THIS IS ANFIELD!!
Znam kako neću vidjeti Anfield. Znam i zašto ga neću vidjeti. Znam i nije mi svejedno i za kako i za zašto;
Proslave datuma rođenja se pretvaraju u vašare. Broj nije važan, vašar je važan do prve lične karte. Sreća da sam rođen za školskog raspusta tako da nisam morao donositi sve ono šta slavljenici inače nose kako bi ih tetošili preko mjere, barem, jedan dan. Moji vašari su bili ograničeni i mjerom i kvadraturom, a i očeva familija je bila dovoljno daleko da im se nije isplatilo potezati na put radi mene solo igrača, sina jednog od tri brata i još četiri sestre koji su svi imali najmanje troje, najviše petero nasljednika. Mamina porodica je bila još dalje i prekinuli su sve kontakte s njom davno prije nego ću se Ja pojaviti u jednom od šatora za slavlje. Ljepota. Jutrom bi me dočekala torta, koji papirni dinar da mi se nađe i to je to. Sutradan kao da se ništa nije desilo. Jedini podsjetnik je bila bol u stomaku, jer još jednom nisam znao stati onda kad mi je najslađe, a usput i nisam mrvio. Da je bilo kakve borbe oko tih velikih, slatkih uradaka Anfield bi mi bio bliži barem za kojih dvadesetak kilometara, ovako…
A i stari je našao kad će uzet bolovanje na koje će doštiklat godišnji i bavit se alpinizmom na Jorgan planinu. Septembar.
Pred kraj gimnazije, kad niko nije htio da ima ništa sa mojim razredom i baš zbog tog Ništa su nas predali u nadležnost zadnjeg u prehrambenom lancu, onog ko bi trebao raditi na našoj fizičkoj formi, jer u zdravom tijelu… Svačije Ništa je bilo i njeno Ništa, ali Njena sala je postala Naša. Izganjala nam je prve časove dva puta sedmično čisto radi sebe, ali je i nama učinila uslugu. Muto je u velikom putničkom koferu donosio boombox, najnoviji produkt japanske tehnologije koji je vrtio audio kasetu s obje strane i vraćao je na početak bez da ga dodirneš. Clash, Doors i Paket aranžman su tukli po dva sata bez prestanka dok bi se mi znojili, plivali u psovkama i taktikama. U mahali sam već bio drugim izborom u početnim postavama i osjećao se sigurnim da ću zaigrati svake subote i nedjelje ako se pojavim i bilo mi je svejedno ko će me odabrati. Na parketu je bila druga priča. Grk, Zoka i ja smo bili višak, ali nas to nije smetalo da od, zaokružit ću, stotinu tekmi dobijemo 99. Nas trojica nismo vrijedili zajedno koliko jedan od onih koji je birao sebi ekipu i bio članom početne postave razrednog tima pri školskim turnirima koji su vodili do gradskih, pa i negdje dalje od gradskih. Tih šest su okupili svoje ljude i na kraju smo samo nas trojica stajali sa strane i postali posada Apollo 13. Zoka nije bio nekim trkačem. Skinuo bi košulju, uredno je složio, pertle na cipelama zategao, utrpao bijelu potkošulju dublje u talijanski Levi’s koji je puštao boju dok ga ne podereš i… Grk je bio sav po pravilima, bijele tene i iste takve dokoljenice, crne Adidas gaće malo više nego treba navučene do iznad pupka, snježno bijela majica i zadužio prečku da je znao na njoj sjediti dok ga guzovi ne zabole i… Bio sam svakakav, a i nikakav, to sintetička maja, stara najmanje deset godina, koju je stari već nosio po građevini, s odvaljenim džepom na lijevoj sisi koji je landarao pri svakom mom pokretu, to Puma mudande sa debelom zelenom čizom, to tene koje sam nosio i zimi, trajno bez koordinacije i… Znao sam procijeniti situaciju i imao dobar pregled igre, znao protiv koga igramo i…. Dok su se reprezentativci gubili u ljepoti poteza viška, mi smo igrali na prvu loptu i redovno zabijali nakon tri, najviše četiri dodavanja. Brzo smo se razrijedili. Niko ne voli da gubi, ali se gubi i kad si najbolji, ali gubiti od gubitnika koji ne mogu da izgube, e to je već neka druga stvar. Kasnije nam se priključio i Beša, na njegovu zamolbu, a drugu četvoricu su činili najbolji od najboljih i od drugih stotinu nadmetanja nismo izgubili niti jedno jedino. Anfield mi je trebao biti bliži za još sedamdeset kilometara. Nije!
Elem, kako rođendani znaju da se pretvore u vašare na kojima si neželjen gost, ali se tvoje prisustvo podrazumijeva, tako smo mi uniformisani morali da se pojavimo na rođendanskoj zabavi za već tri godine preminulog nam predsjednika. Pojavili smo se. Jedno splitsko govno od čovjeka mi nije dalo da povedem dvojicu Makedonaca, jer su se ošišali na golo, bez pečatom potvrđenog ljekarskog pristanka koji bi opravdao takav čin, rukom beogradskog brice kojeg mi je bilo žao gledati kako guli po kazni sedam dana straže u karauli samo zato što je znao sa makazama i usput je ispunjavao želje. Druga je stvar što su batko Slobode i ljenguza Anči bili jači od Brice i pojedinačno, tako da su im se ćele sijale na proljetnom suncu primorske Slovenije. Vukli smo se do vašarišta, ali nismo odbili sjesti u kombi jednog od domaćina koji je svojom voljom htio biti na skupu koji se ne propušta. Skovali smo plan, gubimo svakako prvu utakmicu, završimo ono po šta su nas poslali, a onda od štanda do štanda da se najedemo i bez da platimo, jedna ljuta uz kafu na kraju, rastegni vrijeme koliko treba kako bi nam komandir otišao kući. Sutradan bi slagali kako smo od tridesetak ekipa svih sela i udruženja zadnji izašli na teren, da su nas polomili, a kasnije učestvovali u kakvom kvizu Titovim stazama revolucije i… Šupak sa činom bi to glatko progutao, ali…
Publika je zauzela tribine prije nego je sve krenulo. Skinuli smo se u korneru, pričali s protivnicima i bili prozvani da izađemo na naborani beton, a onda kad te ide, ono i hoće. Pošamarali smo ni iz čega jedne, druge, treće, bilo ih je još i evo nas u finalu. Zadnja utakmica protiv Milicije. Kao da su objavili na lokalnom radiju protiv koga igramo i gledalište se napunilo. Uz ogradu, aut linije i iza gola ljudi su se gurali. Još jednom protiv jakih mrcina koje misle snagom nadopuniti sve nedostatke glave, tek je jedan od njih mudar, on se razumije u taktike, vuče loptu, izdaje komande i…
I mahala proradi kod mene. Na dobro udaranje po nogama nabijam loptu preko žičane visoke ograde i unosim se duboko u lice žandara da nas rastavljaju. Svojim govorim da ih imamo, jer smo im prekinuli niz, ne mogu više mislit pravolinijski i da me, samo, trpaju. Izvrćem beka naučenim potezom između zgrada, dvije i po hiljade ruku u zraku, svi su na nogama izlazim ispred golmana i…
Stajao sam na lopti duže od minute i gledao šta čovjek radi od sebe, kako mijenja boje, dahće i na kraju ga nabio loptom u glavu. Istina, gađao sam ga u stomak. Prva pomoć, zalijevanje vodom, moji mi jebu sve čega se mogu sjetiti i…
Primili smo ga u zadnjoj minuti.
To što nas je vodnik u ponedjeljak pohvalio, pročitao pismo komandanta granične oblasti u kojem je šestoricu gubitnika poimenično pohvalio… Najmanje dvije stotine i pedeset kilometara sam bio bliži Anfieldu, ali…
Nije mi to trebalo. To znam, ali, fakat, ne znam što loptu nisam pospremio tamo gdje treba da se gurne, ali kako stvari stoje… Sve će ličiti na opravdanje, a ne mislim opravdavati sranje koje sam uradio preko očeve šutnje i zavarenih mu usta, preko pogleda koje mi je znao uputiti onda kad bi mislio da ga ne vidim, ali ne bih slagao. Gledati tog kretena ispred sebe koji ne da hoće, nego MORA učiniti sve kako bi kožni sferični oblik zadržao ispred linije, ne obraćajući nikakvu pažnju na onoga, MENE na lopti, je bilo kao da gledam u državu preko državnog službenika i…
Vodom su ga zalijevali, država je pucala uzduž i poprijeko u tišini, Anfield je bio sve bliži. To što nikad više nisam platio jelo, kafu i šta god sa trafike u Dobrovu mi nije davalo neku vrst zadovoljštine učinjenim. Bilo me je stid. Probao sam objasniti svojim ljudima kako smo došli da se vratimo, da ne gledamo par sati idiota sa činovima i nisam uspio. Znali su i oni da smo kratki, da nam fale Dime i Arsovski, svi su znali sve i svi su imali druge razloge da me psuju i psovali su me. Neka su.
Zadnja mahalska utakmica se odigrala početkom aprila 92e. Auta su se preparkirala, balkoni se napunili, srkala se kafa, dobacivalo, dijelili se savjeti i ide metak, dva, pet, ko će brojati, a onda je krenuo krš, lom, dženaze i sahrane; Džo gubi ženu koju voli, tuguje, savio se u ćošku između kreveta i regala, ustaje tek da popije vode, proguta koji zalogaj dok čeka mrak da izađe i obiđe par krugova po Koreji, kad između zgrada i Starih kuća neko provuče priču da se igra turnir. Sva dešavanja izvan okvira puškaranja, straža i smrti su bila ocijenjena kao vrsta otpora, tako da je neko došao na ideju da sebe skloni i približi raznoraznim kulturnjačkim četama, odborima i evo nas četvorice na papiru. Cober je zamijenio Vahu, Čuma, Džo i ja. Vaha nas je registrovao kao HSV. Prva nagrada – pehar i sve pare koje će uložiti više od dvadeset kvarteta. Pare nismo dobili, ali Džo i dan danas čuva pehar. Nema veze što je sad pehar u podrumu, naš je. Da me više ne bude sramota poteza viška zadužio sam gol. Nije da nisam imao izlet u finalu, ne bih to sebi dozvolio, gdje sam pokazao još jednom koliko mogu ići u bezobrazluku, a mogu; Dva policajca, jedan specijalac i kapiten u dresu milanskog Intera. Vidjeli smo već kako igraju. Ništa im se loše nije moglo prišiti, ali… Stotinu ljudi je je skratilo teren, svi smo se manje-više znali, sala za fizičko lokalne škole je glumila mjesto za otpor i prve zime joj je parket bio izložen. Red prozivki, red psovki, nadimci kojim su me nekad zvali opet su bili u igri i krenuli smo u ispitivanje snaga, koji šut iz daljine, na mekani pokušaj driblinga Džoa čovjek ga zakucava u radijator. Eno mu ga na obrvi i dan danas. Coberu kažem da zaduži stative, Džo već zna gdje ću biti i Inter iz zaleta ležeći kliže po parketu direktno na mene. Preskačem ga, iako sam sebe već vidio zalijepljenog o zid. Jasno, stao sam na loptu, čekao da se on pridigne kako bih mu se nasmijao u lice i lagano, kao u špacirungu, krenuo odraditi ono zbog čega smo se tu našli. Golman je digao ruke da zaštiti glavu, dodajem Čumi i… Publika je ušla u teren i krenula sa svojim, a tek smo poveli. Domaćin-0, HSV-1. Na kraju je bilo 3-12.
Ničega od ovoga se ne bih sjetio da nisam vidio kako igrač koji nije usr’o utakmicu prilazi tribini s njegovim navijačima i izvinjava im se, a oni mu aplaudiraju, znaju kako sezona još nije završena, pamte sve šta je uradio, biće bolje.
Zato ja nikad neću vidjeti Anfield, a skovan sam da samo po njemu trčim i imam takvu publiku.
Nije do mene, do vašara je.
