Smrt
Najviše sam volio sjediti
Na krmi tog sivog teretnjaka
Dok smo noću hvatali mjesečinu
Prema Visu, Lastovu ili Dugom otoku
Straža na krmi dok ispod nje ostaje bijela brazda
A iz utrobe dopire ritmično brujanje motora
More je bilo veće i od tog broda
I od mog zatvora u njemu
I lijepo tako poderano
I gotovo svi su spavali
I ja bih gotovo zaboravio
Gdje sam i što radim
A onda bi pred zoru bacili sidro u nekoj uvali,
Uz nas bi pristala podmornica
I mi bi je napunili torpedima.
Jedno smo jutro doplovili
U splitsku luku
Na obali nije bilo nikoga
I ja sam uzeo cimu i skočio
Da privežem brod,
I onda kliznuo u more.
Kad sam izronio
Začudila su me uspaničena lica
I opće vrištanje
Sve dok nisam vidio brod
Kako srlja prema meni
Pa sam se uhvatio za bokobran
I uspentrao na obalu
Taman kad je metal zacvrčao uz gumu.
Već tren poslije, pod tušem, sapirao sam
Sa sebe govna iz splitske luke i razmišljao
Kako nikad nisam bio bliže smrti.
Večeras pak razmišljam
Što se sve ne bi dogodilo
Da me je tad zgnječilo.
Ne bi bilo ove knjige
Ni onih prošlih
Ni Gorana, Lucije i Franke,
To je, naravno, jasno,
Ali pokušao sam se sjetiti
Svih života drugih ljudi
Koji bi bili barem zericu
Drukčiji
Da me nije bilo.
I to je potrajalo, jutro je već pogasilo svjetla po
Stanovima, a ja sam i dalje redao svoje interakcije
Sa svijetom, ali koliko god nabrajao, i trudio se,
Nisam se mogao sakriti od misli
Da se zapravo ništa ne bi promijenilo.
Kao što je ona bijela brazda
U daljini nestajala, pa mi se činilo,
Na krmi, da je nikad nije ni bilo.
Led
Često se sjetim tog trenutka
refleksno se okrećem prema zadnjem sjedištu
i još dok se tijelo zavrće u kukovima i vratu
pružim ruku i prislonim je na njegova prsa.
Pokušavam ga zaštiti
dok auto klizi prema rubu ceste.
Njemu su četiri godine i nije se stigao prepasti
ali meni to klizanje traje
sve do danas.
Kad kotači udare u rubnik,
automobil se ne prevrne
nego se odbije preko obje vozne trake
i zaustavi na šljunku uz cestu.
Kad sve stane,
ja mu i dalje držim ruku na prsima.
Uskoro zovem vučnu službu.
Mi smo na nekom zaleđenom brdu
nedaleko od Gračaca, objašnjavam.
Dva sata čekamo da stigne,
a onda se penjemo u šofersku kabinu
ja i moj mali sin
i vozimo se tako do Zagreba.
Dok ga grlim u toploj kamionskoj kabini
pomišljam kako sam umalo uništio desetak života,
i ne bježim od tih slika, nego se tjeram da se suočim s njima
sve dok ne čujem vriskove naših najbližih.
Ali njemu je zabavno, zapravo vožnja u toj kabini
je sve čega se on danas sjeća.
Nokturno
Pola je jedan ujutro
i mi nakon košarke
i piva s dečkima
ponovo sjedimo u KFC-u na okretištu tramvaja.
I jedemo prezačinjenu piletinu.
Za stolom pored nas najpopularniji pjevač moje mladosti
sjedi sa svojim sinom, a u uglu je nekoliko dostavljača,
za istim su stolom ali ne razgovaraju, čekaju hranu
i gledaju u mobitele.
Mi još uvijek pričamo o koševima koje smo zabili
ali i o knjigama koje pišemo.
Zatim kažem sinu da sam prije 40 godina
kupio ploču čovjeka koji sjedi iza njega,
i da je to bila jedna od prvih koju sam uopće kupio.
Deset minuta poslije konobari su već okrenuli
stolice na stolove i sad im noge strše prema stropu,
umorni dostavljači spremaju zadnje pakete hrane
u svoje velike košare, omataju glave velikim šalovima
i žure u hladnu novembarsku noć,
da nahrane uvijek gladna usta grada.
Sad ih bar nitko neće napasti, pomislim, ali
već u sljedećem trenutku povuče me razgovor.
Ocvali pjevač objašnjava nešto svom sinu,
ja slušam svoga, upravo je odselio od cure
s kojom je živio pet godina, na rubu je suza
ali nekako je lijepo, usprkos svemu.
Spasitelj
Noćas me je nazvao prijatelj
i pitao za pjesmu
u kojoj vozim autocestom
za ženom koju volim
i pazim da je netko ne udari straga.
Svidjela mu se ta ljubavna gesta
htio bi ponovo pročitati pjesmu
i zanima ga u kojoj je knjizi.
Ne možeš – nasmijem se – nisam
je nikad objavio.
Nemam je više ni u kompjutoru
i bio sam je posve zaboravio,
ali zanimljivo je da si je ti zapamtio.
Na neki si je način spasio.
Tad smo se obojica nasmijali
a onda sam mu pročitao
nekoliko pjesama
iz novog rukopisa.
Možda još neku spasiš, kažem.
Sabrane pesme Milana Dedinca
Vrijeme više nije neiscrpno
Kao što je bilo donedavno.
To je ono do čega sam došao
Prorjeđujući i preslagujući svoju biblioteku.
Sve do jučer mislio sam
Da ima vremena za sve te knjige
Da ih se isplati nositi iz stana u stan
Vući za sobom desetljećima,
Da ću čitati i
Sabrane pesme Milana Dedinca
Glazbu prašine Tima Wintona
Džehenem Dušana Čatera
Biografiju Vaclava Havela…
Veselio sam se tom danu
Kad ću uzeti ih u ruke
I podijeliti svijet s njima
Ali sad mi je jasno da neke
Nikada neće doći na red
Da je naš trenutak prošao
Pa dok važem
Koju ću baciti kroz prozor
U trenutku grizodušja
Otvaram korice i čitam
Ukazujem im posljednju milost
Provodim s knjigama koje nikad
Neće doći na red čitave noći
I traje to veliko čitanje knjiga
Koje sam mislio baciti kroz prozor
Mjesecima. Savijam se nad njima
Do jutra,
I, naravno, neke nakon čitanja
Vraćam na policu,
Ali neke su, bogami, lijepo
Prhnule s trećeg kata.
Vrijeme više nije neiscrpno, jasno mi je,
Ali tegljenje tih knjiga desetljećima
(Dedinac je na mene čekao gotovo pola stoljeća)
Nije bilo uzaludno.
Bilo je zapravo uzbudljivo
Puno žudnje
A lijepo je
I sjećanje
Na tu žudnju.
Čekanje
Ležim na podu
kao Vitruvijev čovjek
raširenih nogu i ruku
Pokušavam opipati rubove
svojih kružnica
i kvadrata
Oči su zatvorene
a misao bolna
dok pokušavam istegnuti svaki ud
Najprije noge
produžiti ih koliko god mogu,
zatim ruke,
i naposljetku vrat
i glavu.
Najviše se trudim oko glave,
njome pokušavam dotaknuti
i kvadrat i kružnicu
A onda počnem misliti o
ovoj knjizi
Imam koncept
i više od polovice pjesama,
ali pitam se što će se još pojaviti?
I veselim se tome,
tome što još nije, ali će
biti
Ne možeš ih predvidjeti
ne možeš samo sjesti
za kompjuter i pisati pjesme
Nego čekaš,
čekaš da dođu,
spreman da se u svakom trenutku
baciš na njih,
čak i dok opipavaš kružnice i kvadrate.
Ali kad ustanem
vrtoglavica je i dalje tu
Svejedno ponovo sjedam za laptop
i nastavljam pisati
A pisati dok ti se u glavi vrti,
drukčije je iskustvo
Pokušavaš držati pravac ali ne možeš,
misao se otima i klizi u stranu
I ja se pitam kako će to utjecati na moju knjigu
Hoće li i ona biti nagnuta
i hoće li je čitatelji morati ispravljati
dok čitaju
Ili će spremno leći s njom.
Drago Glamuzina, Crveni zec, VBZ, Zagreb, 2026.
