Svijet nosim na ramenima
sjedim nad knjigom
balkon se otvara škrtom suncu
rečenice zastajkuju
buka ustrajava kao korov
prevrtljiva veljača
dijeli nebo na pokrajine
vrenje rata
pomiče se neizvjesnost
gledam kako gori
papir koji držim u ruci
Šutnja je genocid
posuđujem glas ahmada manasre
nadin abdul latif
hind rajab
hebe zagout i neimenovane
djevojčice iz gaze
glasove masafer yatte
koji jasno kažu
djeca pljušte kao obilje kiše
ružičasta poput svježeg odreska
naslanjam tople dlanove
na zavezanu tugu
otvaram hermetički prostor
ispunjen fijukom
zidovi zveckaju zbog projektila
pero pada na mačju šapu
lome se glasovi o gustoću gladi
provlačim glavu
a kud glava može
prolazi i ostatak tijela
dajem moć svom okoštalom jeziku
poput puzavice se skupljam
u obranu zelenila
i preskačem konačno
taj zid u meni u nama
da klijamo skupa
u ranama unutrašnjih dvorišta
Sretni ljudi
iz čiste ljubavi
jedno su drugom ljudožderi
mjesečari u praznom hodu
prenaseljene kuće lišene sujete
sigurna mjesta za odbjeglo vrijeme
dva otoka što se drže peteljkama
svijetle kao lanterne
u njima miruje jutarnje more
Društvena voćka
košticu je položila u vazu
tri čačkalice
precizni ubodi u jezgru
pod blagim kutom
donji je uronila
pažljivo pod vodu
toplu dolijevala
svakog dana
strpljivo čekala
da pusti klicu i korijenje
presadila u saksiju
okretala suncu
rezala
uzaludno
u osami avokado
nikad nije rodio
Okrugle oči
čovjek se može razboljeti
od čežnje za nepoznatim
od koje ne može
ni naprijed ni nazad
ni otkud si otišao
ni kamo namijenjen
ni u jezik
ni jednoj od strana svijeta
lišen obilja stvari
nestalnog oblika
bez čvrstog središta
tek takvog nastanjuju
slobodni predjeli
stabla zapliću korijenje
vjetar u njega
polaže klice
u tom trenutku
čovjek je najviše živ
spreman roditi
samog sebe
Snježana Vračar Mihelač, Srce na baterije, HDP, Zagreb, 2025.
