Tatjana Janković, Pogled pod suknju sveta, Agora, Novi Sad, 2023.
Nikad nisam čitao knjige Tatjane Janković. I nikad kao sada nije bilo da osjetim žal zbog toga što ovu spisataljicu nisam otkrio ranije. Posljednih dana s posebnom pažnjom iščitavam njenu knjigu “Pogled pod suknju sveta”, i zbog toga se javlja osjećaj privilegiranosti, na onaj najljepši mogući čitateljski način. Tatjana spada u sve rjeđu, time i dragocjeniju skupinu autora koji će, prije samog procesa pisanja, najprije porinuti duboko u sebe, i pronaći priču tamo gdje je i drugi, možda, jasno vide, ali o viđenom nikad do kraja ne uspiju progovoriti. Tako se, valjda, naši svjetovi dijele, tako se raspoređuju ljudi u njemu; na one koji vide i o tome pišu, i ove druge, koji bi viđeno radije prešutjeli. Tatjana dolazi iz svijeta pažljivih posmatrača, i pritom je u onom što opisuje toliko poezije da u ovaj tekst, naprosto, ne bi moglo stati…
Sreća je, iz perspektive ovog čitaoca, što Tatjana nema poriv za potiskivanjem, niti ima navadu da od pisanja uzmiče; jer ima punu svijest o tome da je svako sjećanje sadašnjost, i nigdje se to jasnije ne vidi kao u pričama koje s velikom radošću čitam. Svaki redak iz ove knjige kao da se odigrava tu, pred mojim očima, i kao da je nastao iz pola uzdaha. Dovoljan je pokret, jedna gesta, ponekad samo riječ, i Tatjana će poticaj prepoznati pa od viđenog pokrenuti lavinu, najprije emotivnu, pa tek onda spisateljsku. Njene su priče promišljene i obraćaju se tiho. Nad onim o čemu Tatjana piše potrebno se zamisliti, kako nam se u drugom životu iste priče ne bi ponovile. Kako zbog njih ne bismo još jednom žalovali. Proze iz njenog mikro svijeta u dubokoj su opreci s površnim čitanjem, jer ono o čemu govore, (a govore o onom što svijet obično zanemaruje) zahtijeva dijalog, drugo promišljanje. Možda sam u krivu, i dopustit ću da tako do kraja ostane, ali ne mogu se oteti dojmu da se svaka priča u ovoj knjizi u svijest upisuje s dopuštenjem da joj sami izvedememo kraj. U onom o čemu ova spisateljica progovara, nema viškova, niti tu postoje opisi kojim se trudi zavesti čitaoca; Tatjana piše po ritmu, i čini to bez jedne suvišne riječi. Karver u suknji, rekao bih, spisateljica koja je vlastito srce udjenula između svakog ispisanog retka. Potrebna je pažnja da bi se ritam njenog srca u ovoj knjizi otkrio. Posve svedena, neobična priroda. Volim takve knjige, dragi su mi autori poput Tatjane Janković.
Mirko Kovač govorio je kako svoje čitaoce doživljava kao srodstvo; svoje bližnje. Čitajući Tatjaninu knjigu utvaram da znam šta je taj velikan pritom i mislio. I još umišljam kako bi mi Tatjana po svojoj poetici mogla biti rod. Nikad ženu nisam sreo, a, evo, upravo otkrivam bliskog mi srodnika. Zaokupljena proživljenim, ona ima malu opsesivnost vratiti se na početak, uvijek na početak, tamo gdje još uvijek stanuje prva mladost, e da bi odande iznijela detalje o kojim će tek pripovijedati. Ali nisu to puki, obični detalji, ne dao Bog neki predmeti ili nešto što bi korijen povuklo iz materijalnog svijeta za koje nas prirodno veže sentiment, nego upravo suprotno; Tatjana se vraća po jedinu svojinu koju je u mladosti ispustila; željela bi, naime, doći u posjed slika. Svojih slika. Jer samo je to isinski njeno. One, te slike, potrebne su da bi ih se naknadnim sjećanjem pretočilo u tekst. Tako ćemo skupa s autoricom krenuti na putovanje iščezlim vremenom da bi se još jednom čudili tjelesnosti, da bi se iznova posramili pred roditeljem, vodit će nas Tatjana ulicom kao rijekom, pustom i praznom, i sve to da nam se u taksi vozilu ukaže poznato lice, isto ono lice koje nam je nekad, bit će, nešto značilo, i sve to uz minimum riječi, jezikom svedenim, koji se, eto, opire izlomiti u stihove, jer zahtijeva priču, i uporno je pokušava dobiti. Čudesan je onaj svijet koji se opire biti ogoljen u pjesmi, a Tatjana je začudna u svojim detaljima. Sve njeno je u biću, u tijelu, i odande se pomjera kad se za to stvore potrebni uslovi, kad se izgradi temelj za novu priču. Sve je u srcu, a samim tim i na pravom mjestu. Ne piše Tatjana po zadatku, nego po osjećaju, niti piše iz poze nego iz potrebe. Bremenit je svijet kad se pred tobom raspukne, a samo ga rijetki ovako štedljivo nude svome čitaocu. Dirljivo su ispisane sve njene priče, duboke i promišljene, i što je od silne važnosti, prethodno su se odigrale u realnom životu. Rečenicama jasnim opisati svijet, pa čak i onda kada te isti svijet i ono u njemu, silno muči a često uznemirava. To je ono čemu stremi Tatjana Janković, i u tome uspijeva. Bol je jedino materijalno koje ona poznaje. I ne bi se toga odrekla.
Nije nam dato da znamo u kakvu će sljedeću prozu Tatjana porinuti, ali posve je sigurno da će i tamo ostati bez zraka. Vrijedi čekati. I vrijedi vjerovati. Jer samo to još možemo. Do tada, dato nam je da njene priče čitamo, ove priče, pa da iz pročitanog upoznajemo sebe. Onog sebe od kojeg se svakim novim danom sve više udaljavamo.
