(Ivan Lovrenović, Ulazeći u Varcar, Fraktura, 2016.)
Kada smo minulog ljeta u Stocu, a u sklopu „Slova Gorčina“ promovisali Elvedinov roman, tada sam uvodnu riječ iskoristio da naglasim kako je o toj knjizi teško reći još nešto a da prethodno nije rečeno od ljudi koji književnost poznaju mnogo bolje od mene, a takvi su zasigurno i Enver Kazaz i Ivan Lovrenović.
I evo, dok se prisjećam te promocije, osjećaj je identičan onom stolačkom, a još više i pojačan činjenicom jer večeras sjedim pored njih, pa bi ga najbolje opisala rečenica Semezdina Mehmedinovića: „Nelagda je moje prirodno stanje.“
Pripremajući se, dakle, za ovu promociju, iznova sam čitao knjige Ivana Lovrenovića, između ostalih i kulturno-historijski esej o Bosni iz 1989. godine pod naslovom Labirint i pamćenje, i tamo sam već u prvoj rečenici pročitao: „Bosna je zagonetka“, a samo redak ili dva dalje, čitam: „… ali Bosna je i nešto više i teže: labirint.“
Eto, tu rečenicu trebalo bi imati na umu svaki put kad posegnemo za nekom Lovrenovićevom knjigom, jer ovaj pisac čitavog književnog života korača kroz taj labirint i o njemu studiozno piše.
Vjerujem da u životu svakog posvećenog čitaoca postoje pisci i knjige kojima bi se, kao utočištu, stalno i iznova vraćao, a ako pitate ovog čitaoca, ti pisci su, između ostalih: Andrić, Jergović, Kovač, i svi oni pisali su, ili još uvijek ispisuju, velike posvete mjestu.
Takva je i knjiga Ulazeći u Varcar, i moram priznati da sam se malo kad, kao nakon čitanja ove knjige, osjećao tužno i prazno, i sve u isto vrijeme, pa sam je iščitavao iznova, sve se nadajući da će tugu iz mene potisnuti onaj kratkotrajni i spasonosni osjećaj euforije.
Ali to se nije dogodilo, a i kako bi, jer kad vam do ruku dođu ovakve knjige jedino je tugom moguće izmjeriti dubinu pročitanog, ili je to slučaj prisutan samo kod mene? Ne znam za druge, ali mene nakon čitanja velikih knjiga jedino tuga može opomenuti da smo još uvijek i prije svega, samo ljudi.
Ulazeći u Varcar takva je, velika i tužna knjiga, to je knjiga kojom pisac ispravlja historijsku nepravdu spram mjesta, jer u bosanskom labirintu fokus je uvijek negdje drugdje, pa bilo ga to prema glasu iz Jajca, Banjaluke ili Sarajeva, samo je Varcara premalo, a njegov čemer, čini se, velik je, gorak i opor. Bez ove knjige, bez iscrpnih i silnih tomova proučene dokumentarne građe koju pisac pažljivo bira i ovdje nam donosi, ostali bismo uskraćeni za onu povijest kada je u Varcaru službovao župnik fra Niko Kaić, za onu povijest u kojoj je riječ još uvijek imala istinsku vrijednost i svoju pravu težinu.
Varcar – to je i opsežan esej o Bosni, to je knjiga o svijetu bosanskih franjevaca i starih običaja, knjiga o čudesnoj harmoniji riječi, ali i posveta „svetim pijancima“, tim naoko marginalnim sudbinama o koje se svakodnevno očešemo ali ih samo mjerom talenta uvodimo u književnost, ali Varcar, Varcar je i dirljiva saga o odrastanju uz baku i djeda, o onom odrastanju nad kojim vječno lebdi spoznaja da oca nema i da ga ne može biti, jer ga je progutala povijest i mračna sudbina, i na kraju, Ulazeći u Varcar, knjiga je koja razornom silinom progovara o posljednjoj bosanskoj kalvariji.
Taj minuli, iščezli svijet o kojem Lovrenović pripovijeda, svijet je u kojemu granice ne postoje ali se, ipak, jasno osjete, pa ti se često čini kako si sam i u tuđini čim za sobom pritvoriš avlijska vrata. Pa opet, o tom i takvom svijetu ne pripovijeda se uz omrazu nego s naglašenom toplinom potvrđujući iznova onu kovačevsku, zauvijek usvojenu misao da život nije ono što smo proživjeli nego upravo ono čega se prisjećamo, pa je nekako logično da se nakon čitanja ove velike i potresne knjige i sami zapitamo: gdje je danas onaj Varcar iz Lovrenovićeve proze?
Geografski, na istom je mjestu gdje bi trebao biti, ali šta će i tamo, mislim, skučen i sam, udaljen od onih koji mu i utrobu i dušu najbolje poznaju. Imaginarne granice zamijenile su nove i vidljive, osuo se svijet i iščeznuo negdašnji život, pa opet, i takvom je Varcaru moguće prići. Moguće je otškrinuti i avlijska vrata te vidjeti kako se unutra, po iždžikljaloj travi, kruni i osipa jedan životni san.
Samo se nemogućim čini korakom prevaliti planinu kućnoga praga i još jednom se uvjeriti da tamo više nema ni bake, ni djeda, ni života…
Kada sam prije nekih desetak godina u rukama držao Knjigu pisama Mirka Kovača i Filipa Davida, pročitao sam i rečenicu kojom Kovač završava pismo prijatelju, ovdje je donosim po sjećanju:
„Prozore više i ne otvaram da me ne zapljusne kobna stvarnost.“
Opet kažem, ne znam kako je kod drugih, ali onih dana kad poželim ne otići nigdje, kad mi nije do svijeta, kad, dakle, nemam volje otvoriti prozore i uroniti u kobnu stvarnost, radije ostanem kod kuće pokušavajući se, između ostalog, utješiti knjigama Ivana Lovrenovića.
(Tekst pročitan na mostarskoj promociji knjige “Ulazeći u Varcara”)
