Gustavo i Ramiro su kaibili.
Ulogoreni su u močvarama sjevernog Petena. Šator im je razapet na ostrvu od ilovače, prekrivenom granama i lišćem. Svuda okolo prostire se zelena, nepokretna voda, iz koje rastu krošnje bez stabala.
Stigli su iz prašume, gdje su bili sa ostalima. Tamo su se stabla dizala u nedogled. Odmah po dolasku dodijeljeni su jedan drugome. Otad su cuas, braća, dvojno tijelo koje je upareno da jedno misli, jedno radi i jedno osjeća.
Silaze u močvaru obučeni u široke kombinezone. Nalaze željenu dubinu odmah ispod logora. Voda im dopire do grudi, a na svaki pokret usidrene biljke odgovaraju plesom. Tu ostaju dva dana i dvije noći. Ne izlaze na suvo, ne jedu, ne piju, spavaju na smjenu ležeći u plićaku kako bi čuvali jedan drugoga. Paze da ih žeđ ne prevari. Voda je ustajala, gusta od truleži. Noću je hladna i do zore koračaju u mjestu, praveći rukama široke zaveslaje, grijući tijelo. S kopna ih bodri Tobi, mješanac kojeg su dobili na početku obuke. Imao je svega nekoliko dana i smetalo im je njegovo neprestano cviljenje. Sad zavija dugo, satima, ubrzava im noć. Dovikuju mu ako zastane. Ujutru izlaze tromim, otežalim koracima, dok im stope poniru u ilovaču. Tako napuštaju Pakao, najtežu fazu. Svlače se i goli liježu na sunce. Jedan drugome trijebe pijavice što su se nakupile ispod odjeće. One deblje teže se odvajaju. Na mjestu gdje su zagrizle ostaje trag u obliku trokrake zvijezde. Koža im je blijeda, smežurana i istačkana desetinama ujeda. U Ramirovom džepu nalaze zalutalu ribu. Upecala se u postavu kao u mrežu. Jedu je naživo, odvojivši joj glavu jednim udarcem mačete. Svoju krv nadoknađuju tuđom. Sišu je dok ne osjete sirovost mesa, onda počinju da grizu. Na kraju olgođu i glavu. Isisanu lobanju bace Tobiju da se igra. Ovaj veselo jurca oko njih, privija im se uz rebra i bokove, golica ih repom, miluje njuškom. Klonulim tijelima prijaju dodir krzna i topli dah životinje. Kad povrate snagu, vježbaju do večeri: istežu se, trče oko šatora, rade sklekove, čučnjeve, zgibove na vratilu sklepanom od tri hrapava koca. Od prečke se na dlanovima otvaraju rane koje će poslužiti kao uvjerenje o predanosti pozivu. Uveče sjede kraj vatre i igraju se sa svojim odanim drugom. Nagrada su mu kosti pretekle od večere, s povećim ostacima mesa. Kasnije se povlače u šator, on ostaje vani. Više ne reaguje na dahtanje koje dolazi iznutra. Zna da su to oni, jedan od njih, a ne neka sumnjiva zvjerka. Ove noći je Ramirov red da Gustavu pruži minut zadovoljstva. To je bratska pomoć, cuasova obaveza, u njoj nema nikakve nježnosti. Kontakt je sveden na nužni minimum. Bratstvo kaibila podrazumijeva i ruku spasa koja nakon sati napora bližnjega oslobađa tjeskobe, po najkraćem postupku.
Tako je iz dana u dan, tokom tri nedjelje, dok ne istekne predviđeni rok.
Nakon toga će doći Oliveira. Najaviće ga daleko brujanje motornog čamca kojim će kroz mrežu kanala stići do ostrva. Oni će ga čekati u stavu mirno, zagledani u horizont premrežen rastinjem.
„Vi danas postajete kaibili, nasljednici velikoga kaibila Balama. Od danas ste najodaniji sinovi Gvatemale. Služićete joj svojom poniznom glavom i surovim srcima. U njima ne smije biti ni trunke milosti, naročito ne za ljevičarske izdajnike. Od danas ste vi lovci, a oni lovina. Ovaj rat dobiće oni koji budu nadvladali savjest. A to je jedino moguće ako je ne budete imali. Mašine za ubijanje, bića bez savjesti, bića bez duše, samo nam takvi trebate. Sjećate se – odlučnost uprkos svemu. Sad je čas da se stavite na probu. Ako vam se ne sviđa takva uloga, ovo je posljednja šansa da odustanete.“
Njihovi pogledi i dalje će ga poslušno zaobilaziti.
„Onda je vrijeme za Bombu, a nakon nje nema povratka.“
Pružiće im dvije čaše od bambusa, s nožem privezanim za obod. Odatle će morati da ispiju mješavinu tekile, viskija, ruma, piva, vode i baruta – polako, gutljaj po gutljaj, jer tempo određuje sječivo koje se klati tik iznad lica. Svaki nagli gest znači fatalnu blizinu. Popiće pakleni koktel i pogledati ga prvi put, krvavim, upaljenim očima.
Oliveira će im svečano položiti na glave beretke s grbom njihove nove porodice. Uokvireni bodež čija gornja polovina prerasta u plamen. Dok god budu kaibili, u kakvoj god situaciji da se nađu, neće smjeti da se odvoje od nje.
Oni će pomisliti da je napokon došao kraj, ali komandant će ga odložiti još jednim zahtjevom.
„Želim da vidim da ste potpuno raskinuli sa svim iza vas. Prošli život, sjećanja, duša – ništa više ne važi. Uništite i posljednji trag.“
Pružiće im nož; to će biti najveći izazov. Gustavo i Ramiro udahnuće brzo nekoliko puta, grlo će im se nakratko stegnuti, ali to će biti sve. Komandantu će se činiti da je preostala kopča pukla bez ustezanja. Težina prethodnih nedjelja sliće se u taj jedan potez, pobrisaće barijere snagom bujice pokrenute visoko u planinama. Gledaće ih svojim umiljatim očima, ni ne sluteći: tako bi ga uvijek uzimali kad žele da se igraju. Uzvratiće mu brzom presudom. Gustavo će ga držati za šape, a Ramiro će mu oštricom blago preći preko vrata, kao da ga miluje.
