Pišem da se olakšam. Da se ispraznim. Pišem da pokušam da razumijem. Pišem da ostane dokaz o njihovom strašnom zločinu, želim da dam glas lobanjama koje nijemo svjedoče. Postaje nepodnošljivo. Pitam se dokad će ovako, može li biti kraja, ili je sve ovo jedan otegnuti, beskrajni kraj. Šta je to što bi ga konačno označilo? Od krvi se ništa ne vidi. Svakog dana novi užasi i bojim se da će oni koji preostanu ionako poludjeti prije nego se završi. Nama više ništa nije preostalo. Uzeli su nam ono posljednje što je budilo nekakvu nadu. I to kako – okrenuli ga protiv nas, upregli ga u svoju ludačku kampanju. Našeg Narita. Petogodišnjaka. Uzalud smo krili naočare, knjige, bilo šta što je moglo odati našu omraženu rasu. Zapadnjačka kopilad, tako nas zovu. Par puta su pretresali uprazno. I kad nijesu više znali kako, kad su možda bili na ivici da nam povjeruju, smislili su pakleni plan. Natjerali su ga da nas ocinkari. Podmuklo, na prevaru. Onako kako samo bolesni umovi mogu da smisle. Predstavili su mu to kao igru. Naredili da nam svojim nježnim prstima napipa korijen nosa, tamo gdje se naslanjaju naočari, da otkrije ima li kakvih tragova. Jer prsti odraslih to ne mogu. I on im je sav srećan objavio da ima, kod oboje, misleći da će tako probuditi duplu naklonost u njihovim zvjerskim srcima. A za nagradu su ga odveli ko zna gdje. Koliko ih je samo palo zbog tih nevidljivih zadebljanja na koži. Čak i onih bez tako apsurdne krivice. Našeg komšiju su prije nekoliko mjeseci ubili samo zato što je bio kratkovid. Ne, on nije bio intelektualac, imao je samo osnovnu školu. Bio je krojač, oči je uništio stalnim buljenjem u iglu. Nijesu mu dali priliku da se odbrani. Njemu i još gomili nedužnih. Nas zasad održava nova uloga. Pobili su hiljade i hiljade i sad smo im zlata vrijedni. Mi, bivši intelektualci. Po čitav dan smo u polju, u vodi do gležnjeva, sezona je berbe. Toliko smo pirinča skupili, a dobijamo bijednu šačicu. Sto osamdeset grama dnevno. Toliko za cijeli dan. To potrošimo dok se popnemo do stana. Do jutra se ne pomjeramo, štedimo se, organizam već počinje da uzima od sebe. Ličimo na dvije izduvane lutke. Blijedi smo, upalih obraza, koža nam visi s kostiju. Kao da se sama svlači. Na izmaku smo snaga, nećemo moći još dugo ovako. Neće morati ni da se upliću. Ubiće nas glad, poješćemo sami sebe, ubiće nas svakodnevni užasi na poljima, ubiće nas briga zbog Narita. Na djecu su se okomili s posebnim sadizmom. Nama vladaju pomračeni umovi. Gledali smo kako jednu djevojčicu drže za noge i lupaju je glavom o drvo dok se ne raspukne kao dinja. I svi moraju da se smiju. Čak i kad mozak počne da klizi niz stablo, tad posebno. Jedan se nije smijao i dobio je metak u čelo, istog momenta. Jedan od njihovih. Možda je jedina šansa ako se međusobno istrijebe. Ne znamo gdje je Narito, niko nam ništa ne govori. Ubili su nam volju da se više ni ne raspitujemo. Potonuli smo u neko polusvjesno iščekivanje. A onda su počeli s novom naredbom. Da nas razbude. U polju da mijenjamo mrtve, u krevetu da pravimo žive. Da tako nadomjestimo mrtve. Ni tamo više nemamo odmora. Kad uveče dođemo kući, moramo da bludničimo na silu. Moramo da vodimo ljubav kad nemamo snage ni za ljubav ni za mržnju. I što je najgore – moramo da budemo glasni. Noću patroliraju ispod prozora i osluškuju poštujemo li zapovijedi. Čitavo naselje odjekuje od prisilne obnove nacije. Kakvi li će tek nasljednici da se rode? U početku smo nekako i uspijevali. Bilo je grozno, zgadili smo se jedno drugome. Sad smo iscrpljeni i jedino nam je preostalo da simuliramo. Boran stražari pored prozora i govori mi kad da počnem, kad mogu da prestanem. Ja dahćem, jecam, stenjem, cičim kao kučka, urlam dok mi ne udare suze, dok ne ostanem bez glasa. On me uhvati za usta i šapuće da će nas razotkriti. Ja sam ubijeđena da neće, jer oni nemaju ništa ljudsko u sebi. Ništa. Oni su čudovišta koja ne poznaju ljudsko, kojima je nasilje u svemu. Za njih je i ljubav mržnja. Prokletnici, vjerovatno misle da tim urlicima dostižem vrhunac. Jeste li vi ovo napisali?
Žena sjedi šćućurena u dnu kreveta i gleda čas u njih, čas u čovjeka do sebe. On gleda u svoje ukrštene noge. Pauzu ispunjava ubrzano disanje.
Jeste li me čuli? Ili ste od urlika izgubili glas?
Muškarac otvara usta kao da će nešto reći, ali žena mu daje znak da ne progovara.
Jeste li svjesni da ste ovim prekršili naredbu Demokratske Kampućije?
Molim vas, nije sve tako, kaže ona treperavim glasom, otirući prstima oči. Kunem vam se da je bilo samo jednom ili dvaput, kad jednostavno nijesmo mogli. Samo smo tad preskočili.
Uniformisani spušta svesku na komodu i sijeda u kauč pred bračnim krevetom, između dva naoružana pratioca. Lica im se povlače u sjenku.
Ne sumnjamo, naravno. Zato neće biti problem da noćas ispunite dužnost pred licem države.
* Crveni Kmeri, pod vođstvom Pola Pota, tokom četiri godine vladavine počinili su autogenocid, ubivši na neposredan ili posredan način oko petinu stanovnika Kambodže
