12. jul
Današnji dan projurio je samo kako bi što prije stiglo veče. Osvrćući se desetak sati unazad, vidim ubrzano proticanje ničega. Niže se presipanje iz šupljeg u prazno po izluđujućem žaropeku, kao da držim prst na pregrijanom forward dugmetu čekajući ono što je na samom kraju, što jedino vrijedi.
A vrijedi i te kako ta noćna vožnja ka sjeveru. To lagano prodiranje kroz nanose mraka, dok s osjećanjem trijumfa pratim kako temperatura pada što se više uspinjem. Neću vidjeti bogzna šta, ali to mi ovog puta prija. Tek nekoliko obaveznih orijentira – blijedu mrlju Ostroga što lebdi usred tame, žmirkanje usnulih sela, svjetlucavi svod nad Jezerskom površi. Spuštam prozore i potpuno se prepuštam durmitorskoj noći. Pod takvim sam naletom uzbuđenja, da mi vjerovatno ne bi smetao neki zalutali netopir na mjestu suvozača.
Prije spavanja sjedim pred kućom i ispijam viski. Gledam prema kanjonu, iza čijih se litica pomalja mjesec. Otuda klizi tiha studen, poput vjetra u začetku. Komotno bih mogao obući trenerku, možda i jaknu, ali nije fora. Želim da mi bude zima. Što prije da istisnem vrelinu koje sam se svojski nauzeo proteklih nekoliko dana.
Za mnom je opet nakratko ostao pasji podgorički život. I po stoti put dolazim do istog zaključka: sasvim lagodno bih mogao živjeti ovdje, makar polovinu godine, od maja do oktobra. Samo da sam malo manji konformista.
13. jul
Danas je Dan državnosti. Iz dva navrata se sudbinski vezao za Crnu Goru taj znameniti datum: prvo je 13. jula 1878. na Berlinskom kongresu priznata za nezavisnu državu, a 13. jula 1941. na njenoj je teritoriji buknuo najveći antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi.
Nad današnjom Crnom Gorom visi teško pitanje: je li to odista nasljeđe naših tromih, ideološki pogubljenih generacija? Ne izostavljam se iz ove razrokosti; štoviše, od sebe polazim. Teško mi je u potpunosti pojmiti tako grandiozne kolektivne akcije. Ostaje van moga domašaja neki bitan element, nešto što bi me dublje i djelatnije vezivalo za preživjelu simboliku slavne prošlosti. Na kraju mi i nije toliko strano to sveprisutno komunističko megalomanstvo. Volim ga pomalo iz inata. Osjećam da u smutnom vremenu dobija na važnosti. I samome mi budu naporne nimalo štedljive počasti znanim i neznanim podvizima i podvižnicima, ali potom shvatim da je to neka vrsta posmrtne borbe. Protiv lupeškog prekrajanja istorije nekad se rječitije bore spomenici, nego li živi ljudi.
Jedan takav dominira nad varoškim konturama. Brački kamen daje piramidalnoj građevini auru neumitne ispravnosti. Unutra su na zidovima ugravirana imena oko dvije i po hiljade poginulih Durmitorki i Durmitoraca. Kao mali sam volio da nabijem glavu među rešetke na ulazu; udisao bih memlu i čekao da mi oči savladaju polumrak. I uvijek sam osjećao strahopoštovanje kad se ukaže centralni bareljef. Krupni muškarac drži vatreni govor, okružen saborcima. U toj prenesenoj emociji, koju i danas osjetim istom jačinom, možda leži klica pravilnog razumijevanja onoga što po sili istine moram uvažavati. Uprkos tome što ga nijesam doživio.
Ali počast zahtijeva i nešto više od ličnog doživljaja. Potreban je ritual, podražavanje jedinstva koje je nekad porađalo velika djela.
Radimo s onim čime raspolažemo: tradicionalno roštiljamo kod Milatovića/Žugića, prepričavamo viteške storije, zapjevamo koju patriotsku. Spoj starijih i mlađih – međusobno se korigujemo i dopunjavamo.
Na kraju gozbe nas uhvati pljusak. Evakuišemo se kao pred kakvom neprijateljskom najezdom. U kući se proslava nastavlja. Mokri smo, ne i pokisli.
Nikola Nikolić, Crnogorsko ljeto, Buybook, Sarajevo, 2026.
