SVE JE U REDU
kažem sebi
sve će biti u redu
pogledaj, djeca još uvijek
crtaju brkove
i farbaju zube
nasmijanim licima s uličnih plakata
BOJIM SE
ekspres lonca
munje i groma
propuštenog poziva s nepoznatog broja
da ću u nekoj ozbiljnoj situaciji zasmrdjeti na rakiju
lošeg glasa o meni
dobrog glasa o meni
gubljenja razuma
previše razuma
mraka
izdaje
hladnih zima zbog napuštenih maca
hladnih srca zbog napuštenih maca
krpelja košmara kajanja
i toga da možda ništa više nije važno
jer više nikome ni do koga nije stalo
PAZI, GOVNO!
kaže smetalo joj ne znam se boriti za sebe
kaže smetalo joj volim popit
kaže smetalo joj sramota je što nosim čakiju
kaže smetalo joj vraćam se često u djetinjstvo
kaže smetalo joj stavljam previše začina u svako jelo
i još kaže, smetalo joj i to
kad u romantičnoj šetnji
iznenada i glasno je upozorim –
pazi, govno!
STRIZIBUBA
ti... koja imaš strašnije i deblje
rogove od ljudskih
ti koja sanjaš o dubini svojih djela
ti koja sanjaš o hrani svoje djece
ti koja izgrađuješ dom svoj
oprosti mi
jer sve to što ti radiš, sve su to strašne gadosti
iz perspektive čovjeka
ti ne znaš da sanjaš i gradiš tunele budućnosti
ti si – štetočina
i nikoga nije briga što izumireš
jer ne znaš ti to dobro, obaviti posao poput ljudi
izbušiti tunele i puteve – to je lako
a znaš li namjestiti tendere
prerezati crvenu vrpcu
obećati bolju budućnost?
