U LOŠIM OSTAJANJIMA BLIŽI SMO SMRTI
Skoro svakog minhenskog jutra
čujem zvuk točkova kofera oko zgrade
Utiskuje mi se redovno misao
da sam vječito na nekom tranzitu
kad utihne unutrašnja jurnjava
ona izvan ne jenjava
Zanesenjak u meni je ubijeđen
da smo sudbinski zadesili ovu planetu
da je svako od nas bolje mjesto njoj
nego ona nama
tuđe krivice se lakše grle nego vlastite
zbog toga si bolje mjesto
zbog toga si utočište
Vječiti đak misli
da meta koja trči nadmudruje strijelu
a kad oba ućute zvuk kofera u pokretu
u meni više ne pokreće lavinu tuge
Preplakala sam davno nepostojeće odlaske
neostvarene ideje neusidrene odluke
loš poredak stvari
prespavala jutra u kojima smo se rastajali
Ljudi putuju da izbjegnu prerano starenje
i to je jedino objašnjenje koje priznajem
u lošim ostajanjima bliži smo smrti
Učiš jer je dobro znati nešto o drugima,
tako saznajemo ponešto i o sebi
najtužnije je bilo saznanje o lošim ostajanjima
Možda u Minhenu jače čujem točkove kofera
možda me nepravedno proganjaju likovi
tužnih usamljenih obećanih nekom boljem životu
ali i od sreće se na isti način bježi
Neko je jutros zagrebao stopala potrebom
da mijenja scenarij svog života
da izgubi nekog da bi našao sebe
da zavoli život više od njegovog smisla.
KOST RIJETKE DIVLJAČI
Na betonskoj ploči koja vodi do izlaza
inače vješta domaćica
prolila je tek skuhan ručak
za odlazećim muškim stopama
bez namjere da mu poželi sreću
Natopio se talog ispod kamena
začinima koji pozivaju
nepca na novi performans
Pored već načinjene štete
nestala je svaka mogućnost
da bar slučajni prolaznik utoli glad
izrečenom kaznom tajne večere
Spuštene ruke dale su znak
da je vrijeme za miniranje brane
dok sakupljeni krajevi postaju jedno
Vezanom maramom oko čela
folklornоm magijom pod pregačom
vradžbinama je osudila prolaznice
da polome svoje štikle na kosti rijetkih divljači
koje je toliko volio sistem organa za varenje
jednog predatora.
POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU
Odustani ženo na vrijeme
od kačenja mjeseca o trsku
što na vjetru pleše
idi u bare i barove lovi nestašne žapce
kao svaka normalna žena
pa ljubi dugo sve dok ne shvatiš
da princa u njemu nema
ne trči za mjesecom ne pleši sa vjetrom
tek da bi trsku zakitila
napravi spiralne stepenice od svojih uvjerenja
pa se penji tamo gdje gineš više puta
cvijeće posadi da miriše dok vraćaš kazaljke
utom će i mjesec
odskočiti dovoljno daleko.
Dragana Grujinović Kajiš, Pokušaji kačenja mjeseca o trsku, Nova Poetika, 2025.
