1.
Krošnja
Najprije da kažem kako ovdje epohe nisu od dugog vijeka jer sve što naiđe kratko se zadrži i brzo raspline. Ništa nije trajno niti je bilo kakav raspored ustaljen. Uvijek smo u trvenju a sprega je u krvi.
Katkad me lecne pomisao na smrt; posve mračna pomisao, nema bijega pa se tješim dugačkim šetnjama i puštam koracima da zađu u brdo. Uvijek sam volio osamu i tišinu pa bih sa zanimanjem ispraćao zatravljene staze što vode u golet i zamiču do porušenih zdanja nekoć velebne tvrđave u gorju. Nekad se i u tim avlijama stvaralo, vodio se život i dopirao trvor, a sad je vrijeme i to oglodalo, pa od tvrđave nije ostalo ništa sem pustih zidina kroz koje zviždi propuh prošlosti. Samo se kamene podzide još dobro drže, potreban je napor da ih se prekorači i produži dalje prema gornjoj cesti što vijuga i zamiče ka istoku. Odavde se jasno vide tri davno podignuta nišana. Nije mi poznato ko pod njima leži, ali oni govore da se i u ovoj vali ginulo, nekoć su se i tu ostavljale kosti. Ti nišani lišeni znakovlja, sve do onomad jedva ih se moglo uočiti jer se oko njih širila drača i visoki šipraž, a sad je i do toga dospjela nečija ruka. Neko je raširio gusto pletenu mrežu te ogradio prilaz. Do mezarja više ne može doprijeti životinjski papak, niti se primaknuti kakav grubijan da oskrnavi tu povijest. Nišani su prefarbani a turbani bojeni u bijelo. Volim se osamiti pored njih, možda to neobično zvuči, ali tu rado dolazim. Ugodno je biti izdvojen i nikom na smetnji. Nigdje samoća nije duboka kao na ovakvim mjestima. Tu skupljam kamičke i bacam ih niz liticu, oni dobuju uz jezive zvuke; pršte i fijuču. Sve to potraje neko vrijeme, a nekoliko trenutaka potom nastupi smiraj. Konačan kraj. Zamisli: jednom umreš i to je ta vječnost. Nema te, i više te nikad neće biti. Ili neće u ovom obliku. Možda nešto od mojih tragova ostane u pričama što ih zapisujem ovom uzdrhtalom rukom, ali koja korist od toga; priče ne pružaju utjehu. Jednom, kad me ne bude u tijelu, htio bih ostati u svome zapisu. Pa i ovo što upravo pišem samo je puka uobrazlija, nekakav pokušaj da sve poduhvatim, da izbrojim svaku pređenu stopu te sagledam čak i sitan koračić. Ali to je uzaludan napor i nemoguć podvig; jer uvijek nešto izmakne i ostane bez sadržaja. Katkad me prene sljedeće pitanje: ko li će nama nagovijestiti kraj? U kakvo će ruho biti odjeven? S kakvim će kolima smrt hrupiti u ovu mahalu? To su mučna i tegobna premišljanja na koja ne mogu pronaći odgovor, zato ustajem, dižem se naglo; napolju je zora već iscijedila rumen i posve buknula, sad se rastače u vreo dan.
Čuje se graja. Ko to galami u ovo rano jutro? Jesu li to moji pajdaši? Najviše vremena provodim s njima. Ispred kuće, na male golove igramo lopte; ponekad je nabijemo silovito pa ona udari u očeva garažna vrata. Tad na scenu stupa moja majka, pojavljuje se na terasi – ona je sudac od čijeg pogleda zaziremo – sa sobom donosi i otisak heklane jastučnice utisnut na licu, obraća se čitavoj ekipi ali riječi s usana uvijek izgura kroz jedninu: “Polako, ćaća ti je lego.” Podignem loptu, zguram je pod pazuho pa očima potjeram društvo: idemo na trenslu. Ali ovo nije prava lopta, nego derutna krpenjača s bajlakom na pipi; već smo je krpili mnogo puta, a na kraju žiletom izrezali kožu jer onuda izvlačimo dušicu, na nju lijepimo flek i ponovo guramo unutra. Jednom sam imao pravu kožnu fudbalsku loptu koju je majka podugo odbijala da mi kupi, bio je isuviše skup za naše prilike, a onda me jednog dana ipak iznenadila.
Do tada nisam vjerovao da se čovjek može zagrcnuti od sićušne kapi dobrote, a mene je ova posve zapljusnula.
Majka je izvukla loptu iz torbe, odvagnula je na dlanu baš kao klupko vune kupljeno na pazaru, te uz oprez zakoturala preko sobe. Poskočila je ta lopta jednom, sitno, a onda još jednom uz napor, pa se uglavila ispod regala. Odmah sam je iznio napolje; igrali smo bez predaha. Već je suton zalio lišće u krošnji visoke topole, kratko se zadržao gore a onda je svoj plašt svukao na ulicu; to nije pogodan čas za tražiti upravo ispucanu loptu. Ipak sam je tražio, tragao podugo, ali bez koristi i željenog svršetka. Nisam je pronašao, a bijah se uvalio u visoki drač; bodlje su parale ruke i bucale nogavice, tanki mlaz krvi već se slivao niz butine i koljena, ali nisam odustajao. Uzalud. Tu loptu nisam pronašao; nestala je, a da ni utakmicu nismo završili. Pravi misterij. Kasnije sam nevoljko prišao kući, tamo je na hoklici sjedila majka. Rekao sam šta se dogodilo, ona me ošinula pogledom i kratko otpuhnula, valjda je u sebi brojala do deset; izbjegao sam tu eksploziju, a već sam prstima začepio uši, pa je taj izraz na njenom licu poprimio konture današnjeg. I sad, dok hrlimo prema krošnji trensle, čitavim putem razmišljam o tome šta je to moglo snužditi majku; još jučer je na česmu navukla jedan kraj šlaufa, drugi dovela do u vrh stepeništa, onda u njega udjenula prst, te pojačanim mlazom polila ulicu, i rekla: “Da vam se ne praši stadion.”
U krošnji razgovaramo. Prstima ljuštimo smolu: to su čitave stvrdnute kapi bez snage da se otkinu. Očevi mojih drugara zarađuju u inostranstvu: Ferminov u Njemačkoj, a Lalin u Iraku, pa šutim sjetu u njihovim glasovima; ona šumi kroz krošnju i gustu mrežu lišća, sve to upijam, ne bez žala – ali o tome im nikad ne govorim. O tom šumu i sjeti, o čežnji za daljinama iz kojih bi se povremeno i u pravilnim vremenskim razmacima vraćao i moj otac.
Kad ne gonimo loptu bavimo se koječim, a ponekad znamo istrčati maraton. Startujemo ispred Ferminove garaže i hitamo prema greblju, a odande pokrajnjim ulicama, strminom, i nazad do trafo stanice. Svaki put kad dospijem na greblje, osvrnem se tek da pogledam u zatvorene prozore na jednoj višekatnici; tamo se rađaju mrtvorođenčad, pa je moj otac rekao: “To je zbog toga što su začeta na kostima.” Otac kaže da je tamo nekad ležao harem i da se tu kuće nisu smjele zidati; ono što je Božije takvim treba i ostati, tako je rekao. Poviše greblja izviruju kosti stare gradnje: to je džamijski temelj, a sad neravno tlo iz kojeg proviruje siga, tu se osipa i ljušti. Ne pamtim vrijeme kad je ovdje bila džamija; to je daleka prošlost dostupna u požutjelim arhivskim spisima, ondje je obilježena i ovjerena plavim muhurom, sad već blijedim.
Adnan Repeša, “Iza šutnje su planine”, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
