Mati, presavijena preko volana, šuti. Osjetim prste njenog muka oko vrata. Davi me. Sve već predugo traje. Hoću doći do zraka i pitam; Zašto kamen, kome kamen? Ona prati promet ispred sebe. Svako malo ili me baci u sjedište, ili se glavom približim staklu. Ponavljam pitanje i još jednom ostajem bez odgovora.
Kolona se formirala po mraku i u tišini. Kontrolisana, uljudna gužva. Dvadeset sedam automobila pod konac postrojenih, stotinu ljudi ogrnutih strahom. Naš na devetnaestom mjestu, vještom rukom pisan broj ispod brisača to kazuje, moj broj je sedamdeset i šest, ako me neko pita. Na zadnjem sjedištu kofer i dvije kese. Kad su napunjeni, šta je u njima? Vojnik s čijeg se ramena vijori francuska trobojnica pozdravlja stisnutim prstima da mi se čini kako će slomiti jedan drugog od tolike primijenjene sile. Mlad. Uglancan. Ispeglan. Takav mu protokol. Proziva. Na red dolazi naš protokol. Ruka u zraku, šapat prati ruku. I mati diže ruku. Jedva čujno odgovara – Prisutni. Mora ponoviti. Ponavlja. Otac, tek, stoji sa strane kao zalutao i stari uz sav taj protokol i vidim kako mu se za svako prozvano ime, za svaku dignutu ruku, lijepi jedna godina na čelo, obraze. Dvadeset sedam bora za deset minuta, sedamdeset i pet hiljada sijedih dlaka mu sad zaokružuje lice, sedamdeset i šest tona nečega, onoga šta ja ne znam, ga savija u leđima i koljenima.
Prije nego će nam reći kako po protokolu trebamo krenuti dogegao se do nas stari kenjac, predsjednik svih kućnih savjeta i završna riječ svih priča, kojem je preko rukom pletenog debelog džempera, stajao opasač i futrola za pištolj. Njegova desna ruka je u visini glave mu, ali je ne dotiče. Svi prsti su rašireni, savijeni. Ništa između njih. Prazni su kao i glava. Ne gleda u papire, klima, slaže se uz mrštenje, ponovo širi prste, opet ne dotiče glavu, okreće se brzo na peti i nestaje u mraku. Francuz ponavlja svoj pozdrav dodirujući prstom srednjakom kacigu, brzo, kratko i izdaje komandu da se krene istom tom rukom, bez riječi. Prst koji govori? Prst!
Ne znam zašto svi i uvijek misle kako i ja trebam znati ono šta svi drugi znaju? Nisam nikad znala. Sad ne znam gdje idemo i zašto idemo tamo, čemu kolona i svi ovi ljudi, čemu jedna te ista uniforma, kako… Uvijek sam imala pitanja. Drugi uvijek i samo imaju odgovore, a ti i takvi odgovori se brzo pretvore u ono šta se treba uraditi, a urađeno se nikad i ne pregleda. Ne volim odgovore.
Gdje mi je otac?
Mati je uvijek bila ona pametna, ona koja će zadati riječ, udarac za finale i, odmah, izaći iz vidnog mi polja. Istina, kad bi donijela knjigu u kuću uvijek je to bio autorski primjerak, a on bi bio potpisan škrabotinom i neuspjelom šalom, ali uz taj potpis bi uvijek bilo i još koje, barem jedno, ime koje sam nalazila po čitankama i novinskim člancima. I mesari su joj išli na ruku. Ili vagu? Onaj kreten u džemperu bi je prvi pozdravljao u prolazu, skidao šapku i blago spuštao očne kapke, glavu, koliko god da su mu se na ramenima nalazile tri zvjezdice i dvije žute trake oko njih. Kao da joj je dao veći čin nego ga je zasluživala, ili ga je, fakat, imala? I jutros ju je vidio kroz gomilu i isto tako pozdravio.
– A da se vratimo?
– Nema govora!
– Sad čuješ, a do…
– Kakav te kamen spopao? O čemu… Prekini!
Već su nas tri puta zaustavili i uvijek je to bilo gdje se most namjestio. Po mostu se rijeka poznaje. Sviđa mi se šta sam smislila. Ili-po rijeci se most poznaje? Svejedno po čemu se šta poznaje, prepoznaje, zna, mi bi prosto stali jer su nam tako rekli, naredili, zaustavili nas i zurila bih bez riječi u šarene uniforme koje bi dizale ruke i dodirivali obrve, tek je jedna bila stisnuta u šaku i doticala je sljepoočnicu. Ta jedna stisnuta šaka je imala jadnu bradu i pripadajući joj brkove, koji nikad nisu vidjeli češalj. Nisu mogli sakriti prorijeđeno zubalo vlasnika i sablastan osmijeh koji je dodirivao velike, klempave uši gdje je bila nasađena čudna kapa bez oznaka. Čula sam i šta je rekao – Kamen, kamen! Samo je kamen rješenje! Smijeh okupljenih nakon rečenog je bio onaj grubi, strahom i silom izazvan smijeh. Kamenom u glavu kao rješenje? Stisnuta šaka kao kamen, pa još prislonjena na čelo? Koliko namjernog ima u tome? Sve je namjerno u tome. Onaj moj kamen? Gdje mu je most, gdje se nalazi rijeka koja ga je ovdje nanijela? Ne postavljaj ni sebi tolika pitanja. Vidi kako se mater smješka i kad joj se niko ne obraća. I to spada u protokol, jer je u protokolu sve namjerno. I smijeh. Nekad nisam znala šta je protokol, ali kad je učiteljica ušla onog prvog dana škole piskavi muški glas negdje iza mene reče kako treba ustati, a kako tad tako i uvijek kad se ona pojavi na vratima i da je to-protokol. Teška riječ. Kao i zagonetka. Niti na jednu zagonetku nisam znala odgovor, ali su zato sve ruke oko mene bile visoko dignute, a usta, usput i nasmijana, tih ruku su znala rješenja. Nikad nisam imala dovoljno podataka za obraditi, zaliti, odgovoriti. Patnja! Tako je i, evo sad, sa kamenom, mojim kamenom, a onda, još, i kamen u glavu. Kamen nije za ispod glave, nije ni u glavu. Znam šta je kamen. Čemu kamen? Otkud mi kamen? Znam ja dobro otkud mi kamen.
Prvi most je donio prvo auto kojem je rečeno da napusti kolonu, donio prvu maminu psovku, a da joj ja nisam razlog, prvo odmahivanje glavom i kratak plač, a, onda, se vratila u miran i bez riječi položaj preko volana. S druge strane mosta smo opet stali, izašli. Druga šara na uniformi, iste boje u drugačijem rasporedu kao i prva jutrošnja, francuska, isti ljudi, obrijani, mirišljavi. Flaša vode po glavi, keks kojem je istekao rok trajanja za istu tu glavu. Priča je zamijenila tišinu. Napokon, ali previše buke odjednom i šum u njoj, previše namještene žalosti za onim ko je ostao za nama. I to mi je brzo dosadio, skrenula sam pogled, ugledala nešto malo rukohvata, betona koliko hoćeš i pomislila kako tu most i ne treba stajati. Trebalo je tek poravnati sav taj kamen pod nogama, malo mu turpijom dovesti u red sve oštre rubove i to je to, jer most jeste ličio na most, sigurno je bilo potrebe za njim, ali meni je kvario sliku, toj rijeci je kvario ljepotu na tom mjestu, samo, kakva je to rijeka, ako joj je ovo kamen?
Druga dva mosta su bila veća, dosadna, druga dva zadržavanja su bila duža, dosadna, druga, a ista, obilježja po uniformama ista, ali blistavija, dosadno, nova lica kao na prvom-siva, silom nasmijana, praznih dosadnih očiju i s punim rukama namjenski obrađenog metala i drveta, koji su se friško nauljeni presijavali na majskom suncu. Dosadno. Druga dva mosta su trebala biti tu gdje jesu. Dugi, prazni. Kamenje ispod se nije vidjelo od vode. Kamen se po rijeci poznaje. Ili – rijeka se po kamenu poznaje? Ako vidiš kamen. Ko gleda kamen? Svejedno, ali i dosadno.
Sa svakim mostom i raskršćem nakon njega kolona se smanjivala. Naš automobil je sad bio broj dva, ali papir je pokazivao broj 19, a sebi sam dala broj pet, ako me neko i nekad, prije ili poslije nekog mosta na kojeg ćemo sigurno nabasati, pita. Brzina nam je bila veća, mati je zauzela normalan položaj i sad je sjedila kako se i sjedi. Svaki pređeni metar je smanjivao dan i već smo plivali mrakom.
– Znaš li gdje idemo? Da li ti je išta od ovoga poznato?
Nisam prestajala hrvati se s kamenom i kamenjem, mostovima i vodom, navikla sam na tišinu i vidi. VIDI! Pojačala je ton i podcrtala ga sa – Sad ne čuješ? A?
– Ne vraćamo se?
-Za vratiti se je lako, ali jednom, nekad, možda sutra, danas sigurno ne.
Opet mi je održala lekciju o – Možda. Nikad nisam voljela – Možda. U tom – Možda ima toliko sigurnih stvari koje čekaju da izađu, otvore se, zauzmu čelo stola i da me gledaju poprijeko. Nasmijah se.
– Nešto je smiješno? Znam kako nemaš potrebu to podijeliti i zato… Zato-Ništa!
Jasno kako sam se još jednom nasmijala. Namjerno glasnije. Namjerno duže. Ako je ona rijeka, onda, otac dođe most. Ako po mostu znaš gdje je rijeka ova je bila i duboka i široka, ako se po takvoj rijeci most pruža mora biti velik i čvrst, a ako kamen poznaješ po rijeci, rijeku po kamenu onda se nemam ničemu nadati osim sušnih godina kako bih zadržala oblik. Hm! Rado bih zaspala, umorilo me sve ovo od mraka do mraka, ali ne dam joj da likuje, da kad me probudi kaže da smo stigli i ležerno plasira kako me je još jednom spasila. Kamen može biti i jeste za glavu, ali dok ne nađem taj pravi ovi svi drugi neka ostanu u džepu, cipeli mi, pod glavom.
Fakat, gdje mi je otac?
