primijetio kako ga leđa više i ne bole, a i da je dobro raspoložen.
Mogao bih o regalu još deset dana pričati, tražiti otkuda mu takav naziv i da li mu je to pravi naziv, mogao bih o njegovom redovnom poliranju i mirisu koja ulja i paste daju, o rasporedu stvari u svakom njegovom odjeljku, ali meni prvo što padne na pamet kad neko spomene regal kao takav su ta staklena posuda i masa lijekova koja se odomaćila u njoj.
62.
Zime su nam bile ni tamo, ni ovamo. Bile su hladne i šutljive. Ne, nismo se ogrtali u deke, provodili vrijeme u krevetu pokriveni jorganom, nismo buljili u plafon. Imali smo uvijek na raspolaganju tri tone uglja i tri metra drva, koje bih ja unio u šupu još za ljeta. Bio je tu i šporet, ali raspored prostorija i svi vanjski zidovi, kao i loše očišćeni dimnjak su sve to znali pojesti, a da se ne ugrijemo valjano. Meni se sviđao proces koji se odvijao od buđenja; Prozori su bili puni kondenzata, ako bi stisnulo malo jače onda bi tanki led zauzeo mjesto na staklu. Stari bi strugao mašicama ostatke od jučer, pepeo i eksere, iz ložišta u lugaru, pažljivo iznosio sakupljeno na balkon i ubacivao u limenu kantu, znajući da ga nema, ali svejedno provjeravajući da se kakav žižak nije sakrio, žižak koji će zapaliti hajfiš za smeće. silazio bi da sve to izbaci, vrati se u šupu gdje bi za dno birao veći komad ugljena, onaj koji će zadnji izvršiti svoju ulogu navečer kao zadnji ubačen, ali ne kroz vratašca, nego tako što bi se dizala cijela ploča, kad bi mu se našlo mjesta koliko mu treba, ne bi li ostalo šta žara za ujutro, kad bi se nabacilo koje drvce, malo papira i eto ga vatra, ide šerpica, ide kafa. Jednom od deset puta se tako i dešavalo. Drugih devet puta je bilo čišćenje, pokoja psovka, jer se neki komad šamota odvalio i to baš tamo gdje ne treba, bila je lupa starih cipela, kante o kantu, otvaranja teških haustorskih vrata, gaženje snijega, prosipanje, bila je pjesma ključeva, bilo je osmjeha i puhanja u ruke, bilo je – Sad će, sad će, a onda bi tanko drvo, od kojeg su se gajbe za voće i povrće pravile, krenulo puštati svoje mirise, bukva bi ga zamijenila, voda bi proključala, miris friško mljevene kafe bi se probijao i kroz zidove, da bi na kraju zamirisala ugljena prašina koja bi svoje mjesto prepustila teškom mirisu sredine komada ćumura i dan je mogao krenuti. Jedva podnošljiva težina sarajevske zime uvijek je bila prošarana mirisima i osmjesima, koliko god bila jaka. Danas takvo šta ne vidim, ne mirišem.
63.
Nije im išlo pričanje priča. Nikako im nije išlo. Sa prepričavanjem je bilo još i gore. Brzo bi dosadili publici, a onda su se povukli u sebe i izlazili iz svojih vučjih jama tek kad bi trebalo koju reći o onome šta im se odigrava pred očima i gdje su bili jedni od glavnih aktera priče, a i tada kako bi išta rekli morali su biti pitani. Odgovori su im bili kratki, bili – Ne znam, Šta bi, Kako i Neka ostane na ovome i onda bi se natovareni dovukli do svoje izbe i debelo šutjeli, toliko debelo da je mene boljela drob; Zvižduk granate, njeno aktiviranje o tvrđu bilo kakvu površinu i zvuk koji se tad proizvodi, te miris baruta zavezan za asfalt, ciglu, grubi malter, je postala svakodnevnica. Ljudi pojedinačno jako teško gutaju takve stvari i krenuli su se skupljati jedan uz drugoga na mjestima za koje su pomislili da su sigurna mjesta na kojim im vreli metal namjenski urezan, iskidan na sitne komade ne može ništa. Kod nas je to bio haustor i prostor koji je vodio do šupa iz kojih su se iznijele sanke, klimave stolice i gajbe na kojima se sjedilo dok bi vani tuklo, grmjelo. Na nekakav čudan način sam bio zahvalan što mati nije tu, jer čisto sumnjam kako bi mogla izdržati svu priču koja se vodila, svariti loše šale i čuti šta ima reći koja propagandna mašina. To bi bilo za gledati, ali ne bi se imalo šta gledati. Ili bi nekom spomenula sve po spisku, rekla kako se treba fokusirati na druge važnije stvari od onoga šta se priča, kako zima ide, kako… Bilo šta kako samo da ne sluša, da pokuša iskoristiti se vrijeme za pripreme, a ne za prđenje. Za jedne takve grmljavine iz kreveta me je digla vriska. Otvorio sam vrata, ubacio dvoje ljudi u kuću i poravnao ih s podom. Čuo sam čudan zvuk koji mi je prošao pored nosa i brzo se povukao u dubinu hodnika. Potrajalo je još petnaestak minuta. Nas troje smo se osjetili koliko toliko sigurnu, ustali smo, oni su krenuli prema svojim stanovima, a ja prema svom krevetu. Mrak je uzeo sve pod sebe, nije se vidio prst pred okom i dok napipavam svoj jastuk, hoću da premetnem perje u njemu napipavam hladan komad metala nepravilnog oblika dužine srednjeg prsta koji me čeka kao dobrodošlica u hotelskim sobama kako sam to vidio u američkim filmovima. Geler je ušao kroz otvorena balkonska vrata, prošao meni tik pored glave, udario i napravio rupu u zidu od kojeg se odbio do TA peći, udubio lim na njoj i završio putanju na sred mog jastuka. Jasno, pitanja su se redala, od šta bi bilo da nisam čuo vrisku, preko šta da tu istu vrisku nisam ubacio što dublje u hodnik, do šta bi bilo da mi se bilo mrsko pomaći ikako, ali sam ih zadržao za sebe. Ostavio sam taj komad metala na stol, legao kao da se ništa nije desilo i odjednom se haustorom počeo širiti smijeh bez kontrole. I po smijehu mogu prepoznati ljude. Smijeh nekad zna biti djetinjast, ničim izazvan, ali ovaj je bio profesionalan, naučen i nisu htjeli da prestanu s njim. Sišao sam i vidio kako se samo moj otac ne smije. Sve su svemu jedan od dijelova rasute granate je razbivši okno na međuspratu prošao pokraj uha da ga je opržio, a kasnije se našao lokalni heroj, pijan kao kugla koji je pitao žene i trećepozivce šta rade tu, umjesto da se bore, usput mašući pištoljem i među svima njima je našao mog ćaću da mu se obraća. I u tim poznim godinama stari ga je mogao zgužvati do neprepoznavanja, dovoljno dobro slomiti da mu se nikad kosti ne vrate na mjesta koje trebaju zauzimati, ali nije znao s riječima, nije mogao reći kako je skoro slijep, kako su mu se slike granatiranja i puškaranja vratile nakon 45 i više godina, kako je smrznut na bilo kakav zvuk koji se probija silom izvana. Odlučio je da šuti kao što su svi drugi već radili i povukao se u sebe, negdje daleko i duboko, toliko daleko i duboko da sam i ja jedva dopro do njega. Na moje ponovljeno – Neka vas!!, smijeh se smirio, prestalo se pričati o njegovom licu dok ga je geler promašio, o licu koje je s pažnjom saslušalo sve šta mu lokal patriota ima za reći. Čuo sam samo kako Max vadi situaciju s – Malo šale nije zgorega. Znao sam i tad kako se ljudi od straha prepuštaju trenucima odmora i povratka mozga u staro, stabilno stanje i tako što će ismijavati nekoga, nešto, ali ovo je bio moj otac, ovo je bila praksa na djelu, ovo je bio opipljiv strah koji se zakačio na leđa mu i nije mu dao disati. Patriota je bio jedno malo isprepadano dijete što se krilo u tijelu odraslog muškarca koji je radio na vertikalnoj hijerarhiji u mahali tako što je sabirao dane istrage, pritvora, zatvora i tako činio svaki mogući odmak od okoline. U pištolj kojim je pijan mahao nikad nije stavio okvir s potrebnom municijom, nikad mu se metak nije našao u cijevi, a imao je dovoljno para da se napije svakodnevno kao tuka i takav hoda okolo i dijeli lekcije o domoljublju, o… O čemu god. Šutnja haustora je bila neprirodna, čekali su rasplet situacije, čekali kako će mi otac odgovoriti na moje-Red je da ga neko pretrese. Odoh mu na vrata. Stari je rekao-Nemoj, rekao je i Molim te, a ja sam znao da misli kako se trebam čuvati takvih govana i njihovih postupaka, onih herojskih, pod rakijom i s leđa. I tad i tu je mislio na mene. Isprepadan time kako mu se šrapnel mogao zabiti po sred oka da je sjedio koji centimetar lijevo, kako su mu se svi strahovi vratili kad je vidio odgovorno lice i njegovo mlataranje komadom željeza namjenski napravljenim za… Vratili smo se kući, on je otišao spavati, a ja sam… Nisam ja ništa. Legao sam i pokušavao dohvatiti svaku njegovu šutnju, svaku šutnju stare, svaki njihov postupak kasnije kao da se ništa nije desilo. Nisam plakao, ali mi se plakalo. Ne treba rat da te dovede u stanje u kojem nečiji razlozi uvijek imaju pravo prednosti za mrvu, ali taman, više nego što to tvoji imaju, ne treba rat da pokaže ko je i kolikim je šupkom. Sve je to vidljivo i bez mirisa baruta, bez mirisa krvi, ali… Jebeš više i to – ali.
64.
Nisam se budio kasno. Kad je škola bila aktuelna ustajao sam najmanje sat vremena prije nego ću kročiti kroz portu. Za subote i nedjelje sam bio naštiman na osam sati i dvadeset minuta. Na kraju se sve ustalilo na tačno osam sati bez zvonjave i piske. Čak i za rata, kad bih odmarao, iako bih došao u tri, četiri ujutro, već u osam sati sam zagrijavao vrat nekim blesavim vježbama koje su mi bile preporučene, masiranjem. Nije tu bilo ni slova od masiranja, jer nije bilo eteričnih ulja, nije bilo tuđe ruke, nije bilo nikakve muzike. Jednostavno bih gnjavio šiju i kraj. Najljepša buđenja su mi bila ona kad bih se od straha probudio prije vremena, jer nisam neki predmet doveo do kraja, a trebalo je odgovarati na njega. Progledao bih kao brodolomnik, svjetlo je dopiralo samo iz kuhinje i čuo bih kako džezva lupa po tacni, čuo kako se fildžan spusti jače nego bi trebalo, čuo bih utišano cvrkutanje stare i starog. Nisam se nadao takvome nečemu, jer su legli ljuti, krhali su između sebe pet, deset minuta prije nego će mati leći i pokriti se i preko glave, Tv bi još uvijek radio, stari bi proveo više vremena u banji umivajući se, teško dišući u prazno, ugasio bi Tv i legao. Kad bih ustao na vrijeme tog cvrkuta nije bilo, kao da su ga htjeli sakriti od mene, kao da su ga htjeli zadržati samo za sebe.
65.
Na pijacu se nekad išlo u parovima, trojkama. Tri je bio maksimalan broj učesnika. Dogovor bi lijegao dan iza, termin je bio redovan, nešto malo iza doručka i kafe. Išlo se nogom. Red priče, red druge priče, komentari na viđeno, odmak od dešavanja unatrag, retorička pitanja na koja se redovno odgovaralo. Prilikom takvog jednog puta mati i dvije komšinice su naišle na mene i nju, moju nju, onu s kojom sam htio provesti život. Jedini sin u majke i oca će uvijek biti jedan i jedini sin u majke i oca, tako da je mati bila nasmiješena, ali suzdržana. Morala je, gledale su je četvore oči, čekale da popusti, da se bilo šta desi. Mati je htjela da se protokol poštuje, da ona izađe neočešana, da ne odgovara niti na ijedno pitanje, a bile su tek na pola puta, tek kad smo nas dvoje krenuli svojim putem moja je prišla staroj, srdačno je zagrlila i poljubila. Kad sam se vratio kući moja mati je imala snahu i jasno mi to stavila do znanja. Stari je još ranije pristao na lik i djelo snahe, ali nije to govorio staroj, ali da mu se brk smijao kad je mati pričala i pričala o poljupcu, o zagrljaju, o tome da su do podvožnjaka došle bez ijedne riječi i kako je po prvi put u zadnjih deset godina ne bole leđa, smijao se. Vrabac je sebi našla zeta onog dana kad sam se očešao od punca na kapiji rodne mu kuće, ušao bez da kucam, za stolom našao njegovog oca, majku, sestru i Vrapca. Moji i njeni se nikad nisu upoznali. Otac joj je otputovao u svojoj četrdeset i osmoj godini, moja mati je prestala s bilo kakvom borbom deset mjeseci kasnije. Vrabac i stari su se znali čuti kad bi on zvao u neka doba dana da pita dokle sam, kad imam namjeru vratiti se kući. Vrabac je znala kako joj je kćerka sigurna uz mene. Onda je otišao stari. Jedino je Vrabac doživjela da potone u milini sivo plavih očiju unuke i da ispunjava svaku želju čupavca koji je tjerao samo po svome. Nekad mi se skupi, pa žulja, nekad šepam kao da hodam bos po tucaniku i zamišljam očeva velika leđa kako se skupljaju ispred djece svog jedinog sina, zamišljam mu brk dignut u jednu stranu dok mu se unuk pentra po vratu, a unuka neprestano priča, postavlja pitanja na koja joj nisu potrebni odgovori i nastavlja mljeti. Vidim staru kako ih muštra, pokušava bit gruba, a njih dvoje ne mrdaju s jednog mjesta, jer im je ona rekla da tu budu i ostanu i kraj. Vidim punca kako ih gleda sa strane, čeka da priskoči, pomogne im praviti prve korake. Izađem sav izranjavan, obujem tene na bose noge, krvarim i bježim kući, ja Vrapčev zet, bježim majčinoj i očevoj snahi, majci naše djece i smješkam se od dragosti, smješkaju se i oni sa mnom. Ima nas petero u svakom mom koraku i to vidi ko umije da gleda, ko ne umije vidi samo mene i blesav osmijeh koji ne skidam s lica i obilazi me u širokom luku. Svakom svoje.
