LABUD
U minut do jedanaest, jedanaestog dana u jedanaestom mjesecu 1918. godine, Henri Ginter je zvanično proglašen mrtvim. Tako je sa svojih 23 godine postao posljednja žrtva Velikoga rata. Samo minut kasnije na snagu je stupilo primirje koje je šest sati ranije potpisano u Kompijenju, u francuskom štabnom vagonu.
U 10:55 jurišao je ka barikadi postavljenoj na putu, u selu Šomon devan Damvile, na krajnjem sjeveroistoku Francuske. U ruci mu je bila vinčesterka s bajonetom. I oni iza i oni ispred vikali su mu da se vrati, da je rat završen; ovi drugi sve jače kako im se približavao, tvrdim, tuđinskim dijalektom. On se nije obazirao i ubrzo je ispalio nekoliko hitaca. Kad je bio na desetak koraka od mete, uzvratio mu je mitraljez. Pao je u trku i više se nije pomjerao.
U 10:50 žustro je raspravljao s prijateljem i narednikom Ernestom Pauelom, koji ga je ubjeđivao da ostane. Ponavljao mu je da za deset minuta nastupa primirje i da ne gubi glavu uludo. Iznova je dobijao odgovor kako rat traje do posljednjeg trenutka i kako je sve mimo toga izdajstvo. Vidjevši da ništa drugo ne pomaže, Pauel je izdao naređenje da niko ne napušta položaj. Kad kršiš ti njihovo, zašto ne bih i ja tvoje, rekao mu je na to vojnik Ginter. Nakon toga je dograbio pušku i odjurio u brisani prostor.
U 10:45 američka četa zaustavila se kad je u daljini, nasred seoskog puta, ugledala njemačku barikadu s dva mitraljeza. Stali su u zaklon i otuda posmatrali one koji za petnaest minuta prestaju biti neprijatelji. Između se prostiralo stotinak metara tišine. Ni jedni ni drugi nijesu otvorili vatru, mada su se odmah prepoznali.
U 10:30 narednik Pauel je objavio kako je tog jutra dobio naredbu da do primirja osvoje sve što mogu osvojiti. Rat se prekida tačno u 11 sati i nadređeni su smatrali da u pregovore moraju stupiti sa što boljih pozicija. Računalo se da je šest sati sasvim dovoljno za još koji podvig. Pripadnici njegovog odreda gledali su ga u čudu, ne shvatajući zašto se oglušio o naredbu. Rekao im je da više od nezasitih zahtjeva s vrha poštuje živote svojih vojnika. Za njih se rat time okončao. Svi su osjećali zahvalnost; svi sem jednoga.
U 10 časova vojnik Henri Ginter ponovo je razmišljao o svom padu. Neslavni kraj bio je sve izvjesniji. Hodajući u koloni nadomak sela, razgledao je predjele što su se smjenjivali kraj puta. Sve mu je bilo strano. Razmišljao je o pismu upućenom preko okeana, ka dalekoj domovini. Žalio se prijatelju na očajno stanje na frontu, u vojsci i u svojoj jedinici, moleći ga da učini sve kako bi izbjegao regrutaciju. Pismo je dopalo poštanskom cenzoru i Ginter je kažnjen oduzimanjem naredničkog čina. Spušten je u rang običnog vojnika. Otad je mislio samo jedno: na koji način povratiti povjerenje saboraca i oficira. Kao unuk njemačkih imigranata, bojao se kako će mnogi posumnjati u njegovu odanost domovini. Kako će ga optužiti da je simpatizer ljutog protivnika. Dok je marširao na začelju, pomišljao je da su mu sva ta silna leđa okrenuta namjerno, za kaznu. Kretala su se pred njim u istom ritmu – snažna i nijema i optužujuća.
Sat vremena prije smrti, vojnik Henri Ginter molio se Bogu da mu pruži još jednu priliku.
